Objavljeno u Nacionalu br. 565, 2006-09-11

Autor: Dean Sinovčić

ZVIJEZDA VENECIJE

Trijumfalni povratak otpisanog Bena Afflecka

BEN AFFLECK, najbolji glumac festivala u Veneciji, govori za Nacional o filmskim promašajima, dvogodišnjoj stanci, obitelji i razočaranju u politiku

Nacionalov novinar s glumcima Ben Affleckom, i Adrianom BrodiemNacionalov novinar s glumcima Ben Affleckom, i Adrianom Brodiem Nakon dvije godine potpunog izbivanja iz filma Ben Affleck (34) vratio se glumačkom poslu osvajanjem nagrade za najboljeg glumca na upravo završenom festivalu u Veneciji. Affleck je nagrađen za ulogu u filmu “Hollywoodland” u kojem glumi Gerorgea Reevesa, glumca koji se ubio 1959. godine a bio je poznat po ulozi Supermana u istoimenoj seriji. Affleck, nekadašnja velika hollywoodska zvijezda koja je gotovo upropastila karijeru glumeći u promašajima kao što su “Gigli” i “Pearl Harbour” uzela je dvogodišnju stanku i nakon dugog razmišljanja prihvatila ulogu u filmu “Hollywoodland”. Odabir se pokazao ispravnim jer “Hollywoodland” je iznimno hvaljen od kritike. Radi se o priči nastaloj na istinitom događaju iz 1959. godine kada se ubio 45-godišnji glumac George Reeves. U paralelnoj priči pratimo s jedne strane Reevesov uspon kojem je pomogla njegova ljubavnica Toni Mannix (Diana Lane), supruga potpredsjednika filmske kompanije MGM i mafijaša Edgara Mannixa (Bob Hoskins). S druge strane, priča prikazuje istragu detektiva Louisa Sima (Adrien Brody) kojeg je Reevesova majka angažirala, uvjerena da njezin sin nije počinio samoubojstvo već je ubijen. Film je režirao Allan Coulter kojem je ovo prvi film ali koji se proslavio režiranjem serija “Sopranos”, “Seks i grad” i “Dosjei X”. Kada je 1997. godine Affleck, zajedno s Mattom Damonom, dobio Oscara za scenarij filma “Dobri Will Hunting” te do tada glumio u nekoliko hvaljenih filmova kao što su “Munjeni zbunjeni” iz 1993. te dva filma Kevina Smitha “Natjeravajući Amy” i “Dogma”, činilo se da je Hollywood dobio novu veliku zvijezdu. Međutim, uslijedio je niz visokobudžetnih filmova koji niti su vratili uloženi novac niti ih je kritika pohvalila, poput “Sile prirode”, “Pearl Harbour”, “Daredevil”, “Gigli” i “Surviving Christmas”. Sve to začinjeno je Affleckovim ljubavnim problemima. Hodao je s Gwyneth Paltrow a nakon prekida, prije četiri godine, prohodao je s Jennifer Lopez. Iako je vjenčanje već bilo dogovoreno došlo je do prekida veze za što su oboje optuživali medije. Godinu dana kasnije, krajem lipnja 2005., Affleck se vjenčao s Jennifer Garner, partnericom iz filma “Daredevil”, da bi 1. prosinca iste godine par dobio kćer Violet. Nakon dvogodišnjeg izbjegavanja novinara Affleck se pokazao iznimno pričljivim u razgovoru za Nacional. Priznao je svoje pogreške i zablude, očigledno sve u želji da ponovno bude popularan kao i prije pet godina. Za novinara, tako raspoložen Affleck je poput dobitka na lotu.

NACIONAL: Vratili ste se nakon što gotovo dvije godine niste glumili niti u jednom filmu. Mediji su imali značajan utjecaj na vašu karijeru, kako na uspjehe tako i neuspjehe. Kako sada gledate na svoj odnos prema medijima?
- Radi se o tome da se tijekom cijele moje karijere, a to nije mnogo, glumim u filmovima tek desetak godina, događaju zanimljive stvari. Tako vam je to u filmskoj industriji. Momak postane jako popularan, zatim postane još popularniji zbog privatnog života, a ne zbog glume, a na kraju se zbog toga novine prodaju jako dobro. Tu dolazimo do sličnosti s likom Georgea Reevesa kojeg glumim u filmu “Hollywoodland”. On, kao i ja, nije bio svjestan tog medijskog tretmana. Njegov lik, glumio je Supermana u TV seriji pedesetih godina, bio je toliko popularan da, kada je umro, novine nisu pisale kako je umro George Reeves već kako je umro Superman. Prvo, dakle, mediji identificiraju glumca s likom koji glumi, a onda traže njegove slabosti, tragediju u njegovu životu, tamnu stranu u životu slavne osobe. Najbolji primjer za to su fotografije na kojima poznate osobe izgledaju glupo, smiješno, debelo, pijano, ne sliče na sebe. Takve su fotografije traženije od glamuroznih fotografija poznatih. Znam da vi to znate bolje od mene. Ja još uvijek vjerujem da su glumci i glazbenici poznati zbog svog rada a ne zbog onog što novine pišu o njima.

NACIONAL: George Reeves je bio nesretan, njegova karijera je ružno završila. Bojite li se ponekad da će i vaša karijera ružno završiti?
- Iznenadili bi se kada biste znali da se gotovo svaki glumac boji da će mu karijera biti okončana na neki ružan način. Ne mogu govoriti u njihovo ime ali govoreći u svoje ime kažem vam - da, bojim se. Kreativne ljude u ovom poslu potiče ambicija, umjetnost, ego i strah. Sva ova četiri elementa su motivirajuća do određene razine. Kao glumac stalno se suočavate sa strahom od neuspjeha i od straha da nećete dobiti ulogu u filmu u kojem želite. To je realnost, nitko vam ne može jamčiti uspjeh, uvijek može doći trenutak kad telefon više neće zvoniti, kad vas nitko neće trebati, a uloge će dobivati netko bolji. Ovaj posao je takav i morate to stalno imati na umu. Morate biti iskreni prema samom sebi i shvatiti da vrijedite onoliko koliko je vrijedio vaš posljednji film. I ja sam to znao tijekom dosadašnje karijere. Čak i u trenucima kada karijera doživljava vrhunac, ovaj posao je poput tobogana.

NACIONAL: Ako je filmski biznis poput tobogana, je li “Hollywoodland” neka vrsta povratničkog filma s obzirom na to da se vaš tobogan spustio dolje?
- Ne znam. Ne mogu to definirati na taj način. Ovaj film volim, za razliku od mog posljednjeg filma “Surviving Christmas” koji nisam volio. Dakle, napredak je postignut.

NACIONAL: Nakon neuspjeha filmova kao što su “Gigli”, “Isplata” i “Surviving Christmas” odlučili ste se na dvogodišnju stanku. Što ste radili tijekom protekle dvije godine?
- Dvije godine mirovanja bile su reakcija na filmove koje ste spomenuli. Jednostavno mi se nije sviđalo što se dogodilo s mojim životom. Osjećao sam da ako ništa ne radim, ako se ne pojavljujem u javnosti, ako ne dajem intervjue, ne razgovaram ni s kim, ne napuštam kuću, da će barem dio svih negativnosti nestati. Sve one stvari koje su tabloidi objavljivali meni su grozne, kao što su grozne i za stanje mog ili bilo čijeg uma. To me je uništavalo, mrzio sam to. Neke filmove sam radio jer su mi se činili zanimljivima, neke sam radio zbog novca kako bih zbrinuo samog sebe jer u ovom poslu, kao što sam rekao, nitko ne može jamčiti uspjeh. Neke sam filmove napravio a oni nisu uspjeli. Međutim, najviše me u svemu smetalo to što sam se pitao u što se to pretvorio moj život. Iako se sada osjećam daleko bolje, još uvijek si postavljam to pitanje.

NACIONAL: Je li samoizolacija bila jedini način da pobjegnete od svega lošeg što vam se događalo?
- Da, upravo tako, to je bila moja taktika. Bio sam poput jelena kojeg su okružili lavovi. Jedino što sam mogao bilo je ne micati se.

NACIONAL: Popularnost glumaca ovisi o medijima. Kako ste taj dio problema riješili?
- Popularnost dijelom ovisi o medijima. Ja vjerujem, odnosno počeo sam vjerovati, da, pored mnogih drugih stvari, popularnost najviše ovisi o načinu na koji obavljaš posao. Ako si dobar, ljudi će to prepoznati, ako nisi, oni ćete odbaciti.

NACIONAL: U kojem ste trenutku shvatili da je vrijeme da iziđete iz dvogodišnje izolacije?
- Postavio sam si pitanje u kakvim filmovima želim glumiti? Ne trebam glumiti u filmovima od 100 milijuna dolara i doživjeti neuspjeh. Dobro, sada ni ne bih dobio takvu priliku jer ljudi koji ulože toliko novca u film očekuju povrat uloženog. Zato sam, razmišljajući dalje, rekao kako želim glumiti u filmovima na koje ću bit ponosan. Čak i ako su takvi filmovi čudni, ne uspiju, ne zarade novac, bar ću ih voljeti jer sam probao napraviti nešto zanimljivo. Takav je i moj sljedeći film “Smokin’ Aces” redatelja Joea Carnahana. Sada glumim u autorskim filmovima koji imaju kreativnu viziju.

NACIONAL: Kako ste došli do svih ovih zaključaka?
- Jednostavno sam osjetio da sada želim raditi nešto drugo. U jednom trenutku izgubio sam orijentaciju, počeo sam govoriti samom sebi “ne želim raditi ovaj film, ne sviđa mi se onaj film”, a sve to na temelju loših iskustava koje sam imao na snimanjima određenih filmova. Zato sam rekao "daj da probam napraviti nešto drugo, daj da probam živjeti drukčije".

NACIONAL: Koliko vam je u svemu tome pomoglo vjenčanje s glumicom Jennifer Garner i rođenje djeteta?
- Obitelj mi je pomogla jako puno, dala mi je istinski kompas koji prije nisam imao. Što god će se ubuduće događati s mojom karijerom, obitelj će mi uvijek davati malo svjetla u mraku. Još uvijek griješim, još uvijek nakon nekog događaja pitam samog sebe “zašto si to napravio” ali sada barem znam gdje sunce izlazi. I to se više nikada neće promijeniti jer imam uza se obitelj, a to je najvažnija stvar. Nadam se da će moja karijera biti uspješna, da ću biti uspješan glumac i redatelj, ali to nije najbitnije u mom životu. Najbitnije je to da sam otac.

NACIONAL: Vi Amerikanci kao da ste opsjednuti obitelji i obiteljskim vrijednostima.
- Obitelj se ponekad koristi kao šifra za političke ciljeve. Znate ono, spominjanje obiteljskih vrijednosti. To je nešto drugo, obiteljske vrijednosti se u tom kontekstu spominju da bi se došlo do nekih drugih političkih ciljeva, odnosno da bi se eliminirao politički protivnik koji navodno ne drži do obitelji. No mislim i da vi Europljani kao i mi Amerikanci držite jako mnogo do obitelji.

NACIONAL: Kad već govorimo o politici, vi ste bili poprilično politički aktivni pomažući demokratima u posljednje dvije predsjedničke kampanje.
- Volim politiku, vrlo je zanimljiva. Na nesreću, politika je poput filmova, u jednom trenutku sve se počinje vrtjeti oko novca. Sve je više političara kojima je jedini cilj skupiti što više novca. Kao i kod filmova, ljudi ne ulaze u taj posao zato što im se sviđaju filmovi već zato da bi zaradili novac. A onda, kada ne uspijete na izborima, proglasite taj posao odvratnim. Kao i filmove.

NACIONAL: Znači li to da ste se razočarali u politiku i političare?
- Da, politika je grozna stvar. Rezultat toga je sve manji broj izlazaka birača na glasovanje. Sve se vrti oko novca i vrijeđanja suparnika. Sve se vrti oko toga da vaša poruka mora biti što jednostavnija i što gluplja kako bi je svatko shvatio. Teško da bi bilo tko, naročito u Americi, mogao reći da je politika došla do najviše točke. Mi Amerikanci smo to shvatili. Zdrava demokracija trebala bi se temeljiti na zdravoj razmjeni ideja i kandidatima koji predstavljaju naša razmišljanja a umjesto toga imamo ljude koji mijenjaju mišljenje svakih deset dana, ovisno o rezultatima najnovijih istraživanja o njihovoj popularnosti. Sve je to depresivno.

NACIONAL: Kako napreduje vaša redateljska karijera?
- Upravo sam završio snimanje prvog filma “Gone, Baby, Gone” i sada sam u fazi montaže. Snimanje filma mi je bilo istinsko bipolarno iskustvo. Samo pet minuta snimanja je za mene bilo najgore i najbolje životno iskustvo. Sam sebi sam govorio “ovo je nešto najljepše što mi se moglo dogoditi” da bi dvije minute kasnije govorio “ovo je prijevara, ovo je grozno”. Pitao sam iskusne redatelje jesu li osjećali isto na snimanjima svojih filmova a oni su mi rekli “da, mali, jesmo”. Film sam snimao u Bostonu, radnja se odvija u Bostonu, snimanje je trajalo 52 dana, glume Ed Harris, Morgan Freeman, Amy Ryan i moj brat Casey. Jako sam puno koristio lokalne ljude, naturščike, što je opasna stvar, ali se isplatilo. Nadam se da ću dobiti priliku i dalje režirati jer to volim jednako, ako ne i više, od glume. Meni je čast biti redatelj jer to znači da mi puno ljudi vjeruje i pomaže mi da uspijem u svojoj nakani. To je uzbudljivo ali i iscrpljujuće.

NACIONAL: Kada ste redatelj onda je i vaš utjecaj na filmu i općenito filmskom biznisu veći.
- Danas publika kaže kako voli tog i tog glumca i njegov film iako glumac nije osoba koja stvara film. Danas dobar dio zasluga za uspjeh filma treba pripisati redatelju a ne glumcu. Evo, ja volim film “Hollywoodland” zbog redatelja Allena Coultera kojem su glumci pomogli. Ako vam se moj film “Gone, Baby, Gone” neće svidjeti, ja ću, kao redatelj, biti kriv zbog toga. Preuzimam svu odgovornost.

NACIONAL: Kako možete biti sigurni da nakon uloge u filmu “Hollywoodland”, koji je jako dobar, nećete ponovno odabrati krive uloge u krivim filmovima i vratiti se na stare pozicije?
- Iskreno, postoje dva aspekta. Možeš pokušavati, možeš uložiti cijelog sebe u film, ali nema garancije da ćeš uspjeti. Postoje primjeri gdje su na filmu radili fenomenalni redatelj, glumci i scenarist pa je sve na kraju propalo. Znači, nitko unaprijed ne može znati što će se dogoditi. S druge strane, bitno je da prihvatiš ulogu zbog pravih razloga. Znači, moraš zadovoljiti sebe kao umjetnika. Ja sam vjerovao u film “Gigli” jer sam ga radio s ljudima koje sam volio. I film “Hollywoodland” sam radio s ljudima koje volim. Uostalom, polako starim i mijenjam se, nisam više onaj 20-godišnjak koji traži uloge zbog kojih će biti slavan. To me više ne zanima, zanima me sretan život i filmovi na koje ću biti ponosan. Uz to, oko sebe ću imati novinare koji će me stalno na to podsjećati.

NACIONAL: Kako je reagirao vaš prijatelj, redatelj Kevin Smith, kada je čuo da ćete, nakon Daredevila, glumiti Supermana? - Ne sjećam se njegovih prvih riječi ali znam da me ubrzo pitao za odoru Supermana. Naime, Kevin Smith posjeduje u Los Angelesu dućan u kojem drži razne rekvizite iz filmova, pa sam mu ja dao i odoru Daredevila. Zato mu je ovog puta bilo najbitnije hoću li mu moći dati odoru Supermana. On je stripovski fanatik, zna sve o povijesti stripa o Supermanu.

NACIONAL: Svi znamo ponešto o Supermanu, ali koliko ste vi znali o Georgeu Reevesu, glumcu koji je glumio Supermana? - Ne previše. Sjećam se da sam kao klinac gledao seriju u kojoj je glumio Supermana, znao sam da je umro na ružan način. Osim toga, ništa nisam znao, ali sam ubrzo shvatio da je Reeves bio iznimno zanimljiva osoba, njegov život bio je zanimljiviji od misteriozne smrti i činjenice da je glumio Supermana.>email to:Dean Sinovcic

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika