Ej, pomalo gubim živce živeći u ovakvoj Hrvatskoj. A ne tražim mnogo od života. Htjela bih bez frke otići na kavu, čitati novine u kafiću usred Rijeke sigurna da me neće legitimirati točno u podne ili mi reći, gospođo, nemojte ići ovom ulicom. Ne volim ni specijalce visoke dva metra koji drže ruku na pištoljčini, među njihovim nogama, na asvaltu, glava nekakvog navodnog šefa riječke albanske mafije?! Slušajte, pojma nisam imala da Rijeka ima svoju albansku mafiju, bila sam sigurna da je Rijeka m o j grad, ne igralište albanskih mafijaša. Čitam u novinama da to, osim za mene, i nije neka novost. O albanskom se mafijašu, glavi riječke albanske mafije, zna da voli skupe automobile, ima i svoj kafić u centru Rijeke, bavi se iznudom, reketarenjem, drogom, švercanjem ljudima... Naravno, nije sam. U Rijeci postoji čitava “zločinačka organizacija” kojoj su specijalci, usred bijelog dana, usred Rijeke, doslovce stali na glavu. Nekim čudom, iako je akcija bila tajna, sve su snimili vrhunski fotografi.

Da vjerujem u priče o maskiranim komadima koji brane pravdu i istinu, da vjerujem u priče kako mafijaši završavaju s lisicama na rukama i njuškom u prašini, bila bih sretna građanka ove zemlje. Ni u šta od ovoga ne vjerujem. Maskirani komadi koji uvijek pred izbore, ovjekovječeni ili TV kamerama ili fotografskim aparatima, love kriminalce koji nakon izbora izlaze na slobodu, nisu istrenirani da bi lovili mafijaše. Oni iskaču iz svojih automobila i uskaču u tuđe da bi prestrašili prolaznike. Naše zločinačke organizacije jako dobro znaju da im nikakva opasnost ne prijeti od hrvatske policije, još manje od sudova. Albancu mafijašu ili Hrvatu mafijašu presudit će, po kratkom postupku i bez dežurnih fotografa, jači kolega. Usred bijelog dana i usred bijelog Zagreba. Nikad ga neće dosegnuti ruka pravde. Hrvatski časni suci časno presuđuju ljudima koji ne plaćaju TV pretplatu. Dakle, čitav ovaj riječki lov pod maskama samo je još jedna loša zajebancija. Već viđeno u Zagrebu. Naši su političari, uznemireni predizbornom frkom, odlučili baciti kost medijima.

U zatvoru je ugledni kardiokirurg, gospodo novinari, mi smo borci protiv korupcije, na riječkom asvaltu je glava albanskog kriminalca, mi smo borci protiv mafije. Tu su vam i fotografije, jasne, oštre, sve snimljeno iz svih kutova. Maskirani komadi izgledaju super, uska bedra, široka ramena, nešto i za vas, gospođe novinarke... Mogli bi biti pornoglumci, ti komadi, da nisu interventna policija, a šta kažete na to, drkadžije iz medija? Ali... Tko je platio račun u hotelu u Veroni nećete saznati, zašto se Sanader između Vukovara i Verone odlučio za Veronu nećemo vam reći, koja je lova u igri oko Plive ne bi vas trebalo zanimati, kako je Bandić mogao kupiti onu stančinu ostat će tajna. Nikad nećemo čuti ni odgovor na pitanje, mi koji smo gledali Kuma, da li bi u Hrvatskoj postojala albanska mafija da nema hrvatskih političara? Naši gospodari poručuju, igramo se s vama, gospodo novinari. I s vama i s vašim čitateljima i gledateljima i slušateljima... To razumijem, to je meni sve okej. Svima nama glupanima koji živimo u njihovoj Hrvatskoj jasno je da njima nije na srcu ni istina ni pravda. Da jest, ubili bi se. Mene samo smeta, zašto nas zajebavaju danju? I perači ulica nas više poštuju. Štrcaju noću da nam ne smoče noge.

Želim reći, super, igrajte se, lovite te svoje Albance i doktore ali tako da mi obični građani možemo voditi koliko-toliko normalan život. Zašto ja koja imam visok tlak moram uzeti dvostruku dozu lijeka kad odlazim u kafić na Korzu? A naši kućni ljubimci? Tko će vlasnicima riječkih pasa platiti stres što ga ovih dana doživljavaju njihovi najdraži izluđeni sirenama i škripom kočnica? Nedavno je jedna ugledna purgerica, poduzetnica, i partner joj je poduzetnik, oni koji ga znaju znaju i čime se bavi, izjavila kako joj je mačka u depresiji, vodit će je u London na psihoterapiju. A mačka živi u Zagrebu?! Kako je tek macama u Rijeci?! Tko će tisućama riječkih mačaka platiti let u London? Znam, u gluhe uši govorim. Političari su ljudi posebna kova. Ne postoji ni bolest ni tragedija koja bi ih mogla oboriti s nogu. Sjetimo se Tuđmana. U hropcu je krenuo prema nekakvom Oltaru Domovine. Pridržavala ga je krhka ženica, i ona u samrtnom strahu da će njen muž sa sobom u grob odnijeti i njenu moć. Bila je u pravu. Sjećate se kako su u Hrvatskom saboru oni likovi satima i danima raspravljali. Zaključili su da i mrtav hrvatski predsjednik može biti dobar hrvatski predsjednik.

Neki su naši političari izgubili djecu. Hrabro su to podnijeli. Vladaju, žderu, loču, kao da se ništa dogodilo nije. I naše su političarke žilave. Časna, ovo ozbiljno mislim, gospođa Ruža Tomašić, iako bolesna od karcinoma, preboljela je i moždani udar, trenutno se bori sa još jednom bolešću, ipak kreće u rat protiv dilera. Draža joj je moć od života. Što reći na postupak bolesne Đurđe Adlešić? Nakon teške petosatne operacije ne može govoriti, ipak medijima šalje SMS poruku kako će se uskoro vratiti na posao?! Moram priznati, užasnuta sam! Na što su sve spremna ta bića? Ovih dana na mafijaše šalju specijalce da bi našu pažnju skrenuli sa svojih mafijaških poslova. Što će nam se dogoditi ako ne popušimo njihovu priču? Policijske psine razderat će lica naših beba? Pendreci specijalaca lomit će naše kičme? Naša će glava biti na asvaltu, crna čizma u crno obučenog maskiranog specijalca pritiskat će nam lubanju u prašini? Milost, oj, gospodari! Mi čitamo novine! Mi gledamo televiziju! Mi slušamo radio! Mi sve vjerujemo! Mi smo dobri! Brzo! Otkopčajte šlic! Vidite, mi pušimo! Mi pušimo! Mmmmmm....Mmmmmm....Mmmmmm...>email to:Vedrana Rudan