Zoran Ferić Bombaški napad katastrofalnih razmjera spriječen je, kako izvještavaju novine, u zadnji čas. Osumnjičeni su britanski državljani muslimanske vjere koji su i odrasli u Britaniji. To je povod analiza i komentara u britanskom tisku. Bilo bi utješno kad bi mržnju prema Zapadu osjećali samo islamski radikali u Islamabadu, Beirutu ili Manili. Tragično je što se silna mržnja nagomilala u ljudima koji su iz prve ruke upoznali “zapadne vrijednosti” i zapadnjački način života.

U britanskom tisku ovih dana upravo se inzistira na tome da su veliki ubilački pohod bili spremni počiniti ne ljudi izvana, zatucani turbanaši iz afganistanskih pećina, nego domaći dečki koji su pili colu u pubovima u Londonu, Birgminhamu i High Wycombu. Analitičari u Britaniji kažu da su ti domaći dečki, koji su spremni tako smrtonosno udariti na vlastitu domovinu, jedna od najstrašnijih činjenica u ratu protiv terora. Domaći muslimani, britanski državljani, radikalizirani tako da mrze Zapad i te famozne zapadne vrijednosti, postali su nevidljivi neprijatelj kojeg je teško locirati i otkriti. Ta činjenica, kao i njeno neprestano medijsko isticanje, nedvojbeno će utjecati na odnos ostalih Britanaca prema britanskim muslimanima i svi će oni postati građani koje oprezno promatraju. Nacionalna i vjerska, pa i rasna nesnošljivost u takvim uvjetima mora postati konstanta u tom dugotrajnom ratu koji će sasvim sigurno poprimati sve ubojitije razmjere. Manje se u ovom trenutku, međutim, govori o tome tko je i kako radikalizirao mlade muslimane u Engleskoj u tolikoj mjeri da postanu bombaši samoubojice. I ono što se upravo sada postavlja kao ključno pitanje za svaku borbu protiv terorizma jest kako je to uspjelo. Kako uvjeriti mladića od dvadeset godina u potrebu da baš on da život za sveti rat? To se vjerojatno ne može postići sa zadovoljnim ljudima koji nalaze smisao u vlastitom životu i poštuju tuđi. Doista nas treba uplašiti to što se čini da ovi mladi ljudi postaju teroristi ne zato što ne poznaju taj famozni zapadni način života, zato što su ne znam kako zatucani ili izolirani, nego upravo zato što ga poznaju. Valja biti pošten i reći kako i mi drugi, koji nismo spremni s eksplozivom u bočici mlijeka za dijete raznijeti jumbo jet, itekako imamo razloga za gaditi nad upravo takvim načinom života. Surova vladavina kapitala i besprimjerna eksploatacija ljudskih bića da bi se zaradilo što više i proširila ekonomska moć sasvim logično proizvode snažan otpor u razvijenim zemljama, gdje ima sve više siromašnih i nezaposlenih.

To pokazuju i neredi zapanjujućih razmjera u Francuskoj. To svakako pokazuju i teroristi koji su tek nedavno prihvatili islam i odmah su spremni za njega umrijeti. Opće nezadovoljstvo zapadnim vrijednostima i gubitak smisla i morala koji su amputirani iz zapadnih društava ustupajući mjesto isključivo kapitalu i paničnoj potrazi za užicima, sigurno su jedan od motora sve jačega i malignijeg terora. To pokazuje još jednu poraznu stvar. Ne trebamo se bojati Al Qaede, koja je postala opći brand najsmrtonosnijih terostičkih akcija, moramo se bojati sebe. Jer u ljudsku je svijest očito i unutar naše kulture ugrađena potreba da se položi život za viši cilj. Nekima je poginuti očito gušt, kao što je nekima gušt da budu pojedeni. Problem je samo što je onih prvih neusporedivo više. Još od 40-ih godina, otkad datiraju Camusovi romani, preko 50-ih i teatra apsurda, Zapad je kroz filozofiju, književnost i kazalište glasno iskazivao svoju nemoć da ljudskom životu pronađe smisao i viši cilj koji mu je amputiran sve ozbiljnijim nedostatkom Boga. Ideologija, koja je u XX. stoljeću tako smrtonosno ljudima davala privid smislene požrtvovnosti, komunizam, nepovratno je nestala s političke i duhovne pozornice ostavljajući opasan vakuum. Bratstvo svih ljudi, pravedan poredak, jednakost, socijalna osjetljivost, briga za drugoga, sve su to vrijednosti koje su globalizacija i kriminalni tranzicijski kapitalizam učinili deplasiranima.

Glupo zvuče čak i kad se izgovore ili napišu. A možda je baš u tome stvar. Što pravda, jednakost i bratstvo zvuče danas kao da ih izgovara neki novovjeki Don Quijote: patetične bedastoće. I nije problem, čini se, što pravde i jednakosti nema, nego su ih ljudi prestali i tražiti i očekivati. Ono što nam ostaje jesu apsurd i jaka valuta. Islamski terorizam postao je, čini se, medij za kanaliziranje nagomilanog nezadovoljstva i odsutnost smisla. Vijesti o spriječenom napadu neviđenih razmjera zatekle su me na brodu, negdje između Pireja i Krfa. U jednom trenutku imali smo vježbu za slučaj da brod počne tonuti. Kad se oglasila uzbuna, svi smo morali navući pojaseve za spašavanje i okupiti se u jednom od brodskih barova. Gledao sam oko sebe sve te ljude s narančastim pojasevima, sav taj metež i gungulu, posadu koja objašnjava što se sve radi s pojasom i kako ga treba svezati. I primjećujem da smo odjednom svi iste boje. I Japanci, i Filipinci, i Indijci, i Talijani, i crni Amerikanci, i bijeli Amerikanci, i Australci. Svi smo narančasti i svi smo turisti. Cerekamo se sretni što ovo nije prava uzbuna i što za stvarno nije pukla teroristička bomba. Jedino, u čitavom tom metežu, potpuno netaknuti uzbunom, pojasevima, vježbom, sjede starac i njegov sin. Starcu je osamdesetak godina i čita knjigu prilično nesvjestan svega oko sebe. Čini se da je sinu oko pedesetak i mongoloid je.

Ne mogu točno znati, ali on je uvjerljivo najstariji mongoloid kojega sam vidio. Kosa na tjemenu mu se prorijedila, mršav je i naboran, a na zaliscima ima sjedine. Nikada dosad nisam vidio sijedog mongoloida. Simpatična Filipinka prilazi im i govori da stave pojaseve. Starac ustaje, uzima pojas i pokušava ga navući sinu preko glave. Njegova nespretnost, ali i volja da to učini, zaista je dirljiva. I u gestama tog starca odjednom vidim koliko je važan taj jedan jedini život, život mongoloida u godinama, i koliko je apsurda potrebno proizvesti da bi ljudsko biće kojemu, kako kažu, zlo nije urođeno, bilo spremno žrtvovati 4000 ljudskih života za viši cilj.>email to:Zoran Feric