Damir Radić Sredinom 80-ih Michael Mann, jedan od najzanimljivijih hollywodskih autora današnjice, tvorac suvremenih klasika 'Lovac na ljude', 'Posljednji Mohikanac' i 'Vrućina', lansirao je dvije oprečne tv-serije. Dok su 'Kriminalističke priče' osvajale intrigantnim i karizmatičnim likovima ‘prokletnika’ s obje strane zakona, slojevitom naracijom i naglašeno nostalgičnim ugođajem, 'Poroci Miamija' postali su sinonim onog po čemu se 80-e danas čine kao poprilično ridikulozne godine (iako je to bio samo jedan njihov sastojak) - šminkerski glamur obilježen jarkim bojama, šljokicama i diskoidnim pop hitovima. Osobno, jako sam volio 'Kriminalističke priče', a 'Poroke Miamija' otpisivao sam kao ljigu. Logično, 'Kriminalističke priče' stekle su iskonski kultni status u smislu malog broja odanih fanova, dok su 'Poroci Miamija', zahvaljujući silnoj popularnosti, prerasli u jednu od ikona duha vremena, toliko prepoznatljivu da je npr. već u drugoj sezoni emitiranja dobio svoju satiričnu, ‘rodno korigiranu’ pornografsku obradu naslovljenu 'Miami Spice', u kojoj su Dona Johnsona i Philipa Michaela Thomasa kao undercover policajce u borbi protiv narkolordova parodirale porno legende Amber Lynn i Sheri St. Claire. Gledajući iz današnje perspektive, s čuđenjem se možemo zapitati što je Michaela Manna tih relativno davnih godina nagnalo da producentski podrži kreatora serije Anthonyja Yerkovicha. No odgovor nije teško naći - jaki individualci u graničnim situacijama i muški dueti, odnosno muško prijateljstvo s jedne strane (kad su snažni muškarci s iste strane zakona) i respekt ili mržnja s druge (kad su suprotstavljeni) uvijek su bili omiljeni Mannovi motivi, jednako kao što ga je uvijek privlačila vizualna spektakularnost i emocionalna intenzivnost - sve je to u nekim osnovnim oblicima bilo sadržano u 'Porocima Miamija'. Dakako, šminkersko-trivijalni senzibilitet serije nema nikakve veze s Mannovim autorskim svijetom, no njezina načelna polazišta mogla su biti poticajni predtekst drugačijeg čitanja kojeg je Mann naposljetku i realizirao dvadesetak godina kasnije. Naime, prema vlastitim riječima, Yerkovichev scenarij za pilot-epizodu serije doživljavao je vrlo inspirativnim, no tada je režiju prepustio drugima, priklonivši se ultimativno komercijalnom viđenju projekta, da bi danas, u kreativnoj krizi nakon bezličnog 'Alija' i scenaristički nebuloznog 'Collaterala', upravo u posezanju za starim materijalom vidio šansu za svjež iskorak. Ponovno producentsko-scenarističko udruživanje s Yerkovichem, uz preuzimanje redateljske palice, pružilo mu je priliku da nezahtjevan ali općepoznat predložak, što je recepcijski i financijski bitno, podvrgne novom čitanju koje srećom nema (gotovo) nikakve veze s izvornikom. Glavni likovi, Sonny Crockett i Rico Tubbs, zadržali su ista imena i istu boju kože, ali njihov modni šminkeraj potpuno je iščezao, a novi dizajn podrazumijeva ‘pravu mušku čvrstoću’ od glave do pete, kojoj Colin Farrell i Jamie Foxx daju savršeno uobličenje (bez obzira što prvi, zbog brkova, neodoljivo podsjeća na Borisa Dvornika u mlađim godinama; zapravo se dvornikovska mekoća pokazala dobrodošla u scenama obilježenima nježnijom emocionalnošću). Intenzitet i šarenilo boja u seriji, čiji je ugođaj bio bitno oblikovan sjajem sunca i čistoćom neba, zamijenjen je dominacijom noćnih prizora, zagasitih boja i promonokromatske, izrazito krupnozrnate (HD) fotografije (ugođajno funkcionalne, no ipak problematične, jer koliko god HD bio najusavršenija elektronička snimateljska tehnika današnjice, tekstura slike koju postiže, inferiorna je onoj filmske 35-ice, pa se tako ni ugođaj krupnog zrna kojeg HD polučuje ne može mjeriti s ugođajem krupnog zrna 35-ice). Uglavnom, Michael Mann drastično je promijenio ugođajni identitet predloška, stvarajući ‘tvrđom’ karakterizacijom likova, daleko mračnijim dizajnom i superiornim stilskim rješenjima, neusporedivo dojmljiviji svijet djela. Mannova oblikovna koncepcija vrlo je jednostavna, no izvedena s visokom vrsnoćom. Dramaturški, radnja se pokreće in medias res i takoreći u jednom dahu odvija se do kraja, uz povremene izmjene u tempu i ritmu izlaganja, a struktura filma, vrlo slično 'Posljednjem Mohikancu', više je nalik pjesmi (ili operi) nego standardnom narativu. Mann se maksimalno oslanja na intenzivno prožimanje zanosne slike u pokretu zanosnom muzikom (uvodna sekvenca u discu na taj način smjesta uvlači gledatelje u film), tvoreći visokosenzualnu cjelinu koju sadržajno puni scenama napetosti kriminalne i erotske provenijencije. Likovi, njihovi odnosi i priča u funkciji su tako postavljene strukture, znatno više kao njezine istaknute i izražajne orijentacione točke nego kao nositelji. Bitan je senzacijski učinak slike i zvuka, dojam kojeg polučuju združeni; likovi i motivacijski procesi u potpunosti su pojednostavljeni jer u takvoj koncepciji naglašene naznake psihičkog sadržaja likova čine se logičnijim izborom od njihove psihološke elaboracije, dok priča ponajprije služi kao sredstvo ‘konkretnijeg’ i gledateljima primjetljivjeg kretanja kroz vrijeme i prostor suštinski određenima interakcijom slike i zvuka. Dakako, strogo načelno (i cinično) gledajući, može se primjetiti da je to koncept koji dominira kompletnom suvremenom hollywoodskom kinematografijom (i mnogo šire), no jedna je stvar kad ga se prihvati prozaični komercijalni štancer poput Michaela Baya, druga kad dođe u ruke oblikovno nadarenom no sadržajno potpuno indiferentnom Tonyju Scottu, a sasvim treća kad uz njega prione autentični umjetnik poput Michaela Manna. Jer, Mann je sposoban za sublimaciju, u njegovim najboljim filmovima (i prizorima) ima poetske zanesenosti i filozofske prodornosti, stoga njegova poetika u znatnoj mjeri pripada (i) tradiciji modernizma, a vrlo malo ili nimalo onoj komercijalizma (što je termin koji možda najbolje opisuje dominantnu kulturno-umjetničku praksu današnjice. Dovoljno je vidjeti s kakvom predanošću, imaginacijom i pozornošću Mann uprizoruje obje erotske scene svog novog filma da bi se to shvatilo. Kamera koja klizi leđima Jamieja Foxxa i uživa u teksturi njegove kože ili u pogledu na neočekivano obnaženu sočnu stražnjicu njegove partnerice Naomie Harris, prizor koji usred općenja s Colinom Farrellom na licu Gong Li otkriva uznemirujuć spoj užitka i nelagode, toliko sugestivan da je nemoguće ne zapitati se je li to (samo) vrhunska gluma, sukladna karakterizaciji njezina lika naizgled stamene no ispod površine ranjive kriminalke, ili (i) posljedica stresne izloženosti istovremeno ugodnom i neugodnom glumačkom zadatku - takve trenutke može kreirati, uhvatiti, zabilježiti samo režiser istančana osjećaja za ljudsku ljepotu i dramu. 'Poroci Miamija' ipak ne ulaze u red najboljih Mannovih filmova. Glavni su razlozi tome dramaturško-psihološki. Naime, Mann nije uvijek uspio uspostaviti pravi balans između intenziteta onog što naznačuje i onog što naposljetku ostvaruje na temelju tog naznačavanja. Ključnim odnosom filma tako se otprilike nakon trećine njegova trajanja predstavlja onaj Sonnyja i Isabelle (Gong Li), pri čemu se kao središnja problemska situacija sugerira Sonnyjeva identitetska kriza, jer pred ženom u koju se zaljubio i koja mu uzvraća osjećaje glumi kriminalca i samo kao kriminalac može, bar neko vrijeme, opstati uz nju. Sugestija krize identiteta suviše je snažna da bi, bez obzira na ranije opisanu koncepciju filma, ostala sasvim neelaborirana, tim više što joj je žrtvovan dramaturški status dotad ravnopravnog lika Rica i njegova relacija sa Sonnyjem te kolegicom i djevojkom Trudi (Naomie Harris). Međutim, Mannu se upravo to dogodilo - osjetan manjak elaboracije (a svojedobno je tako virtuozno tematizirao zahtjevniju identitetsku krizu protagonista filma 'Lovac na ljude'). Problem filma svakako je i mjestimično iznenađujuće nesiguran nastup Farrella i Foxxa koji sjajno izgledaju, ali pojedine situacije i dijaloške linije poprilično neuvjerljivo rješavaju (scena prvog sastanka s mafijaškim posrednikom). Naposljetku, u njegovu brzom odvijanju, neke izmjene ritma pretjerano usporavaju film. Zaključno, novi 'Poroci Miamija' pružaju dosta razloga za zadovoljstvo, ali zasigurno ne ostvaruju sve svoje potencijale. "POROCI MIAMIJA" "Miami Vice", am. akc. triler, 2006. R: Michael Mann Gl: Colin Farrell, Jamie Foxx, Gong Li, Naomie Harris ocjena: 3 i pol (tri i pol) zvjezdice>email to:Damir Radic