Prije nekoliko dana telefoniram svojim prijateljima Iveku i Marijani Čermak. Želim im reći kako sam najbolju pečenu janjetinu i “pekarski krumpir” u životu jeo kod njih u restoranu na Dobri kada sam prije nekoliko dana putovao na more. Prvi put nakon što je izišao iz haaškoga pritvora Čermak se maknuo od kuće u Zagorju. Saznajem da im je Haag dao dva mjeseca “godišnjega”, odnosno da im je dopustio da napuste stalno mjesto prebivališta i otputuju s obitelji na odmor. Naravno u mjesto koje su prijavili Haaškome tribunalu i koje im je ono i odobrilo. Jučer čitam kako je Haag i bosanskim Hrvatima dao “voljno” preko ljeta te da i oni provode godišnji diljem Jadrana u krugu svojih obitelji. Pri tome pomišljam na Antu Gotovinu koji čami u Scheveningenu a mogao je i on, bez ikakva problema, danas biti sa suprugom Dunjom i sinom Antom u rodnim Pakoštanima. Sada mu ostaje da razmišlja tko ga je od njegovih odvjetnika ili “prijatelja” krivo navodio i dezinformirao o njegovu statusu.

Da je ispoštivana inicijativa predsjednika Mesića iz 2003. da general Gotovina dobrovoljno dođe i ode sam u Haag, danas bi on bio ne samo na ljetovanju s obitelji, nego bi bio i potpuno slobodan čovjek. No to je prošlost koja se ne može ispraviti. Treba gledati u budućnost i vidjeti kako se može najviše pomoći hrvatskim generalima optuženima u Haagu. Najviše im se može pomoći ako Hrvatska obavi krajnje profesionalno suđenje protiv generala Mirka Norca i Rahima Ademija. Kad kažem profesionalno, ne mislim pri tome da moraju biti osuđeni ili oslobođeni nego da se cjelokupni proces vodi pred hrvatskim sudom po najvišim kriterijima Haaškoga tribunala. Cjelokupno hrvatsko pravosuđe bit će na testu preko toga suđenja, koje će itekako pratiti i sam Haag i međunarodna zajednica. To povjerenje koje su Mladen Bajić i ostali iz njegove ekipe stekli prilikom operacije “Gotovina” ne smije se narušiti niti jednim potezom, jer to bi naštetilo i Norcu i Ademiju.

Pri tome ne mislim samo na institucije suda nego i na sve one koji smatraju da Norac i Ademi nisu krivi te da zbog toga nisu niti smjeli doći pred sud. Takvima bi moglo pasti na um da demonstriraju protiv suđenja i pokušaju stvoriti nerede. To bi bilo glupo i krajnje neproduktivno upravo za Norca i Ademija. I ne samo za njih. Naime, sam stav da se optuženi Hrvati, koji su dobrovoljno pristupili Haaškom sudu, puste da s obiteljima provedu dva mjeseca godišnjeg odmora na Jadranu dovoljno govori sama za sebe. To je jedna humana gesta Haaga i jedan znak benevolentnosti prema onima koji su sami došli na Tribunal. To je ujedno i jasan znak povjerenja Haaga i međunarodne zajednice prema Hrvatskoj kao pravnoj državi. U duhu svih tih događanja i pod pretpostavkom da će suđenje biti odrađeno krajnje profesionalno, samo po sebi postavlja se pitanje - ako je hrvatski sud spreman i sposoban da sudi Norcu i Ademiju, zašto ne bi bio spreman i sposoban da sudi Markaču, Čermaku i Gotovini?

Ako je Hrvatska pred ulaskom u Europsku uniju i ako je za taj njen korak najvažnije funkcioniranje pravne države, onda ne vidim niti jedan razlog da se suđenje i ostaloj trojici generala ne održi pred Županijskim sudom u Zagrebu. Ako Hrvatska nije spremna za pošteno suđenje svojim generalima, onda nije spremna, niti zavređuje da uđe u Europsku uniju. Takvom raspletu događaja, kao jednoj realnoj opciji, ide u prilog i situacija na Haaškome tribunalu koji je prebukiran procesima a izlazna strategija, prema kojoj sve procese u prvom stupnju moraju završiti do kraja 2008., visi poput mača nad glavom. Kako Srbiji i BiH teško mogu prepustiti bilo koji slučaj, logično je da se bar Hrvatskoj prepuste njeni, i tako se bar olakša situacija Haaškome sudu. To bi bilo dobro za sve. Za Hrvatsku da pokaže međunarodnoj zajednici da je spremna za Europu, generalima da budu u svojoj zemlji a Haagu da ispoštuje izlaznu strategiju. Dobro bi to bilo i za primjer ostalim zemljama u regiji kojima bi to bila jasna poruka da se poštivanje pravne države itekako isplati.