Objavljeno u Nacionalu br. 562, 2006-08-21

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

U Hrvatskoj krčmi račun plaća doktor

Srećko JurdanaSrećko Jurdana Ljeto je za medijske trudbenike iznimno zanimljivo razdoblje, jer u njemu se - barem kad je o Hrvatskoj riječ - na političkome planu ne događa ništa, a publika nekakve događaje po navici očekuje. Pretjerujemo, dakako. Važnih političkih stvari ovdje ima i ljeti, samo ih treba pronaći povećalom. Nakon duljega razdoblja jadranske heteroseksualne kopulacije in vivo, u Hvaru se napokon počeo održavati dugo očekivani peder-tjedan, ali društveno-političke zanimljivosti ovdje ne završavaju. Predsjednik Mesić, na primjer, ulovio je nedavno na moru dvije ribe - riječ je o životinjama - upotrijebivši kao mamac morskoga crva. Dokazao je time da se ribe, kad su u akciji ribolovci visokoga kalibra, na crve vole uhvatiti radije negoli na mreže, što je vjerojatno i nekakav doprinos lovno-turističkoj znanosti. Manipulirajući u Jadranu crvom i ribama - možda u sklopu priprema za posjet oživjelome Fidelu Castru i njegovome ribolovnome raju u kojem se ubio Hemingway - predsjednik je usput vodio i malu polemiku s Antom Đapićem na vanjskopolitičke teme. Spomenuti gospodin Đapić napao ga je - ne zna se točno u kojem povodu - zbog lošeg “sukreiranja” vanjske politike, na što je gospodin Mesić s dozom duhovitosti odgovorio kako u hrvatskoj vanjskoj politici - koju “sukreira” s Ivom Sanaderom - ne uočava ništa loše, i kako se s “magistrom Đapićem” slaže u mnogo čemu osim u politici. Pitanje je, dakako, u čemu bi se to predsjednik Mesić - ako se ne slaže u politici - mogao s Đapićem slagati, i to već pripada u sferu Mesićevih originalnih sofizama, odnosno: marginaliziranja oponenata malim dosjetljivostima, na kojima je izgradio popularnost.

Ako je, inače, riječ o međunarodnome statusu Hrvatske, nešto je na tu temu zadnjih dana prozborio i Erhard Busek, šef Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu, koji je zloguko prognozirao kako će - po njegovome doživljaju situacije - Hrvatska u Europsku uniju ući tek negdje oko 2014. godine, što je znatno kasnije od Mesićevih i Sanaderovih očekivanja. Nije nam dokraja poznato kakvim to kalkulacijama barata gospodin Busek, i na temelju čega izvlači svoje procjene koje su u priličnoj kontradikciji s javnim stavovima Unije. Busekova predviđanja - a čovjek pripada krugu osoba koje ništa ne izjavljuju usput i slučajno - indikacija su, međutim, da se Hrvatska u svojim vanjskopolitičkim aktivnostima, odnosno u svojoj cjelokupnoj nacionalnoj doktrini, ne treba fanatično vezati za brzi ulazak u EU, niti vlastitu publiku pripremati na nekakve fiksne optimističke datume. Godine 2014. čak će i bezvremenskome Stipi Mesiću, a ne samo vječno mladome autoru ovih redaka, biti razmjerno svejedno približavaju li se Hrvatska i gospodin Sanader sa svojim dinamičnim sljedbenicima Uniji ili staračkome domu. Kada ćemo u EU - to ovisi o odluci viših sila, međusobno prilično raznorodnih, a nama, hrvatskim građanima, u međuvremenu preostaje da radimo na zadovoljavanju europskih kriterija, prije svega radi uvođenja reda u svoj vlastiti život.

Reda u svoj vlastiti život? Malo je teže govoriti o tom redu u kontekstu bolničkoga sustava u kojem živimo. Čovjeka su nedavno u Rijeci doveli na operaciju slijepoga crijeva, a završio je s odrezanom nogom. Tko je odgovoran? Doktor Nitko. Trbušna aorta koja se grana u ekstremitete nalazi se tu negdje u blizini slijepoga crijeva i može se dogoditi da je ekspert zahvati kliještima, čime se prekida dotok krvi u noge i nastupa nekroza, koja se rješava isključivo amputacijom. Pacijent može biti sretan što mu je barem druga noga spašena, jer i ona je visila o niti. Taj dosad u javnosti neelaborirani problem pojavljuje se - kako je objavljeno u apstraktnoj bolničkoj izjavi za medije - kod operacija slijepoga crijeva u impresivnoj frekvenciji od 0,02 do 0.04 posto, što je po hrvatskim standardima više nego dovoljno da se operacijska ekipa i njezin voditelj oslobode svake krivnje i odgovornosti. Sve je bilo u redu, svi su standardi zadovoljeni, samo noge više nema. Da je pacijent umro, tada bi se eventualno moglo razgovarati o nekakvoj pogrešci. Na temelju takve abolicije promatrač ne može zaključiti ništa drugo nego da se u hrvatskome zdravstvu netko s građanima bezočno poigrava. Što još možemo očekivati? Da odemo na estetsku operaciju nosa i odrežu nam dio mozga, jer nam je netko prikliještio vratnu žilu, što je po nekim standardima dopušteno? Pojedinim zadrtim fetišistima hrvatske zdravstvene a i ine scene lobotomija bi, doduše, mogla možda pomoći u analitici, ali ne baš kao slučajan ili kolateralan zahvat. Kad je o riječkoj medicini riječ, pojavio se tu zadnjih dana i fenomen šefa kardiokirurgije - dr. Ognjena Šimića - koji je završio u istražnome zatvoru kad su ga uhvatili kako prima pet tisuća eura mita za protežiranje pacijenta u redoslijedu čekanja na operaciju. Na površinu je odmah isplivala cijela hobotnica vezana za njegov slučaj. Čovjek je u devet godina liječničkoga angažmana u Rijeci postao bogataš dostojan vrhunskih Tuđmanovih tajkuna, koji se - s plaćom od dvije tisuće eura - po Kvarneru bez kompleksa razmeće viletinama, brodovima i limuzinama. Nema tu međugorskoga čuda; ako je čovjek po operaciji uzimao - američki rečeno - Five Grand - i pritom u prosjeku obavljao operaciju dnevno, lako se može izračunati koliko je iznosio njegov stvaran mjesečni prihod.

Američki kardiokirurzi zarađuju po prilici koliko i dr. Šimić, ali oni su u Americi i svoje zarade ostvaruju legalno, a on je u Hrvatskoj gdje se takve zarade ostvaruju samo na račun pacijenata koji su za život spremni tajno platiti bilo koju cijenu, i zato je - na svoju nesreću - upravo postao jedna od vodećih meta antikorupcijskoga programa Vlade. Mnogi u vrhunskoj medicini žive od potkupljivanja, ali kola se slamaju na najneopreznijem, koji - osim toga - možda nije bio spreman ni dijeliti dobit, pa sad plaća račun za egocentričnost. Ako se princip hrvatskoga puta u Europu ne može realizirati ni na Glavašu, ni na političarima, ni na tajkunima, realizirati će se na dr. Šimiću. Možda.

STUPAC TJEDNA
Tuđmanov trg

U zagrebačkim strukturama i forumima namjeravaju navodno Trg Francuske Republike preimenovati u Trg Franje Tuđmana, ako se svi faktori o tome usuglase. Nema se tu bilo što posebno komentirati, odnosno reći nešto što već u povodu Tuđmana na ovome mjestu nije rečeno. Proces je evidentno nezaustavljiv, i neka tako bude ako tako biti mora. Moglo je biti i gore.>email to:Srecko Jurdana

Vezane vijesti

Domoljublje je in

Domoljublje je in

Na komemoraciji u povodu 12. obljetnice smrti prvoga hrvatskog predsjednika i utemeljitelja HDZ-a dr. Franje Tuđmana, predsjednica HDZ-a Jadranka… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika