Mate Maras Mate Maras (67) jedan je od najuglednijih hrvatskih prevodilaca, a trenutačno privodi kraju pravi pothvat — prijevod cjelokupnih djela najglasovitijega svjetskog dramatičara Williama Shakespearea. Četrdesetak Shakespeareovih djela, poznatih po tome što su iznimno teška za prevođenje zbog velikoga bogatstva misli i riječi, te često nerazumljivih i višeznačnih stihova, Matica hrvatska planira objelodaniti u četiri sveska. Od toga su dva već izišla, Historije i Tragedije — među kojima su i napoznatije drame poput “Rikarda Trećega” i “Henrika Četvrtoga”, te “Hamleta”, “Othella”, “Macbetha”, “Kralja Leara” i “Romea i Julije” — a treći svezak, koji sadržava jedanaest komedija, već je dovršen i mogao bi izići na jesen. Shakespeareova 'Oluja' kao oporuka Mate Maras, koji je prevodio s engleskoga Waltera Scotta, Rudyarda Kiplinga i Virginiju Woolf, s francuskoga Françoisa Rabelaisa i Marcela Prousta, a s talijanskoga Dantea Alighierija, Francesca Petrarcu, Giovannija Boccaccia i Niccolòa Machiavellija, nije ipak tipični knjiški moljac. Rodio se 1939. u selu Studenci kraj Imotskoga, u Zagrebu je diplomirao matematiku i fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, a studirao je i dvije godine glumu na tadašnjoj Akademiji za kazališnu umjetnost. U karijeri je bio geofizičar na naftnim poljima na sjeveru Kanade, predavao matematiku i fiziku na srednjoj školi, plovio Crnim morem na trgovačkim brodovima, radio kao urednik u nakladničkim kućama, bio predsjenik Društva prevodilaca, potpredsjednik Matice hrvatske te glavni urednik Trećeg programa Hrvatskog radija, a potom kulturni ataše Republike Hrvatske u Parizu i Washingtonu. Osim brojnih prijevoda napisao je i knjigu pjesama “Kasna berba”, a sastavio je i Rimarij hrvatskoga jezika. Za svoj prijevod Françoisa Rabelaisa dobio je veliku nagradu Francuske akademije. Sada završava četvrtu knjigu prijevoda Shakespeareovih djela, u kojoj će osim sedam romanca biti i sva Pjesnikova poezija. Još mu je ostalo prevesti samo “Cymbeline” i zadnju Shakespeareovu dramu “Oluja” za koju kaže: “To je bila Shakespeareova oporuka pa će možda biti i moja.”

NACIONAL: Kako to da ste odlučili prevesti cijelog Shakespearea?
- I dosad smo imali prijevode gotovo svih Shakespeareovih djela, ali ti su prijevodi bili neujednačeni zbog različitih prevoditelja i u mnogim slučajevima već zastarjeli. Najviše su drama preveli Milan Bogdanović, Josip Torbarina i Antun Šoljan, te moja malenkost, i ti se prijevodi i danas tiskaju i izvode na pozornicama. Međutim, ja sam počeo sumnjati u adekvatnost tih prijevoda, ponajprije vlastitih, jer sam napokon shvatio ono što su mnogi prije mene znali - da Shakespeare u hrvatskom ruhu nije dostojan zastupnik genija pred čijom riječju zastaje dah. Jer osim puke priče i karakterizacije likova, Shakespeareovi stihovi najdublja su analiza čovjekove duše i tijela, krvav prikaz svega što se može proživjeti i osjetiti, sve to prožeto tajnovitom svemirskom glazbom koja se daruje svima nama, a opet izrečeno na iznenađujuće jednostavan i razumljiv način. Krvav prikaz i svemirska glazba

NACIONAL: Kako to da ste studirali matematiku i fiziku kad vas toliko privlači književnost?
- Nakon što sam maturirao, i dalje me zanimalo gotovo sve što se može naučiti. Patio sam za nekom imaginarnom visokom školom, poput francuske École normale supérieure, na kojoj bih studirao i hrvatski, i latinski, i filozofiju, i matematiku. Ipak mi se posrećilo kad sam uz završne dvije godine matematike učio i glumu na Kazališnoj akademiji, koja je kriva ili zaslužna za sve što mi se poslije dogodilo. Jedan od tih krivaca bio je i Frano Čale koji je predavao talijanski. Profesor Čale tada se intenzivno bavio Petrarcom i objašnjavao mi kako je mučan posao prevođenje poezije, jer zahtijeva i ovo i ono, a najviše poznavanje materinskog jezika. Meni to nije izgledalo tako strašno, jer sam problemu odmah pristupio s popudbinom matematike, koja strukturira svaku materiju i uvodi red u mišljenje, pa sam mu rekao da tu nema tajne: talijanski i hrvatski su dva skupa, u talijanskom je Petrarca jedan podskup, i sad treba u hrvatskom naći ekvivalentan podskup, te njih povezati dobro definiranom funkcijom. Drugim riječima, treba poštovati neke uvjete: da se svaka riječ pretvori u neku riječ, da stihovi i dalje budu stihovi, i to dugi jedanaest slogova, da mora biti stanka iza petoga sloga i da se na kraju rimuju po određenoj shemi. Na to mi je profesor rekao da se okušam pa ću vidjeti kako ima i te kakve razlike između matematike i poezije.

NACIONAL: I tako ste se vi hrabro upustili u prevođenje?
- Odmah sam vidio da je jedanaesterac građen slično kao naš junački deseterac. Ja sam rodom iz sela Studenci kraj Imotskoga, deseterac je ondje svakomu u krvi, to je imotska ganga. Sve što se događa u životu pojedinca i zajednice ulazi u dva deseterca koji se rimuju, a to se pjeva pa ne može biti pogreške u ritmu. Tko to blago ponese u sebi iz djetinjstva, vrlo mu je lako graditi vezane stihove, koje god vrste oni bili. Slikovito rečeno, ja sam svoj život premjerio desetercima kao što zidar metrom mjeri čega god se dotakne. Ipak je u tome presudan utjecaj imala moja majka koja je bila pučki pjesnik i ljetopisac. O svakom zanimljivijem događaju u selu ona bi ispjevala dulju ili kraću pjesmu, sve u rimovanim kupletima deseteraca. Osim toga, ona je svojoj djeci, a bilo nas je četvero, ispričala toliko priča da je cijelo moje djetinjstvo doista proteklo u bajci. Ako se u mojim prijevodima nasluti ikakav osjećaj za jezik, za kritičan govor, za gradaciju, za muzikalne nijanse, za napetost, za efektan završetak, to sam ponio iz majčinih priča i pjesama.

Studij glume

NACIONAL: A Akademija?
- Na trećoj godini studija matematike bio sam primljen na Akademiju, na glumu. Tu sam neočekivano našao dio onoga što sam oduvijek želio, širi humanistički ulazak u život. Bio sam posljednja generacija studenata Branka Gavelle, imao sam čast stajati u počasnoj straži uz njegov odar. Među profesorima glume bili su tada Kosta Spaić, Božidar Violić, Georgij Paro, a ja sam bio u klasi Vlade Habuneka. Dramaturgiju sam slušao kod Ranka Marinkovića s kojim sam katkada igrao šah. Povijest kazališta predavao mi je Slavko Batušić, već sasvim gluh; s njim je na predavanja nerijetko dolazio njegov sinovac Nikola Batušić, danas akademik. Među profesorima bila su i dva Vladimira: Filipović je predavao psihologiju, a Vratović klasične književnosti.

NACIONAL: Kako to da se niste posvetili glumi?
- Prvo, nisam imao dovoljno dara za glumu; drugo, istekla mi je stipendija koju sam imao za studij matematike; treće, trebalo se zaposliti i zarađivati kruh. Povrh toga dogodilo se da me prijatelj pozvao da dođem u Kanadu, tada obećanu zemlju. Primila me velika naftna tvrtka, Panamerican Oil Company, gdje sam najprije obrezivao dijagrame i izvlačio kote, a za dva-tri mjeseca naučio sam dovoljno engleskoga da me šefovi premjeste u ekipu koja je opsluživala prvi kompjutor. Poslije sam u toj kompaniji unaprijeđen u geofizičara i godinu sam se dana smrzavao na tim naftnim poljima, odlazeći na sjever i preko polarnoga kruga.

Supercargo prevodi 'Kanconijer'

NACIONAL: Kako ste onda od geofizičara postali prevodilac Shakespearea?
- Vratio sam se sa šakom dolara i zaposlio se kao srednjoškolski profesor u Poreču. Htio sam živjeti u malom primorskom mjestu, i ta me želja vukla od časa kad sam kao dijete Dalmatinske zagore prvi put vidio more. U Poreču sam proživio deset godina prave zrelosti, vjerojatno najvažniji dio čovjekova života, razdoblje kad čovjek okoštava. Tu sam se oženio, dobio djecu i radio u srednjoj školi, ali meni nije bilo dovoljno predavati matematiku i fiziku. U novinama sam pročitao da Frano Čale okuplja prevodioce za Petrarcu, da bismo napokon imali cjelovit “Kanconijer” na hrvatskom jeziku. Napisao sam mu pismo i nekoliko soneta što sam preveo, a on mi se žurno javio i predložio da ih prevedem još nekoliko, i tako je to krenulo. Nakon predstavljanja “Kanconijera” u Zagrebu bio je ručak na Šalati kod glasovitog Pere. Za stolom sam sjedio kraj Josipa Torbarine koji je bio urednik sabranih djela Williama Shakespearea. On me se sjećao s Akademije, kamo je znao dolaziti s prijateljem Habunekom, a ja sam mu rekao da znam bolje engleski nego talijanski i pitao bi li mi dao da nešto prevedem. On mi je rekao da uzmem “Henrika Šestoga”, Shakespeareovo mladenačko djelo koje nitko u nas ne želi prevoditi. “Ja ću vam to objaviti”, rekao je.

NACIONAL: I objavio je, zar ne?
- Da, ali trebalo je prije toga proći nekoliko godina. Tom poslu pristupio sam kao grlom u jagode. “Henrik Šesti” sastoji se od tri drame, a svaka ima više od 3000 stihova. Nakon godinu dana preveo sam prvi dio i poslao ga Torbarini. On je napravio analizu i pokazao mi gdje griješim i na što treba paziti; ponovno sam se prihvatio posla, i na kraju je to dobro ispalo. Sva je sreća bila da mi je dao relativno jednostavno djelo, jer to je Shakespearova početnička drama, iako se već u njoj vidi da je genij. Bio je to i moj početnički prijevod s engleskoga — ali jedino je on znakovito ostao nepromijenjen u ovim sabranim djelima.

NACIONAL: Kako ste postali profesionalni prevodilac?
- U Poreču sam kao aktivni član Matice hrvatske i promicatelj hrvatskoga duha za vrijeme Hrvatskog proljeća upao u oko, pa su mi neki odgovorni drugovi dobronamjerno savjetovali da se maknem iz škole. Tako sam počeo raditi kao profesionalni prevoditelj i prevodio sve što mi se nudilo da bismo mogli živjeti moja supruga Dunja te sinovi Marko i Luka i ja. Ali imao sam nekoga dalekog rođaka, pomorskog kapetana, koji mi je predložio da mu pomažem u prijevozu stoke iz Rumunjske i Bugarske preko Turske za Iran. Tako sam postao “supercargo”, nadglednik tereta, i često sam plovio preko Crnog mora, gdje sam okusio pomorački kruh i progrmio oluje. Jednom se nešto pokvarilo u strojarnici pa je kapetan zapovjedio da se kormilo fiksira i naš je brod cijeli dan i noć kružio na pučini. Moja je zadaća bila da vodim računa o točnim vremenima odlazaka i dolazaka, te o uginulim ovcama koje smo bacali u more. Nabrojio sam se tih ovaca za stotinu života, jer ih je bilo po 10-20 tisuća u svakoj turi...

Rumunjski ep na hrvatskom jeziku

NACIONAL: Srećom ste diplomirali matematiku...
- Da, trebao samo prebrojiti noge pa podijeliti s četiri! Ali imao sam napretek slobodna vremena, pa sam na brodovima preveo “Kralja Ivana”. Poslije sam se iskrcao u Constanzi i preuzeo knjigovodstvo kompanije; tu sam naučio rumunjski pa sam preveo i njihov nacionalni ep “Večernja zvijezda” Mihaia Eminescua. Ipak nisam izdržao u toj trgovini duže od deset mjeseci, nego sam se na kraju zahvalio na dolarima i vratio u domovinu. Obitelj se preselila u Zagreb, gdje smo nekoliko godina živjeli od moga prevođenja, jer je to bilo vrijeme kad su se knjige još kupovale.

NACIONAL: Kako je bilo predstavljati hrvatsku kulturu u Parizu?
- Tada je bio predsjednik François Mitterrand, koga su na jednoj konferenciji za tisak pitali zašto se toliko zauzima za Beograd kad zna da nisu u pravu, a on je odgovorio: “Da, ja volim Srbe, i onda?” Takvo je stanje dočekalo mene kao kulturnog atašea. Hrvatska se kultura mogla propagirati ili s mnogo novca ili s mnogo prijateljske naklonosti Francuske, a tada nije bilo ni jednoga ni drugoga. Bilo je prijatelja, uglavnom “našijenaca”, ali u oskudnom broju i s malim utjecajem. Ipak ću s ponosom reći da je mojim nastojanjem tiskan povijesni priručnik “La Croatie”, zatim izvanredno izdanje časopisa L’Oeil pod naslovom “Les arts en Croatie”, te glasoviti Gallimardov turistički vodič kroz našu zemlju s obiljem podataka.

Marko Marulić u Kongresnoj knjižnici

NACIONAL: Koliko se razlikuje posao atašea u Francuskoj i u SAD-u?
- U Washington me pozvao naš veleposlanik Miomir Žužul, jer mu je nedostajao savjetnik moga profila. U SAD-u ne postoji ministarstvo kulture pa nije bilo onoga što sam radio u Francuskoj. Jedina istaknuta poveznica hrvatske i američke kulture bio je Ivan Meštrović, te smo održali izložbe fotografija njegovih skulptura u Chicagu i Washingtonu. Zatim, u Kongresnoj biblioteci održan je međunarodni simpozij o Marku Maruliću o petstotoj obljetnici nastanka “Judite”. U toj najvećoj knjižnici na svijetu, koja ima svoj sustav kodifikacije knjiga i jezika, postigli smo i to da se razdvoje hrvatski i srpski, tako da sada svaki jezik ima svoj kod. Moja je zadaća nadalje bila da obilazim našu dijasporu i tumačim kako je ono što se u Hrvatskoj događa najbolji dokaz demokracije, što je osobito bilo osjetljivo 2000. kad je većina iseljenika teško primila poraz HDZ-a na izborima.

NACIONAL: Vaš sin Marko Maras također je prevodilac. Hoće li poći vašim stopama?
- Dosad je preveo dvadesetak knjiga i smatram da se afirmirao. Zaposlen je u upravi HT-a kao prevoditelj, pred njim je čitav život, ali vjerojatno nikada neće biti ravnodušan prema umjetničkoj riječi. Naš mlađi sin Luka u Parizu je završio arhitekturu na Académie des beaux arts, a njegova supruga Ivana je romanistica. Njih dvoje sada rade u hrvatskom veleposlanstvu u Rabatu gdje obavljaju sve administrativne i tehničke poslove, od knjigovodstva i pisanja izvješća do izdavanja viza i održavanja kompjutorske mreže.

'Nedostaje samo epilog'

Mate Maras prošle je godine objavio i prvu vlastitu knjigu o kojoj kaže: \"Uvijek sam se izvlačio da ne pišem zato što ne mogu pisati kako su pisali moji prijatelji Dante, Rabelais i Shakespeare, ali naposljetku nisam odolio napasti da se oglasim. Ta moja knjiga zove se 'Kasna berba', i uistinu je kasna, a sastoji se od dva dijela: na lijevim stranicama objavio sam najdražih 80 ulomaka iz svojih prijevoda, a na desnu stranu stavio svojih 80 pjesama gdje je u kriptogramima oslikan moj život. Između tih imena svjetske literature i moje izložene utrobe postoje i neke poveznice, one su istaknute masnim slovima. Knjiga je podijeljena u pet činova, kao drama, jer se godinama ne rastajem od Shakespearea. I toj knjizi i mojem životu nedostaje još samo epilog."

Poliglot i matematičar Mate Maras u životu je bio geofizičar, profesor matematike i fizike, urednik i diplomat, a radio je i u Kanadi i u Rumunjskoj, ali se kontinuirano bavio prevođenjem i u tom postigao najveće profesionalne uspjehe. Biografija Rođen 1939. u Studencima kraj Imotskoga 1965. diplomirao matematiku i fiziku na PMF-u u Zagrebu 1968. odlazi u Kanadu raditi kao geofizičar na naftnim poljima 1970. u Poreču predaje matematiku i fiziku i počinje prevoditi Dantea, Petrarcu, Boccaccia i Shakespearea 1976. plovi Crnim morem kao nadglednik tereta i prevodi Shakespearea 1980. dolazi u Zagreb gdje radi kao profesionalni prevoditelj i urednik u nakladničkim kućama 1991.-1994. tajnik i potom potpredsjednik Matice hrvatske 1995. glavni urednik Trećeg programa Hrvatskog radija 1996.-1998. kulturni ataše u Parizu 1999.-2002. kulturni ataše u Washingtonu od 2002. prevodi Shakespearea>email to:Boris Beck 1