Objavljeno u Nacionalu br. 564, 2006-09-04

Autor: Berislav Jelinić

MISTERIJ UBIJENIH NOVINARA

Rus u potrazi za prijateljem žrtvom martićevaca

Bivši ruski novinar i parlamentarac Vladimir Mukusev prošli tjedan je posjetio Hrvatsku povodom 15. godišnjice smrti Viktora Nogina i Genadija Kurinnova, novinara koje su na ulazu u Hrvatsku Kostajnicu smaknuli srpski specijalni policajci

Vladimir Mukusev s Nacionalovim novinaromVladimir Mukusev s Nacionalovim novinarom Vladimir Mukusev, nekoć poznati ruski novinar, danas predavač na Fakultetu televizije, biznisa i dizajna u Sankt Peterburgu, prošli tjedan kontaktirao je redakciju Nacionala kako bi hrvatskoj javnosti ispričao u kakvim su okolnostima na početku Domovinskog rata poginuli Viktor Nogin i Genadij Kurinnov, dvojica ruskih novinara. Prošlog petka, kad se navršilo 15 godina od njihove pogibije, Mukusev je odveo Nacionalovu ekipu do mjesta na ulazu u Hrvatsku Kostajnicu, gdje su Nogin i Kurinnov poginuli, i ondje zapalio svijeću i položio cvijeće. Ondje se do toga trenutka nije nalazilo ništa što bi upućivalo da su dvojica ruskih novinara tu stradali. Punih 15 godina nakon njihova stradavanja još se ne zna ni gdje su pokopani.

Osim obitelji poginulih, Mukusev je, čini se, jedina osoba koja se još zanima za sudbinu te dvojice novinara. Vladimir Mukusev rodio se 17. svibnja 1951. u Lenjingradu. Uoči raspada SSSR-a bio je poznati ruski novinar, koji je radio za nacionalnu televiziju. Sredinom 80-ih za informativni program ruske nacionalne televizije zajedno s Viktorom Noginom izvještavao je i iz Afganistana. Rat se otegnuo, bio je po mnogo čemu uzaludan za SSSR i traumatičan za njihove vojnike koji su ondje ratovali, a Mukusev i Nogin ondje su snimili i dokumentarni film “Avion iz Kabula”. “Bio je to antiratni film, koji se nije svidio sovjetskim vlastima. Duže je vrijeme bilo zabranjeno njegovo emitiranje, a potom je višestruko cenzuriran, ali je ipak emitiran”, izjavio je za Nacional Vladimir Mukusev. Mukusev i Nogin tim su filmom htjeli upozoriti na opasnosti tog rata za ruske vojnike, ali i ukazati na njegovu besmislenost. Kako je film proturječio tadašnjoj sovjetskoj politici, njih su dvojica imali velikih profesionalnih problema. “Filmom smo na kraju trijumfirali - nakon 9 godina, 15. svibnja 1988. vojska SSSR-a počela se povlačiti iz Afganistana. Rat je odnio 15-ak tisuća života ruskih vojnika, još 150 tisuća vojnika je ranjeno, a Rusija se suočila s posljedicama rata - pojavio se afganistanski sindrom, vrlo sličan vijetnamskom sindromu s kojim su se američki vojnici vraćali kući iz uzaludnog rata koji je, nešto prije SSSR-a u Afganistanu, SAD počeo u Vijetnamu. Na te smo probleme pokušali upozoriti svojim dokumentarcem. Veliki neformalni pritisci iz tog vremena nas su dvojicu zauvijek zbližili”, kaže Mukusev. Nakon toga profesionalni putevi su im se razišli. Mukusev je nastavio raditi u SSSR-u, postao je popularan televizijski novinar, čak je 1987. dobio i prestižnu američku televizijsku nagradu EMI za dokumentarni film o povezivanju ljudi iz SAD-a i SSSR-a, “Licem licu”. Nogina su nakon epizode u Afganistanu poslali za dopisnika nacionalne televizije iz Beograda. On je zbog svog iskustva bio idealan izbor za taj posao. Početkom 80-ih završio je novinarski fakultet u Zagrebu i dobro je poznavao prilike u bivšoj Jugoslaviji. Jako je volio Zagreb, a odlično je govorio i hrvatski i srpski. Na položaju dopisnika ruske televizije iz Beograda zatekao ga je i raspad SSSR-a, a potom i raspad SFRJ. Nogin je stoga počeo izvještavati rusku javnost što se događa u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj.

Rano ujutro 1. rujna 1991. sa snimateljem Genadijem Kurinnovim zaputio SE iz Beograda prema Zagrebu. Oko 10 ujutro u plavom Opelu Omega došli su do bojišnice kod Hrvatske Kostajnice, na području koje su tada kontrolirale hrvatske snage. S okolnih brda Srbi su se upravo spremali početi napad na hrvatske snage. Dvojica ruskih novinara dva su sata snimali hrvatske snage, a kad su u podne završili snimanje i spremali se poći prema Zagrebu, upali su u zasjedu na ničijoj zemlji. Na tom se području nalazila specijalna policijska postrojba “MUP-a” samoproglašene “Republike Srpske Krajine”, u kojoj je bilo 12-15 ljudi pod zapovjedništvom Ranka Borojevića. Čim im se automobil s ruskim novinarima približio, oni su zapucali. Meci su ih pogodili po nogama, što se moglo vidjeti po tragovima metaka na olupini automobila koji je izgorio. Nakon pucnjeva auto se po inerciji nastavio kretati još 200 metara. Čim je došao do početka uzvisine na cesti, zaustavio se. S obližnjih brežuljaka približili su se pripadnici Borojevićeve skupine. Obojica su bili ranjeni, ali živi. Borojević je od njih tražio dokumente. Nogin mu je pružio putovnicu i novinarsku akreditaciju, a potom je Borojević uzeo i putovnicu od Kurinnova. Nedugo potom Borojević je viknuo da su njih dvojica hrvatski špijuni i da ih treba likvidirati. Nogin je u očaju zavapio da ne pucaju, jer su oni njihova ruska braća, ali nije im bilo pomoći. “Borojević je hicima u glavu obojicu likvidirao. Njegovi ljudi uzeli su sve stvari iz njihova auta. Snimljene videokazete dali su Borojeviću, a kameru prodali nekom iz obližnjeg sela. Zatim su uništili automobil. Više puta u njega su pucali zoljom, ali se nije zapalio. Potom su auto polili benzinom i zapalili. Gorio je punih šest sati. Sve je to s obližnjeg brežuljka gledao Zoran Polina, koji je iz dvorišta svoje kuće lijepo mogao vidjeti što se događalo. Njemu je Borojević naredio da traktorom odvuče ostatke auta, zajedno s posmrtnim ostacima dvojice novinara. On je to i učinio. Zajedno s prijateljem odvukao je ostatke auta do obližnjeg sela Kukuruzari i u lokalnu rječicu bacio olupinu. Međutim, rijeka je bila preplitka i olupina je isplivala. Da sakriju olupinu, morali su se poslužiti bagerom”, kaže Mukusev. Tijela nesretnih novinara zakopali su blizu mjesta gdje su trebali sakriti ostatke auta - do danas nisu pronađena. Nije poznato ni zašto su ubijeni. Mukusev je o mogućim razlozima njigove likvidacije za Nacional rekao: “Nogina i Kurinnova Srbi su vjerojatno vidjeli kad su snimali hrvatske snage i to su javili svojoj policiji. Potom je na mjesto zločina došla specijalna postrojba, koja ih je najvjerojatnije likvidirala kako bi za ubojstvo ruskih novinara optužila hrvatske snage. Moguće je da su stradali i isključivo zbog vojne logike - Srbi su se spremali za napad na Hrvate, a oni su snimali hrvatske vojnike. Možda su od njih htjeli uzeti informacije o Hrvatima.

Nije isključeno ni da je Nogin stradao zato što je studirao u Zagrebu. To se u RSK znalo i ondje su ga gotovo smatrali hrvatskim špijunom.” Iako je vlast “RSK” vjerovala da će sve ostati skriveno, nestanak dvojice novinara nije mogao proći nezapaženo. Mihail Gorbačov, tadašnji čelnik SSSR-a, obratio se za pomoć Beogradu, s molbom da se istraži što se dogodilo. Istragu je počelo vojno tužilaštvo JNA, uskoro mu se pridružila i ruska parlamentarna istražna komisija. Predvodio ju je Vladimir Mukusev. Mukusev je na čelo te komisije dospio jer se na kandidirao na općim parlamentarnim izborima 1990. Uoči tih izbora vodio je najgledaniji televizijski magazin na nacionalnoj televiziji i zbog popularnosti uspio je dobiti 3 milijuna glasova i postati parlamentarni zastupnik. To mu je omogućilo da dođe u priliku istražiti što se dogodilo njegovu prijatelju. Kad je Mukusev s članovima svog tima došao istražiti što se dogodilo, srpski domaćini rekli su mu da su pronašli ostatke automobila, ali da su se u njemu nalazila tijela trojice Hrvata. Čak su im pokazali i izgorjele kosti, za koje je ekspertiza pokazala da se radi o dvojici muškaraca i jednoj ženi. Srbi su pokušali Mukusevu podvaliti priču da su Nogin i Kurennoj stradali od pripadnika Hrvatske vojske, koji su im ukrali automobil, koji su u borbama zajedno s trojicom Hrvata uništili srpski vojnici. “Činilo se da bi ta verzija događaja trebala sve zadovoljiti. Ruska vlast nije to htjela ozbiljnije istražiti, kako ne bi otkrila ništa što bi bacilo sjenu na tadašnje odnose Moskve i Beograda. Tako su zaključci srpskih istražitelja posve zadovoljili ruske tužitelje.

Međutim, ubrzo se dogodilo nešto neočekivano. Stevo Borojević, rođak Ranka Borojevića koji je likvidirao dvojicu ruskih novinara, vidio je što se dogodilo jer je bio u toj jedinici. On se jednom napio i počeo pričati što se dogodilo. Ubrzo potom su ga bez objašnjenja pritvorili i godinu i pol držali u nekom od zatvora u ‘RSK’. Kad su ga pustili, užasnula ga je spoznaja da su svi članovi jedinice ‘MUP-a RSK’ koja je sudjelovala u ubojstvu pod zagonetnim okolnostima ubijeni, te da je on sljedeći na redu. Tada je poslao svoju suprugu u rusku ambasadu u Beogradu. Ruska ambasada raspisala je nagradu od 5000 maraka za svakoga tko donese bilo kakvu informaciju o novinarima koji su se smatrali nestalima. Ruskim diplomatima prenijela je poruku na kojoj tajnoj lokaciji mogu naći njenog supruga, koji želi ispričati što se dogodilo s ruskim novinarima”, kaže Mukusev. Stevo Borojević ispričao im je da je upravo njemu bilo naređeno da zakopa mrtva tijela ruskih novinara kad su se htjeli riješiti zapaljene olupine auta u kojem su ih ubili. Nacrtao im je plan s označenim mjestom gdje su zakopani, a dao im je i svoj ratni dnevnik. Njegovo je svjedočanstvo bilo snimljeno na videokazetu, a u rujnu 1993. pokazali su je Mukusevu i njegovoj istražnoj komisiji. Mukusev je otišao istražiti što se dogodilo na područje bivše SFRJ. U Beogradu su doznali da je i Stevo Borojević ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima. Otišli su na mjesto ubojstva istražiti što se dogodilo. Lokalna srpska vlast prema njima je bile izrazito neljubazna, a Mukusev je razgovarao i s tadašnjim “ministrom MUP-a RSK” Milanom Martićem. On mu je zaprijetio da će stradati ako ne odustanu od istrage. “Martić mi je rekao da će mene i moj tim tražiti još puno duže nego moje prijatelje, ako smjesta ne odustanem od istrage. To me ne čudi, jer su njih dvojicu ubili pripadnici specijalne jedinice ‘MUP-a RSK’, koji su bili izravno odgovorni Martiću, koji je tada bio šef ‘MUP-a RSK’. Martić je prema načelu zapovjedne odgovornosti nedvojbeno odgovoran za njihovo stradavanje”, izjavio je Mukusev za Nacional.

Mukusev je uspio vidjeti što su srpske vlasti napravile u svojoj istrazi. Čak mu je i lokalni javni tužitelj u Glini priznao da je sve namjerno obavljeno traljavo. Mukusev je na temelju uvida u taj spis došao do Zorana Poline, svjedoka koji je odvukao olupinu, te je rekonstruirao što se dogodilo. “Uspio sam doći do još jednog svjedoka, koji nam je potvrdio da je sve bilo onako kako je ispričao Stevo Borojević. Potom smo krenuli u potragu za tijelima svojih kolega. Namjeravali smo prekopati oko 2 km2 kako bismo ih našli, ali me Jeljcin 21. rujna 1993. natjerao da se vratim kući. Bio je to dan kad smo počeli iskapanja”, izjavio je za Nacional Mukusev. Toga dana u Rusiji je počela ustavna kriza, jer je tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin raspustio parlament, kako bi proveo reforme za uvođenje tržišnog gospodarstva. Tada je Rusiji prijetio narodni ustanak, koji je uz podršku vojske nakon deset dana spriječen. Ubrzo je održan referendum koji je znatno povećao ovlasti Jeljcina. Međutim, Jeljcinovo raspuštanje parlamenta značilo je i automatski prestanak rada parlamentarne komisije s Mukusevom na čelu, koja je htjela rasvijetliti što se dogodilo s ruskim novinarima u Hrvatskoj Kostajnici. Vrativši se u Moskvu, Mukusev je naišao na nove probleme. Mjesecima je pokušavao od tužilaštva dobiti dokumente i svjedočanstva do kojih je došla parlamentarna komisija kojoj je predsjedao. “Videokazetu s ključnim svjedočanstvom vratili su mi nakon nekoliko mjeseci izbrisanu, ali sam ja ipak imao još jednu s audiosnimkom, koju sam čuvao za svaki slučaj. Nekomu je bilo jako stalo da se nikad ne dozna što se doista dogodilo. Do kraja 1993. sve mi je bilo jasno.

Jurij Baturin, tadašnji Jeljcinov pomoćnik za nacionalnu sigurnost, iskreno mi je rekao da bi se ruske vlasti tim slučajem vrlo ozbiljno bavile da su Nogina i Kurinnova ubili Hrvati. Kako su to napravili Srbi, rekao mi je da bi potraga za istinom o sudbini dvojice ruskih novinara tada ugrozila ruske nacionalne interese”, kaže Mukusev. Ogorčen takvim razvojem događaja, Mukusev je ono što je doznao javno ispričao. Ubrzo se suočio s ozbiljnim profesionalnim problemima. Urednici koji bi prihvaćali njegove radove dobivali bi otkaze, a on sam nije više mogao pronaći posao u novinarstvu, iako formalno nitko nije protiv njega pokrenuo bilo kakav postupak. Njegovi su javni istupi u Rusiji vrlo brzo zaboravljeni. Novinari su ga u Rusiji počeli ponovo nazivati nakon što se haaško tužiteljstvo počelo interesirati za Milana Martića. Sve do kraja 90-ih dvojica ruskih novinara vodila su se i službeno kao nestali, ali je tada rusko tužiteljstvo objavilo da su ih ubili Srbi. Zatražili su pomoć srpskih vlasti u rekonstrukciji tog događaja. Nakon toga očito se nije dogodilo ništa, a i ono što je Mukusev imao reći malo je koga ozbiljno zanimalo. Mukusev se zbog svega posve okrenuo znanstvenom radu. Već duže vrijeme tjedan dana živi u Moskvi, gdje radi na moskovskoj akademiji znanosti, a tjedan dana predaje na sveučilištu Sankt Peterburgu. O tome što se dogodilo njegovu prijatelju pisao je i u romanu “Izdajica” s još dvojicom ruskih autora. Roman je dobio takav naslov jer su ga tako zvali Srbi u “RSK” kad su 1993. doznali da istražuje tko je ubio njegova prijatelja.

Ove je godine Mukusev htio biti u Hrvatskoj na obljetnici stradavanja svoga prijatelja, a nekoliko dana prije nego što je ekipu Nacionala odveo na mjesto njegove pogibije, nazvao je i rusku ambasadu u Hrvatskoj. “Htio sam ih pitati ima li kakvih pomaka u tom slučaju, a oni su me uputili prema Moskvi. Očekivao sam ljudsku reakciju, ali politika koju oni provode zapravo je čudovišna. Kao parlamentarni zastupnik bio sam jedan od autora novog ruskog ustava. Kao član komisije za prava čovjeka sudjelovao sam u radnoj skupini koja je pisala dio ustava koji propisuje da je prioritet države briga za čovjeka i njegov život. U komunizmu je država bila iznad pojedinca, a u novom ustavu napisali smo da je glavna vrijednost države čovjek. Sudbina Nogina i Kurennoja pokazuje nam da je ustav u Rusiji, nažalost, samo mrtvo slovo na papiru, te da se Kremlj i dalje ponaša prema komunističkim načelima”, kaže Mukusev. Mukusev se nada se da će njegovo svjedočenje potaknuti hrvatsku vlast da pokuša pronaći tijela ruskih novinara. Smatra da bi tako učinila humanu gestu prema novinarskoj profesiji i jednom ruskom novinaru, koji se školovao u Zagrebu, koga je ruska država poslala na ratno područje na kojem je poginuo i sasvim ga zaboravila.

Afganistansko prijateljstvo

U Afganistanu je od 25. prosinca 1979. bila u tijeku ruska invazija, koja je prerasla u devetogodišnji rat. Ruske snage intervenirale su na strani sebi bliskih snaga tamošnje vlade, koja se borila s vjerskim fanaticima. Vladimir Mukusev i ubijeni Viktor Nogin skupa su izvještavali iz te zemlje. Iz tog razdoblja potječe i prijateljstvo te dvojice reportera. Najviše su ih zbližili pritisci od strane sovjetskih vlasti, kojima su bili izloženi pošto su snimili film o ratu u Afganistanu pod naslovom "Avion iz Kabula", izrazito antiratno orijentirani dokumentarac.>email to:Berislav Jelinic

Vezane vijesti

Bachove skladbe

Bachove skladbe

Hrvatski gitarist Viktor Vidović u Zagrebu je predstavio svoj šesti album na kojem je prema vlastitim aranžmanima na gitari odsvirao cijeli Bachov… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika