Objavljeno u Nacionalu br. 565, 2006-09-11

Autor: Sina Karli

EKSKLUZIVNO

Đurđa Adlešić: Bojala sam se ali tješila sam muža i sina

Predsjednica HSLS-a i gradonačelnica Bjelovara Đurđa Adlešić pet dana nakon uspjele teške operacije benignog tumora na mozgu govori o tome kako je iskusila bolest i koliko se zbog nje promijenila

'Prilično sam se bojala. Ne toliko operacije koliko posljedica', kaže Đurđa Adlešić'Prilično sam se bojala. Ne toliko operacije koliko posljedica', kaže Đurđa Adlešić Dobro sam ali stalno sam pospana, ustajem samo do kupaonice i tada napravim koji korak po sobi. Još sam nesigurna i upozorili su me da ne bi bilo poželjno da zbog gubitka ravnoteže padnem. Posjećuju me samo najbliži a danas mi prvi put u posjet dolaze roditelji, rekla je u nedjelju ujutro Đurđa Adlešić u svom bolničkom krevetu u apartmanu na prvom katu bolnice Rebro. Na Odjel neurokirirgije došla je prošli utorak i operirana je na mozgu dan kasnije, u srijedu.

Zahtjevni neurokiruški zahvat otklanjanja meningeoma, benignog tumora veličine 2,5 centimetara u središnjem prednjem dijelu mozga, napravio je čuveni neurokirurg Joško Paladino. Operacija je trajala oko četiri sata, sve je kažu prošlo izvrsno i bolesnica se probudila iz anestezije kasno poslijepodne. Time je završila drama predsjednice Hrvatske scijalno-liberalne stranke, gradonačelnice Bjelovara i poznate političarke koja je počela 15. kolovoza na praznik Velike Gospe kolapsom na ulazu u crkvu u Novom Vinodolskom, gdje je bila na odmoru. Kao što je poznato, Đurđa Adlešić bila je u dubokoj nesvjestici punih dvadeset minuta i nije poslije znala reći što joj se dogodilo. Tek sedam dana kasnije, 22. kolovoza u Bjelovaru na vlastiti zahtjev napravljen joj je CT pregled glave. Bio je to za nju prvi veliki šok - pronađen je tumor koji nije slutio na dobro. Tamošnji liječnici posumnjali su da je riječ o zloćudnom tumoru s malim izgledima za preživljavanje. Hitno je prebačena u Zagreb i saznala pravu, puno optimističniju dijagnozu. U nedjelju, samo pet dana poslije teške operacije, svježa i vesela s flasterom iznad čela gdje je bila otvorena glava i napravljen rez od deset centimetara, Đurđa Adlešić odlučila je sama ispričati svoju priču.

NACIONAL: Kako se osjećate sad kad je najgore iza vas?
- Još sam u smirivanju dojmova. Potpuno mi je bila nova spoznaja da ne upravljam svojom sudbinom, da ne odlučujem sama, nego da to čine doktori, da ne znam kako će reagirati moje tijelo. Odjednom sam se počela osjećati bespomoćno. Vrlo je neobičan osjećaj da nije u tvojim rukama što će biti sutra.

NACIONAL: Sve se posljednjih tjedana brzo odvijalo. Je li operacija bila tako hitna?
- Sama sam tražila da termin operacije bude tjedan dana ranije nego što je bilo predviđeno jer me užasno smetalo čekanje. Više nisam mogla izdržati. Odlučila sam da to bude odmah bude li moguće. Prof. Paladino našao je raniji termin. U ponedjeljak sam dečke kod kuće obavijestila da idem drugi dan u bolnicu i da ostajem. Oni su navikli na moje energične odluke i mirno su to podnijeli. Ujutro su me ispratili i došla sam na Rebro. Počelo je vađenje krvi i sve ostalo potrebno uoči operacije. Najteža je bila noć prije.

NACIONAL: Jeste li te noći uspjeli zaspati?
- Nisam spavala, čula sam svaki zvuk i kad su ujutro počeli dolaziti, znala sam da ne mogu drugo nego pustiti da sve ide svojim tokom. Svi su od prvoga trenutka bili pažljivi, puni strpljenja i nisam pogriješila što sam se odlučila liječiti u Hrvatskoj. Ovdje vjerujem ljudima - od medicinskog tehničara, sestre, spremačice do vrhunskih doktora. Mislim da nigdje ne bih prošla bolje. Puno naravno ovisi o organizmu, a čini mi se da sam bila dovoljno jaka i kažu da se dosta dobro oporavljam.

NACIONAL: Kad ste saznali za tumor prvo ste vjerojatno bili u šoku. Jeste li se jako uplašili?
- Prilično sam se bojala. Ne toliko operacije koliko posljedica. Sve sam proučila o tumoru i mogućim posljedicama, o pravima pacijenata, što se može dogoditi u anesteziji, što ako dođe do pogreške u operaciji. Sve sam naštrebala. Šalio se dr. Ostojić da mogu polagati subspecijalistički ispit.

NACIONAL: Koje su vam bile zadnje misli prije nego što su vas uspavali?
- Samo da brzo prođe. Pokušavala sam to jutro dok su me priremali sa svima razgovarati, tako sam tjerala strah. Pogađala sam gdje ću dobiti injekciju za spavanje - u sobi ili dvorani, kako će me voziti, mogu li ja sama do dvorane, ali to ne daju. Imala sam raznih ideja da potjeram strah. Kad su me doveli u dvoranu, imala sam osjećaj da je to NASA - rostfraj, svjetla.

NACIONAL: Što vam je rekao prof. Paladino prije operacije?
- Rukovali smo se i rekao je da će sve biti u redu. Naravno, vjerovala sam mu.

NACIONAL: Jeste li se i vi jako vezali uz liječnika koji će na vama obaviti tako zahtjevnu operaciju?
- Naravno, imate osjećaj da je to najbliži član obitelji.

NACIONAL: Kako su to podnijeli suprug i sin?
- Oni su me obišli navečer uoči operacije i to je bilo najteže. Zapravo sam imala osjećaj da ja njih moram tješiti i uvjeriti da će sve biti u redu, a onda ću se ja već nekako snaći. Muškarci su slabiji od nas.

NACIONAL: Odlučili ste se liječiti u Zagrebu. Koje su još opcije bile u igri, što su vam sugerirali?
- Nije mi niti jednog trenutka palo na pamet da idem negdje izvan Hrvatske iako je bilo raznih prijedloga. Sigurna sam da su naši liječnici i sestre sjajni. Kad rade vani, svugdje dobivaju petice, a kod nas jedino dobivaju male plaće, pa su sada i na meti raznih istraga. Mita vjerojatno ima svugdje, no ja se osobno s tim nisam nikad srela. Teško da bi netko nešto od mene i tražio. Znam da su oni koje sam sretala osobe koje su se odlučile raditi za dobrobit ljudi. Dileme za odlazak u inozemstvo nije, dakle, bilo. Zapravo sam što više pregleda željela obaviti u Bjelovaru jer vjerujem svojim liječnicima. Puno ljudi iz moje gimnazije završilo je medicinu i tamo rade.

NACIONAL: U Bjelovaru su i otkrili tumor na mozgu.
- Da, bila sam na CT-u i tu sam doživjela prvi veliki šok kad sam vidjela njihova lica nakon pregleda. Shvatila sam da nešto ne valja.

NACIONAL: Prvi nalazi u Bjelovaru o vrsti tumora bili su zloslutni, sumnjalo se da je riječ o zloćudnom tumoru: kako ste to proživjeli? Što su vam rekli liječnici?
- Nisu mi precizno rekli o kakvom je tumoru riječ, ali bili su jako zabrinuti i rekli su da moram hitno u Zagreb. Ta neizvjesnost je li tumor zloćudan trajala je jedan dan. Taj dan je bio strašan. To sam odlučila prešutjeti roditeljima, a ni suprugu nisam rekla što mislim da je posrijedi. No to se osjetilo. Moj sin je odmah prekinuo odmor i vratio se kući. Očito sam bila loša glumica i nisam svoja strahovanja znala sakriti. Drugi dan kad sam otišla u Zagreb, željela sam da nitko ne bude sa mnom dok obavljam pretrage. Pozvala sam supruga tek kad je sve bilo završeno.

NACIONAL: Na Rebru su vas spremno čekali?
- Sve se brzo organiziralo večer prije i to su povlastice koje mi imamo. Sad si mogu zamisliti kakav je život ljudi koji s tim strahom o najgorem, čekaju u redovima. Definitivno znam da mora postojati popis i redoslijed kada tko treba ići na pregled jer je strašno čekati. Ne znam kako bih izdržala da sam na pregled magnetskom rezonancijom morala čekati mjesec dana. NACIONAL: Pregledi na Rebru taj dan pokazali su da je riječ o meningeomu, dobroćudnom tumoru od dva i pol centimetra. Tko vam je to saopćio? - To su bile dr. Ranka Padovan-Štern i dr. Sanja Hajnšek. Prof. Paladino je nalaz odmah dobio i pogledao iako nije bio u Zagrebu. Rekao je da treba operirati odmah a ne čekati i pratiti hoće li tumor rasti. Kako je već EEG bio loš, prof. Paladino je rekao da mozak vrišti u pomoć. Da je nekome EKG tako loš, rekao je, očekivao bi se srčani udar. Moj kolaps nalikovao je na epilepični napad.

NACIONAL: Što je bilo dalje nakon što je uspostavljena precizna dijagnoza? Nije li se planiralo da će se zahvat na mozgu napraviti gama knifeom a ne klasičnom operacijom?
- To su bili dugi razgovori i različite konzultacije i to je također bilo teško vrijeme. Bojala sam se klasične operacije jer je to ipak otvaranje glave i to je nama laicima strašno. Konzultirano je dosta liječnika, a zaključak je bio da je klasični zahvat sigurniji jer se tumor rijetko obnovi i sa stopostotnom sigurnošću se utvrđuje je li tumor dobroćudan ili zloćudan. Veća je sigurnost, dulji je oporavak, teža je operacija. Odlučila sam se za težu i sigurniju varijantu. U tome su mi uz prof. Joška Paladina, pomogli ljudi kojima sam bila okružena a kojima sam vjerovala. To su kolege i liječnici poput Mate Granića, koji je otpočetka o svemu brinuo, svakodnevno me posjećivao i razgovarao sa svim liječnicima i od kojega sam dobila najviše informacija, Rajka Ostojića, Željka Reinera. Javio se i Andrija Hebrang koji je bio dobra duša i stalno je provjeravao kakvo je stanje. U ovakvim životnim situacijama kad se suočite s bolešću i više nemate utjecaja doista uvidite tko je tko.

NACIONAL: Je li bilo nekih razočaranja?
- Ugodnih iznenađenja bilo je više, razočaranja manje, možda i zato jer sam na njih bila spremna.

NACIONAL: Jeste li proteklih mjeseci - prije nego što ste 15. kolovoza na ljetovanju u Novom Vinodolskom pali u nesvijest - osjećali znakove koji bi nagovještavali da se u vašem organizmu nešto događalo?
- Osjećala sam katkad premorenost ali sam je pripisivala svom tempu. Povremeno sam imala problema s koncentracijom, imala sam glavobolje kojima sam bila sklona posljednje dvije, tri godine. U torbici sam stoga uvijek imala nešto protiv glavobolje. Katkad sam bila malo smušena, slabije sam vidjela pa mi je uvečer bilo teško čitati iako je nalaz okulista bio dobar. Sve sam pripisivala tempu kojim sam živjela. Nisam ni pomišljala da trebam liječnika. Sad tek znam da su sve te smetnje bile izravno povezane s tumorom. Tek kad sam doživjela kolaps, otišla sam na pretrage.

NACIONAL: Je li vas bolest promijenila?
- Sad sve izgleda drukčije, sad vidim da ima vremena za sve, da sve može i bez mene. To je zapravo ugodan osjećaj.

NACIONAL: Što ste pomislili kad ste se probudili nakon operacije?
- Sjećam se da su me budili i kako sam odmah išla provjeravati mogu li micati rukama i nogama, je li nešto oštećeno. Sve sam o mogućim oštećenjima bila detaljno pročitala prije operacije. Bila sam zadovoljna kad sam shvatila da je sve dobro. Potom sam razgovarala s liječnikom koji mi je odmah prenio prvu poruku za mene pristiglu nakon operacije. Bila je to poruka s dobrim željama premijera Sanadera. Sjećam se i da sam pitala koliko je sati. Izgubila sam pojam je li dan ili noć. Od svojih sam prvo vidjela supruga i sina. Roditelji prvi put danas dolaze u posjet. Nisam im htjela priuštiti da me vide s povezom na glavi i iglama po rukama.

NACIONAL: Imate li još nekog iz bliske obitelji?
- Imam sestru 19 godina mlađu koja je sve ovo teško proživljavala i plakala je kad me došla vidjeti. I nju sam morala tješiti. NACIONAL: Koliko ste godina života proveli živeći iznimno intenzivno i brzo i što ćete sad promijeniti? - Od ulaska u Sabor 1995. godine živim doista vrlo intenzivno. Ovo što mi se sada dogodilo počelo je slagati stvari na drugi način. Shvatila sam ono što pametni ljudi znaju, da posao ne smije biti prioritet. Naravno da se želim vratiti ali samo toliko koliko ću moći. Neću se više davati 24 sata na dan. To sam odlučila jer sve se može dobro rasporediti. Vjerujem suradnicima i u Bjelovaru i u stranci i narednih nekoliko mjeseci ćemo drukčije komunicirati. Štedjet ću se i poslije, nemam namjeru ići oštro u kampanju. Čak i ne mislim da kampanja nešto bitno mijenja. Ljudi nas već dobro poznaju, ne znam što bih novo o sebi mogla reći. Druge u kampanji nisam ni prije napadala pa neću ni ubuduće.

NACIONAL: Kako su vas hrabrili suprug i sin?
- Imala sam osjećaj da je moj suprug uplašeniji od mene, ne znam ga takvog. Bio je pažljiv i znam da sam se jako dobro udala. Poruke mog sina, studenta druge godine ekonomije, sam sačuvala: “Stara, izdržat ćeš ti to. Možemo mi još. Jako te volim.”

NACIONAL: Jeste li sve ovo što ste prošli od 15. kolovoza shvatili kao opomenu?
- Da, to je opomena da čovjek ima granice, da ne može raditi cijele dane bez predaha bez obzira na strast za posao koju nosim u sebi. U politici sam zato što mislim da se stvari mogu mijenjati i veselim se kad vidim da se nešto u gradu promijenilo, kad je prošao neki zakon ili amandman za koji sam se zalagala. Zato se valjda nisam štedjela, ali vidim da sam zato i stradala. Sad sam bila danima sama sa sobom i puno sam razmišljala. Sve se može organizirati i podijeliti obaveze. Temljena je greška misliti da si nezamjenjiv. Nezamjenjiv si samo svojoj obitelji. Kad sam dobila dijagnozu, odjednom se sve promijenilo. Prestala sam čitati novine, nije me više zanimalo što se događa. Kad se događalo ono oko Mure, mislila sam u sebi da se valjda oko toga možemo sa Slovencima mirno dogovoriti, a da nisam bolesna znam da bih bila odmah tamo odjurila. Iako ja često ratujem sa Slovencima i od njih sam dobile poruke s lijepim željama, među ostalima od potpredsjednika slovenskog parlamenta Marka Pavlihe.

NACIONAL: Kad mislite da ćete se vratiti poslu?
- To je u ovoj fazi teško predvidjeti, spominju mi drugu polovicu studenoga i to je najbolja opcija. Do kraja godine ću se vjerojatno pomalo vratiti i to s razdjeljkom u kosi na mjestu gdje je napravljen rez.

NACIONAL: Hoće li vas to smetati?
- Ne, ništa me ne smeta i ništa ne kanim skrivati. Kad mi je prof. Paladino objašnjavao koliko će kose trebati skinuti, rekla sam da me trenutačno to nimalo ne zanima. Bilo mi je bitno da priča završi.

NACIONAL: Čini se da iz bolnice krećete u novi život?
- Svakako s drukčijim rasporedom. Veseli me što ću vjerojatno kupiti konja. Javili su mi iz Bjelovara da je stigla prekrasna kobila i da me čeka. Nadam se da ću imati hrabrosti ponovno jahati. Jako sam vezana za prirodu i volim životinje. Doma me čekaju moji mačka i pas, 7-godišnji tornjak. Za mene bi bila robija kad bih morala stanovati u neboderu. Oko mene mora biti zelenila. Ne sadim ja vrt i ne spadam u vrijedne domaćice. Nisam od onih političarki koje pričaju da sve stignu - da rano ujutro skuhaju ručak, stignu napraviti frizuru, sade cvijeće u vrtu i jako su uspješne u svom poslu. Mislim da time samo plaše prosječne žene koje jedino mogu zaključiti da su daleko od idelane žene. U svom vrtu posadim samo nešto jagoda i mirisnog bilja - ružmarina i metvice koje čaj volim piti.

NACIONAL: Kako u novim okolnostima vidite svoju političku budućnost?
- Mislim da će sljedeći izbori donijeti iznenađenja, osobito u Zagrebu gdje će biti uglavnom novi ljudi, nova imena. Svi se mi zamaramo, poslije izbora mislim da i meni treba zamjena. Postoje nove snage unutar moje stranke i mislim da je vrijeme za smjenu generacija ali ne samo u stranci nego i na državnoj razini. Pogledajte Sabor, pa tamo trećina ljudi može u mirovinu. Tu više nema novih ideja, ima previše čangrizavosti. Treba provesti laganu smjenu generacija.

NACIONAL: Niste rekli gdje sebe vidite narednih godina.
- Kao saborsku zastupnicu. Nemam drugih ambicija. Ni kod Račana niti kod Sanadera nisam prihvatila ponuđene položaje, pa o tome ne razmišljam ni u budućnosti. Mislim da trebaju doći novi, kreativniji, manje potrošeni ljudi. Politika jako troši ljude.

'Prvi se nakon operacije javio Sanader, a zatim Račan'

NACIONAL: Ovih dana mnogi vaši kolege iz svih stranaka poželjeli su vam brzo i uspješno ozdravljenje. Tko vam se sve javio, čiji su ovo buketi cvijeća u vašoj sobi?
- Otkad sam ovdje najbitnije su mi sestre pa doktori - tim redoslijedom. Važni su mi moji sugrađani u Bjelovaru i iako znam kako stojim među njima, iznenadila me njihova pažnja i briga. Bilo je puno poziva kući, a u stranci mi kažu da su stizali mnogobrojni mailovi. Bilo ih je mnogo i iz inozemstva od naših ljudi koji tamo žive, iz stranih ambasada u Hrvatskoj. Naravno, javljali su se ljudi s kojim godinama radim u politici ali to ne bih željela isticati jer mi političari smo zapravo jedan veliki kolektiv. Dakle, kad mi se javi netko iz vlade ili sabora, ja to doživljavam kao da se javio netko iz mog poduzeća. Nismo mi nešto drugo od neke tvornice. Prvi koji se javio poslije operacije bio je Ivo Sanader, vrlo brzo Ivica Račan koji se našalio da je čuo da već pijem kavu, cvijeće je stiglo od ministra Primorca i Biškupića, Mirka Galića, potom su slijedili pozivi i poruke od ministra Kirina, Jadranke Kosor, Kolinde Grabar Kitarović. Javila se Vesna Pusić, Vesna Škare Ožbolt, Mate Arlović, Gordana Sobol, a predsjednik Mesić razgovarao je o meni s doktorom.

NACIONAL: Što vas je najviše dirnulo?
- Tople poruke od nepoznatih ljudi, primjerice telegram koji je stigao i u kojemu je stajalo da mi brzo ozdravljenje želi stara zagrebačka obitelj, ili gimnazijalci iz Pazina, ljudi koje ne znam i koji se zato nisu ni potpisali, ali željeli su mi reći da su uz mene. To me dirnulo i potrudit ću se da to nekako vratim. Sačuvala sam sve telegrame i poruke i svima ću zahvaliti kad budem mogla
. To puno znači u ovim trenucima. I naravno obitelj. Tko ne zna tko su mu prvi i najvažniji ljudi u životu, to u bolesti sazna.>email to:Sina Karli

Vezane vijesti

Jovanović s hrvatskim političarkama

Jovanović s hrvatskim političarkama

Đurđa Adlešić, potpredsjednica Vlade, u srijedu će se sastati s Čedom Jovanovićem, predsjednikom Liberalno-demokratske stranke. Jovanović je poznat… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika