Etto već je u svojoj prvoj utakmici mimo očekivanja zabio tisućiti Dinamov gol i do danas se potvrdio kao odličan igrač Dinamov igrač Oleilton Araujo dos Santos, poznat kao Etto, koji je u zagrebački klub stigao prije godinu dana i u kratkom je roku proglašen jednim od najboljih igrača Hrvatske lige, nedavno je podnio zahtjev za dobivanje hrvatskog državljanstva. To bi mu omogućilo da prema propisima FIFA-e za godinu dana eventualno zaigra i u hrvatskoj reprezentaciji, ali i da ulaskom Hrvatske u Europsku uniju više ne bude strani, već europski igrač. Iako u Dinamo nije došao kao zvijezda, već kao još jedan Brazilac nakon tada već afirmiranog Eduarda da Silve, 25-godišnji Etto već je u svojoj prvoj utakmici mimo očekivanja zabio tisućiti Dinamov gol i do danas se potvrdio kao odličan igrač.

No o njemu se u javnosti još uvijek vrlo malo zna. Glavni je razlog tomu do nedavno bilo njegovo nepoznavanje hrvatskog jezika, koji je tek nedavno usvojio dovoljno dobro da samostalno razgovara s novinarima. Iako je za Nacional radije govorio na portugalskom, s ponosom je istaknuo da je prije nekoliko dana dao svoj prvi veliki intervju na hrvatskom, koji je trajao “čak 50 minuta”. Taj se skromni Brazilac, rodom iz najsiromašnije brazilske države Bahije, vrlo kasno počeo profesionalno baviti nogometom i do prije šest godina bio je automehaničar, što je namjeravao i ostati. Odbio je, naime, poziv u tamošnji klub, ali je na nagovor majke, čistačice u ambulanti u njegovu rodnom gradiću Valenteu, na kraju pristao. O tomu kaže: “Nogomet sam igrao s prijateljima iz hobija i nikada nisam ni razmišljao o tome da postanem profesionalni igrač. Jednom me prilikom skaut, lovac na talente, vidio kako igram i pozvao u klub Fluminense. Tada sam imao 19 godina i iako je igranje nogometa jedna od rijetkih profesija koje siromašnima u Brazilu mogu omogućiti veću zaradu, nisam želio promijeniti posao. Ljudi u mom gradu drukčije razmišljaju - zadovoljni su što imaju hrane koliko im treba i krov nad glavom, ne maštaju o velikim novcima. No, mama mi je rekla da ne budem lud i da odem. I otišao sam.” U Brazilu je igrao u nekoliko manjih klubova a u Dinamo je došao iz kluba Atlético Paranaense s juga Brazila. Tamo su ga zamijetili skauti talijanskog kluba Inter iz Milana, ali i nogometni menadžer Božo Slišković, koji ga je nakon propalih pregovora s Interom i doveo u Dinamo. Podnošenje zahtjeva za hrvatsko državljanstvo je, kaže, bila ideja šefova kluba, a on ju je prihvatio bez razmišljanja. Želja mu je zaigrati u hrvatskoj reprezentaciji, iako to znači da se u idućih godinu dana ne smije odazvati pozivu brazilske reprezentacije, što je odlaskom donedavnog izbornika koji je izbjegavao promjene u brazilskoj momčadi postalo moguće.

No to ne smatra rizikom jer, iako je svojedobno izjavio suprotno, sada nema ambicija igrati za Brazil: “Hrvatsku sam počeo doživljavati kao svoju zemlju, prilagodio sam se ovdašnjem životu i nogometu i želio bih zaigrati u reprezentaciji kojoj vjerujem da mogu doprinijeti. Naravno, prednost hrvatskog državljanstva je i što ću ulaskom Hrvatske u Europsku uniju moći igrati kao europski igrač. Hrvatsko državljanstvo mi otvara vrata mnogim zemljama, brazilsko samo jednoj. Procedura za dobivanje državljanstva već je pokrenuta i putovnica je samo pitanje vremena.” Iskreno je zavolio Zagreb i kaže da se osjeća kao da se u njemu rodio. Sviđa mu se zemlja, ljudi, klub i kolege te bi želio ostati živjeti u Hrvatskoj i nakon isteka ugovora 2009. Čak bi se ovdje volio i oženiti.

“U Brazilu je teško naći ženu kojoj možeš vjerovati, osim ako nisi odrastao s njom i znaš kako razmišlja. Mnogo se djevojaka okuplja oko igrača, ali razlog tomu najčešće je novac. Govore ti da te vole, ali nikada ne znaš misle li to zaista. I tako možeš mjesecima izlaziti s djevojkom, biti uvjeren kako je sve idealno, a da nemaš pojma što ona zapravo misli. Doduše, upozorili su me na to i u Zagrebu, rekli su mi da i ovdje postoje djevojke kojima je samo do novca i okupljaju se oko nogometaša. U Hrvatskoj ipak nisu toliko velike razlike između bogatih i siromašnih pa nema toliko ljudi koji se moraju snalaziti na razne načine.” Osim toga, kaže da je situacija sa ženama u Brazilu znatno drukčija: “Puno se više trude oko muškaraca te se međusobno doživljavaju kao konkurencija. Zato nose kraće suknje i jače se šminkaju. Istodobno, muškarci imaju manje poštovanja prema njima nego što je to slučaj u Europi, zbog čega su česti razvodi brakova i raspadi veza. Čak je i nekoliko mojih prijatelja ostavilo žene s malom djecom da bi otišli s drugom. Takvo razmišljanje jednostavno ne razumijem.” Hrvatska mu se ponajviše sviđa zbog načina na koji su ga prihvatili suigrači i ljudi iz kluba, ali i navijači, koji mu gotovo od samog početka prilaze na ulici. Čak mu se sve češće događa da mu u ugostiteljskim objektima ne žele naplatiti naručeno, već ga samo traže autogram. Dobar dojam o Hrvatskoj nije mu narušio ni rasistički incident koji se krajem prošle godine dogodio na splitskom Poljudu, kada je na tribinama osvanuo transparent “Maksimirski ZOO: Chago, Etto, da Silva”, za što je Hajduk bio kažnjen s 20.000 kuna.

“Crnac sam, ali me rasizam ne pogađa. Rasisti su samo oni koji ne poznaju svijet, nikad nisu izašli iz svoje zemlje i nisu vidjeli ništa što je drukčije”, kaže Etto. Sviđa mu se i klub, koji smatra bolje organiziranim od zadnjeg za koji je igrao u Brazilu, kao i svi suigrači, s kojima se odlično zabavlja i stalno šali. To, govori, nije karakteristično za sve Dinamove strance, koji su češće povučeniji i igranje u stranoj zemlji doživljavaju isključivo kao posao. No Ettu čak ni Brazil više jako ne nedostaje. Pritom ne misli na obitelj, majku, oca, dvije sestre i nećake, s kojima je u svakodnevnom kontaktu telefonom i kojima svaki mjesec šalje novac. Međutim, majka ga odbija trošiti. “Stalno mi govori da je to moj novac i ja moram raspolagati s njime.

Čuva ga i kupuje samo ono što si može priuštiti vlastitim novcem. I njoj je jasno da karijera nogometaša traje kratko, 14 do 15 godina, i što u tom periodu zaradiš, jednog dana može biti sve što imaš.” Rado govori o majci zbog koje je, pri samom kraju, i prekinuo osnovnoškolsko obrazovanje: “Cijelo sam djetinjstvo radio - pomagao sam majci u polju, kasnije sam radio s ocem koji je zidar. Ona me tjerala u školu, ali ja bih krenuo, malo pričekao i vratio se. Pitala bi me što radim kod kuće, a ja bih rekao da nije bilo nastave. Bio sam tužan kad je radila sama.”

U Zagrebu ne izlazi mnogo i bez obzira što sve suigrače smatra prijateljima, najviše se druži sa sunarodnjacima Carlosom, Costom i da Silvom te Kameruncem Chagom. S njima najčešće ode u kafić ili restoran a odnedavno se zabavljaju sviranjem i pjevanjem brazilske glazbe, uglavnom sambe. “Kako svi četvero živimo u istoj zgradi, nađemo se navečer kod nekoga od nas i zasviramo. Svi pjevamo i sviramo brazilske bubnjeve i udaraljke a Anderson svira cavaco, brazilsku gitaru. U klubu su nas u šali prozvali grupa Bimbinhos.” Njihov novi hobi odlučio je iskoristiti i marketing kluba pa je u planu da na jesen s reperom Neredom snime CD, od čije će prodaje novac ići u humanitarne svrhe, točnije, za beskućnike. No Etto kaže da se radi samo o zabavi te da su oni prije svega sportaši.>email to:Tanja Simic