Dubravka Šuica Vjerojatno će me neki doživjeti kao subjektivnu osobu, ali moje se stajalište ne poklapa s onim što se o Dubrovniku i broju turista ovog ljeta može čitati u hrvatskim medijima u posljednja tri mjeseca. Dubrovnik je premali grad koji ima iznimno vrijedan, čak i prevrijedan prostor da bi se jeftino eksploatirao. Upravo zbog toga strategija razvoja našeg dubrovačkog turizma ide u tom smjeru tzv. elitnog turizma. To, ne znači da će nam dolaziti samo carevi, kraljevi i holivudske zvijezde, nego da će dolaziti gosti s dubljim džepom, što još uvijek nismo postigli. Trenutačno se nalazimo u jednom interregnumu masovnog i elitnog turizma, kad nam gosti s cruisera u neke dane potpuno zaguše grad jer mi nemamo mogućnost koordinirati broj brodova - što znači da jedan dan možemo imati deset brodova i golemu gužvu, a drugi dan nijedan. To ne ovisi o nama, već o agentima, lučkoj upravi i brodskim kompanijama. Što se tiče razvoja grada hrvatska je vlada tijekom zasjedanja u Dubrovniku poduprla plan izgradnje golf parka na Srđu, jedan golemi plato za koji upravo radimo veliki plan uređenja, potpuni prostorni plan za izgradnju tri velika golf igrališta s popratnim vilama, hotelima i pratećim sadržajima. Taj će projekt biti povezan s rekonstrukcijom žičare koja je u vlasništvu Atlasa.

Trenutačno radimo i na planu velikog nautičkog centra odnosno velike marine, rade se radovi u putničkoj luci Gruž koja bi trebala moći primiti cruisere, ali opet kažem - s mjerom. Radimo i na kongresnom centru, odnosno na svemu onome što gradu treba da bi mogao privući goste tijekom cijele godine kako bismo grad rasteretili u ljetnim mjesecima i to raspodijelili na ostali dio godine. Međutim, u realizaciji svih tih planova postoje mnoge otegotne okolnosti: prije svega su tu imovinsko-pravni odnosi. Ako imate samo jednog građanina koji ima parcelu koju ne želi prodati, cijeli projekt ostaje blokiran. Također, cijeli niz drugih zakona po mom mišljenju nije u ovom trenutku dovoljno dobar da bismo mogli učinkovito upravljati gradovima. Često spominjem da u cijeloj zemlji trebamo veću decentralizaciju lokalne uprave i samouprave što se tiče davanja ovlasti gradovima i općinama, kako bismo se zaista mogli bolje razvijati. Kad to spominjem, prvenstveno mislim na Zakon o Gradu Zagrebu, jer kolegi gradonačelniku Bandiću, uz sve njegove vrline, sasvim sigurno iznimno pomažu i ovlasti koje on ima, a mi ostali gradonačelnici ne. Gradonačelnik Zagreba ima ovlasti župana i predstojnika ureda državne uprave, a mi u svim ostalim gradovima u Hrvatskoj, pa tako i u Dubrovniku imamo Zakon o lokalnoj upravi i samoupravi i podliježemo svi istim propisima na način da smo samo gradonačelnici, a da ovlasti župana ima županija, a ovlasti državne uprave drži državni ured. To znači da državni ured izdaje građevne i lokacijske dozvole, županija kontrolira pomorsko dobro, što znači, primjerice, da grad i ja kao gradonačelnica nismo odgovorni za stanje u staroj gradskoj luci. One barke koje tamo vidite nisu moja tema, iako se pretpostavlja da je to moja odgovornost. Izdavanje građevnih dozvola isto nisu moja odgovornost. Inspekcije također.

Ako se neki građanin u mom gradu buni na buku, ja jedino mogu poslati komunalnog redara, taj to može zabilježiti, ali da bi se buka izmjerila, postoji zakon i treba zvati inspektora koji je u nadležnosti državnog inspektorata, a ne grada Dubrovnika. Utoliko je vrlo teško prihvatiti odgovornost za sve ono što se događa u gradu, premda se percipiramo kao vrlo važne i odgovorne osobe, a i sve pohvale i kritike obično dolaze na našu adresu. Naše ovlasti se svode na uređivanje prometa u gradu, ali čak ni sve ceste na području grada nisu pod našom ingerencijom. Važne prometnice, žile kucavice grada su županijske ili državne ceste, čak ni na tim cestama ne možemo postaviti semafore bez suglasnosti županije ili Hrvatskih cesta. Jedine naše stvarne ovlasti su odvoz smeća, kanalizacija, kultura, osnovno školstvo i dječji vrtići. Smatram da bi Zakon o Gradu Zagrebu trebalo preslikati na sve veće gradove, a Dubrovnik ima status velikog grada budući da je centar županije i ima više od 35.000 stanovnika. Također, kad je riječ o spomeničkoj jezgri, svima je jasna njezina važnost - da toga nema, Dubrovnik ne bi bio ovako atraktivan, to je magnet za turiste. Međutim, mi u tom prostoru ne možemo određivati i propisivati uvjete koji se odnose na namjenu poslovnih prostora, pa kad me pitaju za suvenirnice na Stradunu, onda ja moram odgovoriti da je ured državne uprave izdao dozvole za rad takvih dućana. Znači, nije grad taj koji izdaje dozvole dućanima i obrtima ili ugostiteljskim objektima, sladoledarima…

Prije nekoliko godina sam spominjala mogućnost da se naplaćuju ulaznice na ulazu u grad, jer sam smatrala da bi bilo u redu da svaki gost sa cruisera da neku kunu za uređenje grada, a onda sam pretrpjela kritike iz različitih krugova, no ja i danas ostajem pri tvrdnji da je to dobra ideja. Grad se i ovako dosta eksploatira, a mislim da bi nam svima trebao biti cilj obnoviti spomeničku baštinu, a za to su nam potrebne te kune. U jednom danu imate gotovo 30.000 ljudi u Dubrovniku, 15.000 u hotelima prijavljenih, 10.000 s cruisera i pet tisuća posade, a da sam grad od toga ima malu ili nikakvu korist. I pritom nije riječ o tome da mi želimo takvim turistima uzimati novac da bismo se bogatili, već bismo taj novac utrošili da tim istim turistima boravak u Dubrovniku bude još bolji, ljepši i sadržajniji. Sad treba i autocesta doći do Dubrovnika, ne zaboravimo da je neophodna i brza cesta aerodrom-grad, gradimo dvije javne garaže. Dubrovnik je jedinstven grad. Teško je naći gradove čija bismo iskustva mogli jednostavno preslikati. Ali svakako treba poraditi na zakonskoj inicijativi da mi gradonačelnici napokon dobijemo ovlasti i mogućnost da poboljšamo život u našim gradovima.