Damir Radić Od početka novog tisućljeća glavešine hollywoodskih major studija provode novi kurs u pogledu ultravisokobudžetnih adaptacija stripovskih predložaka o superherojima. Suprotno očekivanjima, umjesto pouzdanim redateljskim plaćenicima povjeravaju ih dokazanim autorima s pečatom kreativne osebujnosti u rasponu od superuglednog Anga Leeja (“Hulk”) preko nekadašnjeg hororskog alternativca Sama Raimija (“Spider-Man” 1 i 2) do prestižne mlade senzacije Christophera Nolana (“Batman: početak”) i nekadašnje mlade senzacije Bryana Singera (“X-Men” 1 i 2). Bryan Singer, proslavljen sredinom 90-ih najprecjenjenijim filmom proteklog desetljeća “Privedite osumnjičene”, autor je i najnovijeg izdanka spomenute prakse velikih studija, inicijalnog ostvarenja oživljenog filmskog serijala o najdugovječnijem stripovskom superheroju, “Supermanov povratak”. I taj se uradak skladno uklapa u navedeni filmski niz čija je ključna odlika spoj tradicionalnih komercijalnih sastojaka (senzacionalne akcijske sekvence oslonjene na blistave kompjuterske mogućnosti) te ozbiljnijih psiholoških motiva i značenjskog podteksta, svjedočeći kako hollywoodski menadžment nije onako ultimativno praznoglav kako se obično voli misliti.

Neki kritičari, u nas ponajprije Živorad Tomić, skloni su precjenjivanju konkretnih filmskih uobličenja te u današnje doba neočekivane orijentacije hollywoodskih majora, međutim iako ona dosad nije donijela doista iznimne radove, rezultirala je nizom korektnih i (izrazito) solidnih filmova među kojima je najbezličniji precijenjeni Nolanov “Batman: početak”, dok su najintrigantniji “X-Men” 1 i 2 Bryana Singera. Upravo je Singer prvim filmom “X-Men” iz 2000. - nakon što je Joel Schumacher upropastio serijal o Batmanu te se činilo da je dobu velikih ekranizacija superherojskih stripova došao kraj - pokrenuo trend interesantnijih i ponešto zahtjevnijih superprodukcija stripovskih ishodišta, kad je u taj kontekst unio složenije profiliranje poticajnih likova stavljajući veći naglasak na psihologiju nego na akciju, suprotstavljajući se schumacherovskoj larpurlartističkoj praksi dizajna kao jedinog bitnog sadržaja filma. Nije stoga čudno da su se producenti Warner Brosa, donijevši odluku da iskoriste novi trend za obnovu serijala o Supermanu, naposljetku odlučili baš za Singera kao tvorca inauguracijskog filma iznova započete sage.

Kako su bili iznimno zadovoljni Nolanovim učinkom na filmu “Batman: početak” kao novom rođenju budućeg serijala o “vitezu tame”, zaključili su da im treba podjednako ugledno autorsko ime za startanje novog serijala o “čovjeku od čelika”. S obzirom na to da se Singer već dokazao s prva dva “X-Mena”, štoviše, kako je rečeno, on je i pokrenuo trend novog pristupa visokokomercijalnim adaptacijama stripova o superherojima, ponuđena mu je izazovna opcija koju nije odbio, pa je došlo do zanimljive zamjene. Kudikamo manje ugledni Brett Ratner, koji je bio u ozbiljnijim kombinacijama za režiju novog “Supermana”, prešao je na treće izdanje “X-Mena”, a Singer, koji je prvotno planirao zaokružiti trilogiju o herojima mutantima, prebacio se na “Povratak Supermana”. Iznenađujuće, Ratner je napravio dobar posao na “X-Men 3: Posljednja fronta” pobudivši apetit za nastavak serijala, dok Singer novi serijal o Supermanu (nastavak se planira za 2009.) nije otvorio onoliko potentno koliko se mislilo da hoće.

Da ne bi bilo zabune, “Povratak Supermana” ostao je u kvalitativnim granicama ispod kojih se nijedan film novog trenda ekranizacije stripova o superherojima nije spustio, znači riječ je o korektnom do solidnom ostvarenju, no od filma koji je kreirao autor Singerove reputacije i čiji je budžet procijenjen na silnih 204 milijuna dolara očekivalo se više. Veći dio američke kritike podržao je novog “Supermana”, međutim jedan od njezinih najutjecajnijih glasova, Roger Ebert, film je de facto popljuvao (pri čemu su mu argumenti poprilično klimavi), a ni publika nije reagirala previše entuzijastično - američki prihod pomalo je razočaravajuć, ali zato je izvanamerički veći od očekivanog (s obzirom na to da je Superman prije svega specifična američka ikona), pa se u tome traži utjeha. Zarana je primijećen oslonac lika Supermana u religijskim odnosno mitološkim osobama iz židovske tradicije (Mojsije, Krist, Golem), a dodatno uporište za tu vezu pronalazi se u činjenici da su izvorni tvorci Supermana, scenarist Jerry Siegel i crtač Joe Shuster, bili Židovi.

I Bryan Singer je Židov, jednako kao Superman posvojen je, a zanimljiva je priča iz njegove najranije mladosti koja kaže da je sa skupinom prijatelja nežidova osnovao Naci-klub, što je “prestao s radom” onog trena kad je njegova pomajka saznala kako joj posinak provodi slobodno vrijeme (nesuđenom američkom Mladenu Schwartzu ta je epizoda bila vrlo inspirativna kad je 1997. adaptirao novelu Stephena Kinga “Apt Pupil” o mladcu koji upozna nacističkog zločinca i postaje fasciniran užasima koncentracijskih logora). U svakom slučaju, kao posvojeno dijete, pripadnik židovske manjine, ali i homoseksualac, Singer je prema vlastitim riječima vrlo rano iskusio poziciju otpadnika, stoga ne začuđuje njegov interes za izopćene mutante u filmovima “X-Men”, kao i za Supermana, došljaka s drugog planeta, identiteta podvojena na šmokljanskog novinara Clarka Kenta i heroja s praktično neograničenim moćima, a u oba slučaja odviše drukčijeg da bi se skladno uklopio u ljudsko društvo. Superman u Singerovoj interpretaciji nije, kao što se šuškalo u vrijeme snimanja, postao (latentni) gay (uostalom, koji bi major studio dopustio takvo što), nego je, ako tako želimo gledati, autor u dvostrukoj junakovoj prirodi vidio priliku za apostrofiranje dvostruke, judeo-kršćanske prirode tradicije u kojoj je sam odrastao. Kao što židovska kultura, osobito njezin bitan religijski sastojak, htjela to priznati ili ne, ima velik problem s kršćanstvom koje je u njoj niklo i teološkom je sofisticiranošću daleko premašilo postavši usput vodećom svjetskom religijom, tako i kršćanska kultura još uvijek, iako si to, i zbog dominantne sastavnice liberalizma s kojim je (nevoljko) sklopila savez, ne želi priznati, ima velikih problema sa židovskim korijenima religije na kojoj je iznikla. Istovremeno, te dvije kulture, u suvremenoj Americi više nego igdje, u višestrukom su međusobnom prožimanju pa je logično pretpostaviti da su za mladog Židova odrasla u kršćanskom svijetu, pogotovo u svijetu američkih inačica kršćanstva (u kojima je česta jaka fascinacija starozavjetnim, judaističkim tekstovima), Krist i cijelo njegovo okružje intrigantna, moguće i fascinantna spona između “stare tradicije” judaizma i “mlade tradicije” kršćanstva.

Ili si barem potpisnik ovih redaka tako pomaže objasniti očitu sklonost Bryana Singera poprilično intenzivnom isticanju kristovskih odnosno kršćanskih natruha u njegovoj varijanti priče o Supermanu. Singer ne samo da poseže za starim snimkama Marlona Branda kao pravog Supermanova oca Jor-Ela iz Donnerova “Supermana”, za njegovim riječima “sin postaje ocem, i otac sinom” (potraga za Duhom Svetim bila bi zanimljiva, ali nedostaje nam prostora), nego i formira obiteljsku zajednicu u kojoj je Supermanova draga Lois Lane zaručena za dobrog i zgodnog Richarda koji misli da je mali Jason njegovo i njezino dijete, a zapravo je dječak sin Lois i božanskog Supermana. Ako je izvorni Superman sadržavao natruhe Mojsija, Krista i Golema (a Amerika je funkcionirala kao novi Izrael koji je dočekao svog mesiju), onda Singerov film sasvim jasno formira svetu obitelj koja, međutim, postaje još intrigantnijom jer osim religijskog zaleđa vrlo uvjerljivo funkcionira kao obitelj novog, postfeminističkog doba u kojem emancipirana žena može istovremeno imati dvojicu muškaraca, jer obojica su razumni senzibilci koji se međusobno poštuju dokidajući patrijarhalno doba agresivno kompetitivnih mužjaka. Ovo značenjsko srce Singerova filma njegova je vrijedna sastavnica, međutim podosta dramaturških nedorečenosti, ponešto praznog hoda u naraciji i prevlast rutine nad svježinom u režijskoj izvedbi priječe novom “Supermanu” dosezanje do visoke dojmljivosti cjeline. Burtonov “Povratak Batmana” ostaje tako i dalje najboljom adaptacijom all-american stripovskih superheroja.

POVRATAK SUPERMANA

Superman Returns, am. fant. akc. spektakl, 2006. R: Bryan Singer Gl: Brandon Routh, Kate Bosworth, Kevin Spacey, James Mardsen ocjena: tri (3) zvjezdice>email to:Damir Radic