Srećko Jurdana Obilježilo se zadnjih dana jedanaest godina od operacije "Oluja", i pritom su u službenim govorima valjda već sto dvadeseti put ponovljeni klišei o njezinome veličanstvenome značenju, oslobodilačkome karakteru itd. Vlast se ponaša dosljedno vlastitim ritualima i konvencijama. Bilo je tu - po standardnome obrascu - mnogo više ideološkoga ushićenja i mnogo manje realne povijesti. S protokom vremena mitologija, kao što je čest slučaj, nezustavljivo počinje dominirati nad objektivizmom, činjenice se promatraju prije svega u kontekstu njihove mitske interpretacije, jer službenim tumačima nepogrešivo konvenira takav neproblematizirajući način pristupa.

U svakom slučaju, "Oluja" je po svome tijeku i posljedicama bila dramatičan fenomen, u dobrom i u lošem smislu. Nakon četiri godine teškoga psihoterora koji je proživljavala hrvatska nacija, i koji je na građanima ostavio neizbrisive psihološke posljedice, nad najvećim dijelom države napokon je - putem te vojne kampanje - uspostavljena jurisdikcija hrvatskih legitimnih institucija. U isto vrijeme, stotine hrvatskih boraca životima su platile cijenu te uspostave legitimiteta. Osim toga, stotine tisuća građana srpske narodnosti protjerane su iz svojih domova, a na mnogima od njih provedena je i bjesomučna fizička retorzija. Nije tu bilo neke velike samilosti. Režim je možda izdao naloge da se prema Srbima postupa humano, prema slovu i duhu ratnoga prava, ali nije vodio pretjerano veliku brigu o njihovoj praktičnoj provedbi, iako se - nakon toliko godina hrvatske nacionalne frustracije - moglo lako pretpostaviti da će na terenu carevati mržnja. Previše nedužnih hrvatskih civila ubijeno je tijekom srpske okupacije na najokrutnije načine, previše su razorene hrvatske materijalne i kulturne vrijednosti, da bi oslobodilačka operacija - kad je došlo do nje - mogla za drugu stranu proći bezbolno, ako se nad njom ne provodi rigorozna politička, vojna i policijska kontrola.

Na praktičnoj razini - kako rekosmo - ta je kontrola izostala, na nekim područjima gotovo potpuno, i oko toga se sada vode procesi. Sve su to poznate stvari, koje se ne spominju na službenim ceremonijama. Ne spominju se, međutim, ni mnoge druge bitne okolnosti vezane za hrvatske operacije oslobađanja. Jedno od ključnih pitanja glasi: zašto je do "Oluje" došlo tek 1995. godine? Prema mnogim vojnim pokazateljima, politička cjelovitost hrvatskoga teritorija mogla se uspostaviti znatno prije, čime bi se ljudima uštedjele duge godine neizvjesnosti i frustracije, a i psihologija retorzije ili želja za osvetom pouzdano ne bi dobila toliku akumulaciju i snagu, kakvu je iznimno teško podvrgnuti nadzoru. Odgovor na pitanje iziskuje dozu povijesne analitike. Oslobodilački rat opterećivat će, uostalom, nacionalno sjećanje sve dok ne dođe do temeljite promjene generacija. Srpska agresija na Hrvatsku počela se zahuktavati 1990. godine, a 1991. razvila se punim intenzitetom. U početnoj i naprednijoj fazi te agresije, Hrvatska je za obranu bila spremna samo psihološki, ali ne i materijalno. Tuđman je tada na jednoj strani obuzdavao općenacionalni poriv za obranom, a na drugoj počeo je preko tajnih kanala kupovati oružje. Razvio se u tom procesu i dirigirani šverc* neviđenih razmjera, u kojem su mnogi ljudi bliski režimu preko noći postali teški milijunaši.

Svoje beskrupulozno stjecanje bogatstva voljeli su u pravilu prikazivati kao specijalnu zaslugu za narod. »injenica je, međutim, da su sa stajališta neposrednoga nacionalnoga interesa sve te mutne transakcije bile faktično nepotrebne. Svoje glavno oružje za obranu Hrvatska nije dobila preko šverca*, nego osvajanjem nekoliko velikih vojarni JNA, koje su bile opkoljene i u potpuno bespomoćnome položaju. Odatle su stigli tenkovi, topovi, streljivo, transportna sredstva, protuzračni raketni bacači, višecijevni raketni bacači zemlja-zemlja. Vojarne o kojima je riječ osvojene su protiv Tuđmanove volje, čak i suprotno njegovim naredbama. Bez obzira na to, Hrvatska je 1991. s tim oružjem bila u stanju obraniti i Sisak, i Karlovac, i pokrenuti veliku kampanju oslobađanja zapadne Slavonije, koja je krajem godine evoluirala u kampanju proboja prema Vukovaru. Obje kampanje bile su ekstremno uspješne. Cijela "krajinska" okupacijska struktura počela se raspadati kao kula od pijeska. Hrvatska vojska zatekla se za manje od tjedan dana aktivnosti u položaju da uđe u Okučane. Nekoliko mjeseci poslije, mogla je bez većih problema ući u Vukovar. Time bi rat de facto bio završen. Obje operacije Tuđman je, međutim, zaustavio u presudnim trenucima, krajnje energičnom intervencijom, ne navodeći za to nikakve vojne razloge. Zašto? Zašto poglavar nije dopustio da Hrvatska "Oluju" izvede 1991. i prištedi sebi muke srpskoga terorizma, hrvatskoga kontraterorizma, cirkusa s Unproforom i ponižavajuće teritorijalne podijeljenosti? Analitičari odgovore s pravom traže u njegovome dogovoru s Miloševićem o Bosni. U Hrvatskoj je rat, bez obzira na njegovu brutalnost, za obojicu bio nešto poput kabinetskoga eksperimenta.

Prava stvar trebala se odigrati u Bosni, i rezultirati njezinom podjelom prema načelu: sedamdeset posto Srbima, trideset posto Hrvatima i Bošnjacima, s tim da će Hrvati nad bošnjačkom populacijom ostvariti nesmiljenu vojno-političku dominaciju i ostaviti im, po mogućnosti, nekakve koridore za životarenje. Tuđmanu je takvu politiku nametala tvrda i vrlo utjecajna hercegovačka struja, koja ga je logistički dovela na vlast i koja je devedesetih u Hrvatskoj držala praktično sve poluge moći. Dogovor Tuđman - Milošević propao je iz dva razloga: kao prvo, Armija BiH pokazala se neusporedivo jačom negoli su to njezini oponenti očekivali; kao drugo, na međunarodnoj sceni pojavio se Bill Clinton koji je, utjecajem supersile kojoj je bio na čelu, stornirao svaku ideju o podjeli Bosne bez obzira na to odakle dolazila. Predsjednik Clinton, jedan od najvećih lidera dvadesetog stoljeća, dao je u tom kontekstu i dozvolu za provedbu "Oluje", ali ne na način kako su to organizirali Tuđman i Milošević: “humanim” preseljenjem stotina tisuća Srba iz Hrvatske. Njegova dozvola odnosila se na vojno oslobađanje, a ne na etničko čišćenje. No Tuđman je prilično teško shvaćao stvari. Hrvatsku je mogao osloboditi još 1991. godine, ali radije je s Miloševićem krenuo u podjelu Bosne, i svoju državu doveo u političku zavrzlamu i frustraciju bez premca koja je na kraju završila humanitarnom katastrofom i haaškim procesima.

STUPAC TJEDNA: DINAMO NAŠE MLADOSTI

Evidentno je da Zdravko Mamić želi stvoriti veliki Dinamo, kakav je nekoć bio, klub koji će neprestano biti prisutan u Europi. Neka mu Bog pomogne. Mnogo toga pokazat će utakmica s Arsenalom. Mamić raspolaže izvorima sredstava i ambicijama, ali, nažalost, ne i lokalnom ligom kakva je velikome klubu potrebna. Izlaz je u regionalizaciji. Jaki klubovi stvaraju se na derbijima i jakim protivnicima, što znači da se u interesu i Dinama i hrvatskoga nogometa što prije mora osnovati nekakav širi natjecateljski kontekst.>email to:Srecko Jurdana