Damir Radić Doba restauracije u drugoj polovici 17. stoljeća jedno je od najzanimljivijih razdoblja engleske povijesti. Dolaskom na prijestolje Charlesa II. (po tradicionalnoj hrvatskoj historiografskoj inačici, koju bi već jednom trebalo prepustiti prošlosti, Karlo II.) restaurirana je monarhija pod škotskom dinastijom Stuart čija je vladavina sredinom stoljeća bila prekinuta Cromwellovim puritanskim republikansko-diktatorskim interregnumom. Vladavinu Stuarta obilježio je preporod u znanosti, filozofiji i umjetnosti: osnovano je Kraljevsko društvo za unapređenje prirodnog znanja, djeluju prirodoslovni velikani Newton, Boyle i Harvey te filozofski genijalci Hobbes i Locke, obnavljaju se kazališta kojima su puritanci u Cromwellovo doba zabranili rad, a prvi put i žene dobivaju priliku glumiti (dotad su ženske uloge glumili muškarci). Kao reakcija na strogo puritansko ćudoređe zavladalo je intenzivno i eksplicitno prepuštanje svakojakim, a osobito seksualnim užicima, u čemu je sam kralj Charles II. bio poprilično istaknut. Ipak, kao najveći razvratnik tog vremena ostao je zapamćen John Wilmot, grof od Rochestera, za kojeg je slavni Samuel Johnson, koji je u engleskom, odnosno britanskom 18. stoljeću bio ono što će Krleža postati u hrvatskom, odnosno jugoslavenskom 20. stoljeću, izjavio sljedeće: “U struji pijane razuzdanosti i goleme senzualnosti, s intervalima studiranja možda još kriminalnijim, s otvorenim prezirom spram pristojnosti i reda, potpunim nepoštivanjem svakog morala i rezolutnim poricanjem svakog religioznog gledišta, živio je bezvrijedno i beskorisno, te spalio svoju mladost i zdravlje u rasipnoj putenosti.” Obrazovan na Oxfordu, istaknut u pomorskom ratu s Nizozemcima, pjesnik i kazališni pisac, John Wilmot bio je najveći libertinac svog vremena.

Komadom “Sodoma i kvintesencija razvrata”, čiji se akteri “ne smiju baviti uobičajenim oblicima seksualnog općenja”, anticipirao je markiza de Sadea, a njegove teze o “pravom razumu” kao protuteži artificijelnom racionalizmu, odnosno o ravnoteži razuma i senzualnosti, mogu se dovesti u vezu s Nietzscheovom temeljnom postavkom o potrebi ravnoteže apolonijskog i dionizijskog. Bio je autor kojeg su jako uvažavali klasici poput Defoea, Tennysona, Voltairea, pa i Goethea, međutim, zahvaljujući konzervativcima poput citiranog doktora Johnsona, ostao je okovan na marginama engleske književne i općekulturne povijesti, izvan engleskog govornog područja uglavnom poznat samo specijalistima za svjetsku povijest opscenosti. Kao i većina velikih bludnika, Wilmot je zapravo bio romantičar i moralist, u svojim je pjesmama osuđivao prijetvornost, artificijelnost, “prezentnost” koja postaje važnijom od stvarnog sadržaja prezentiranog, a njegova intimna korespodencija otkriva ga kao nježna i brižna čovjeka koji je, premda deklarirani ateist, pisma supruzi, djeci i majci znao završavati riječima “Neka te Bog blagoslovi i čuva”. Ukratko, bio je osoba u kojoj su se spajali (biseksualni) razvrat, zabilježen u mnogim njegovim (humornim) pjesmama prepunim riječi poput prick, cunt i fuck (znakovit je i posve aktualan naslov jedne od pjesama - “Signior Dildo”), te plemeniti osjećaji i težnje o kojima svjedoče platonske ljubavne pjesme. Bio je i filozofski nastrojen, što je posebno došlo do izražaja u njegovoj najslavnijoj pjesmi “A Satyre Against Mankind” (koja sadržava spomenutu raspravu o razumu), a nije naodmet spomenuti i da je žene smatrao prirodno slobodnima, no samovoljno vezanima uz sputavajuće društvene konvencije (pjesma “A Letter from Artemesia in the Town to Chloe in the Country”).

Također, bio je miljenik i proteže Charlesa II., no često i u njegovoj nemilosti, jer pisao je žestoke antikraljevske satire. Umro je s 33 godine, najvjerojatnije od sifilisa, a na samrtničkoj postelji, po tvrdnjama svjedoka upitne vjerodostojnosti, uključujući i njegovu majku, odlučnu puritanku koja je spalila većinu sinovih uradaka (nijedan nije tiskan za njegova života, a u rukopisu i prijepisima sačuvano je nekoliko desetaka pjesama i jedan kazališni komad koji mu se pouzdano mogu pripisati, dok autorstvo spomenutog komada “Sodoma, ili kvintesencija razvrata”, navodno najstarijeg poznatog tiskanog pornografskog rada, nije potpuno pouzdano utvrđeno), prihvatio je vjeru, u što njegovi prijatelji nikad nisu povjerovali. Podosta od ovih detalja iz života i djelovanja Johna Wilmota nalazi u filmu “The Libertine” ili hrvatski “Libertinac” (dakako, distributerski naslov je “atraktivniji” - “Libertine: otrov za žene”), međutim, dosta njih je i ispušteno. U debiju Laurencea Dunmorea, poznatog režisera reklama i muzičkih spotova, zasnovanom na istoimenom kazališnom komadu Stephena Jeffreysa koji je napisao i scenarij, John Wilmot smješten je u složenu mrežu erotskih, obiteljskih, prijateljskih i političkih odnosa, a upravo ovladavanje složenošću tih relacija velik je problem filma. Velikoj većini gledatelja neupućenih u politički kontekst mjesta i vremena podosta će stvari ostati nejasno: zašto je za Charlesa II. bitan dolazak i reakcija francuskog veleposlanika na Wilmotovu kazališnu predstavu, u kakvom je Charles odnosu s parlamentom, zašto se bori za pravo da ga na prijestolju naslijedi mlađi brat, zašto je problematično bratovo pristajanje uz katoličanstvo... Bez razrade i pojašnjenja, detalji se generalnog političkog stanja nameću kao važni čimbenici radnje (što je i inače često u povijesnim filmovima važne političke dimenzije), no još je veći problem što Dunmore i Jeffreys brojne osobne odnose Wilmota kao protagonista ne uspijevaju dostatno precizirati, mada većini njih daju popriličnu minutažu, jednako kao što se povezano s tim odnosima dotiču raznovrsnih Wilmotovih stanja i stavova, malo što pri tom uspijevajući zaokružiti i produbiti (autori se trude podcrtati proturječnosti protagonistovih osjećaja, razmišljanja, djelovanja, ali nema neke naročite sugestivnosti ni u prikazu njegova nihilizma, ni u prikazima njegova bluda, ni u prizorima probuđene osjećajnosti i egzistencijalnog smisla, pa spor ritam filma, umjesto da bude prinos njegovoj dojmljivosti, postaje njegovim balastom - jednostavno potiče dosadu). Ima u filmu i podosta općih mjesta i nepotrebnih mistifikacija: primjerice, u odličnom otvaranju Johnny Depp kao Wilmot, govoreći u kameru, poručuje publici da joj se njegova osoba nimalo neće svidjeti, navještajući sama sebe kao lik s kojim je nemoguće suosjećati ili se poistovjetiti, da bi preostali tijek filma pokazao da takva najava nema pokrića. Ništa od viđenog ne pobuđuje snažne dojmove bilo koje vrste, ponajmanje repulzivnog šoka.

Uostalom, baviti se znamenitim bludnikom, a ne uprizoriti nijednu smjeliju i snažniju seksualnu scenu, i to u filmu koji inzistira na naturalističkom pristupu (blato, magla, prljavština, opća trulež njime dominiraju), doista je neprimjereno. Vrsni glumci, osobito Samantha Morton kao Wilmotova glumačka učenica i ljubavnica, emancipirana Lizzy Barry (najslavnija glumica iz doba restauracije) i Rosamund Pike kao delikatna Wilmotova supruga koja ga unatoč svemu voli do kraja, svakako pokazuju entuzijazam; John Malkovich kao Charles II. otrpio je masku koja ga je učinila neprepoznatljivim (podsjeća na Laurencea Oliviera), a Johnny Depp, jako suzdržan u seksualnim prizorima, nije se ustručavao prepustiti doslovnom fizičkom raspadanju svog lika (koža mu se ljušti s lica, nos mu otpada). Laurence Dunmore silno je pak nastojao oko kreiranja autentične ambijentacije i dokumentarističke fakture slike u skladu s naturalističkom koncepcijom (na tragu Kubricka u “Barryju Lyndonu” interijeri su snimani samo uz prizorno postojeće svjetlo svijeća; zbog snimanja na visokoosjetljivoj vrpci uz maksimalnu otvorenost objektiva fotografija je izrazito krupnozrnata, što pridonosi željenoj atmosferi), međutim, sav taj napor ostao je visiti negdje u zraku. Doista, “The Libertine” je film u koji je uloženo mnogo truda i ponajprije zbog uvažavanja tog truda, a i činjenice da korektno promovira povijesnu osobu koja je odavno trebala biti šire poznata, zaslužuje u konačnici povoljnu ocjenu.

LIBERTINE: OTROV ZA ŽENE The Libertine, brit. pov. drama, 2004. R: Laurence Dunmore GL: Johnny Depp, John Malkovich, Samantha Morton, Rosamund Pike ocjena: tri (3) zvjezdice>email to:Damir Radic