Objavljeno u Nacionalu br. 565, 2006-09-11

Autor: Damir Radić

FILM

Tajnovite i jake žene

'VRAĆAM SE' Pedra Almodóvara afirmira čvrste, ali i nježne žene u ne-muškom svijetu

Damir RadićDamir RadićVRAĆAM SE Volvér, španj. hum. drama, 2006. R: Pedro Almodóvar Gl: Penélope Cruz, Lola Duenas, Carmen Maura, Yohana Cobo ocjena: 4 (četiri) zvjezdice

BANDIDAS Bandidas, franc.-meks.-am. vestern komedija, 2006. R: Joachim Roenning, Espen Sandberg Gl: Penélope Cruz, Salma Hayek, Steve Zahn, Dwight Yoakam ocjena: 3 (tri) zvjezdice

Oštri rez koji je u svom opusu povukao Pedro Almodóvar prethodnim filmom "Loš odgoj", posvetivši se prvi put isključivo likovima muškog spola (no ne nužno i roda), "zaliječen" je njegovim novim ostvarenjem "Volvér" (u hrvatskom prijevodu "Vraćam se"). Slično prvom velikom Almodóvarovom međunarodnom uspjehu, "Ženama na rubu živčanog sloma", "Volvérom" dominira niz ženskih protagonista, a muškarci su potisnuti na marginu i teško da se za njih može naći ijedna dobra riječ. No dok u "Ženama..." protagonistice tek moraju naučiti lekciju o muškarcima ništarijama, u drastičnijem "Volvéru" većina njih tu je lekciju davno svladala. Imanentno feministički, čak preko ruba ideologizacije, novi Almodóvarov film afirmira čvrste, odlučne žene, ali i one krhkije i nježnije, a svima im je zajedničko obitavanje u ne-muškom svijetu lišeno i najmanje (erotsko-seksualne) frustracije, koju autori, osobito muški, u takvim situacijama vole pronalaziti, a neki bi rekli i nametati svojim (ženskim) likovima. Iako se u pojedinim trenucima čini kao da bi se to moglo dogoditi, film ne zaokreće u smjeru rađanja heteroseksualne romanse ili afere, jer ove žene jednostavno ne trebaju muškarce ni kao luku spasa, ni kao “seksualno pomagalo”. Pritom je zanimljivo da je, suprotno dosadašnjoj Almodóvarovoj praksi, riječ o isključivo straight likovima bez ikakvih sklonosti prekoračenju seksualne “normalnosti”, pa tako ne dolazi ni do pomaka u smjeru lezbijstva.

Zapravo, protagonistice "Volvéra" kao da nemaju nikakve seksualne pa ni šireerotske sklonosti. No zato su itekako sklone tajnama. Raimunda (Penélope Cruz), samosvjesna, odlučna i poprilično distancirana mlada žena, taji od kćeri tinejdžerke (Yohana Cobo) da joj onaj kojeg zove ocem to nije, a identitet pravog oca - kao tajna čije šokantnosti nitko, a ponajmanje gledatelji, nije svjestan - otkrit će se tek na kraju filma (pri tom je "Kineska četvrt" Romana Polanskog moguće nadahnuće). Kad navodni otac seksualno nasrne na Raimundinu kćer završit će u škrinji za zamrzavanje, a majka i kći čuvat će tu tajnu pred Raimundinom sestrom Sole. Razvedena Sole (Lola Dueñas), nježnija i dobroćudnija od sestara, čuva pak svoju tajnu - odnedavni suživot s duhom njihove majke izgorjele u požaru. Majka (Carmen Maura), također ima svoju tajnu, zapravo čak dvije, a na onu drugu i veću skladno se nadovezuje prije spomenuta velika Raimundina tajna koja zaokružuje priču što zanimljivo povezuje aktualni realitet (učestale seksualne sklonosti očeva prema kćerima) i poetiku sapunice. Također, film glatko zaokreće iz modusa (humorne) fantastike u onaj “normalne” (humorne) drame. Uglavnom, Almodóvar je sublimirao građu koja u rukama manje darovita autora ne bi završila dalje od feminističkog plakata, ostvarivši to vještom karakterizacijom i narativnom koncepcijom te fluidnim žanrovskim varkama, dakako i svojim prepoznatljivim stilskim rješenjima, ovdje doduše prigušenijima.

Možda je najzanimljiviji sastojak filma tretman (seksualne) traume kroz koju je prošao lik Raimunde, također i njezine kćeri. "Volvér" naime pokazuje da ono što konvencionalni građanski psiholozi i psihijatri nužno smatraju teškom traumom koja mora ostaviti duboke i trajne posljedice, takvim doista ne mora biti. Lakoća kojom se Raimunda i njezina kći nose s traumom svakako je i posljedica blago pomaknuta svijeta djela (karakterističnog za Almodóvara), ali ponajprije je uzrokovano jakim karakterom tih likova, žena koje kulturnom tradicijom nametnutu “žensku plačljivost” zamjenjuju trezvenošću i psihičkom snagom. A možda je i sama trauma o kojoj je riječ malčice precijenjena, bar kad su u pitanju osobe snažna karaktera. Evo svježeg primjera iz zbilje: dok se siroti novinski reporteri i kolumnisti uživljavaju u pretpostavljenu silnu patnju Natasche Kampusch, ta tinejdžerska djevojka takoreći pršti od jedrine i optimizma, samo dva tjedna nakon bijega na njoj nema ni trunke tragova nekakva strašnog iskustva, a svog tamničara, kojeg po preporuci savjetnika više ne naziva Wolfi i ne spominje "nježan odnos" koji su imali kako ne bi iznevjerila očekivanje javnosti i medija, i dalje izbjegava slikati u crnim tonovima. Kako bi sebi i svojoj okolini objasnili ono do čega njihovo skučeno iskustvo i svijest ne mogu doprijeti, psihijatri smišljaju "stockholmske sindrome" i onda njima “učeno” i patronizirajuće, uz podršku novinskih kolumnista koji bezrezervno prianjaju uz njihove interpretacije, tumače druge i drugačije, "prevode" ih u skladu sa svojim umnim i emocionalnim mogućnostima.

A koliko ljudska psiha i odnosi mogu biti složeniji i neuhvatljiviji pokazali su npr. umjetnici poput Pauline Réage u "Priči o O", Lilliana Cavani u "Noćnom portiru" i Lars von Trier u "Mandarlayju". Almodóvarov "Volvér" ne ide, barem ne izravno, tim smjerom, ali u podtekstu nudi neke sugestije. Ono što je za njega značenjski bitno jest da svakako iskače iz patrijarhalne kolotečine u koju često (nesvjesno) zapadaju i oni koji se protiv nje glasno bune. A to što ovaj dopadljivo lak i lepršav film, kojem ipak nedostaje intenzitet prethodnih Almodóvarovih radova, djelomično zalazi i na područje antimuške promidžbe danas se i ne doima nekim velikim grijehom - toliko je muških gadova koji maltretiraju ne samo žene nego sve oko sebe da nikog ne bi trebalo povrijediti što si je vječni enfant terrible španjolske kinematografije ovog puta dozvolio pojednostaviti stvari. Tijekom 80-ih Luc Besson imao je status usporediv s onim Almodóvarovim zadnjih petnaestak godina - bio je velika art zvijezda europskog filma. Međutim dok Almodóvar nikad nije pokazao ni najmanji interes za ogledanjem u Hollywoodu, Besson je od sredine 90-ih krenuo u koketiranje s Hollywoodom i u velikoj se mjeri prebacio na anglofone mainstream produkcije, tvrdeći da to čini iz plemenitih pobuda. Ispravno smatrajući da Amerika ne može imati monopol na masovnu zabavljačku kulturu, pokušao je kao producent i scenarist, potiskujući vlastite ambiciozne redateljske projekte, dio entertainment kolača osigurati za francusku i srodne joj europske kinematogafije.

No naposljetku sve više ispada da su njegovi kritičari imali pravo - filmovi iz Bessonove produkcijske kuće kvalitetom se uglavnom nisu izdizali ponad američke konfekcije, a u slučajevima kad su bili snimljeni na engleskom jeziku s dominantno anglofonim glumcima u “anglofonim” ambijentima, a to nije bilo rijetko, nisu se ni percipirali kao francuski odnosno europski, neovisno o svojoj formalnoj produkcijskoj pripadnosti. I "Bandidas", koje su se cijeli jedan dan prikazivale s hrvatskim prijevodom "Odmetnice" od kojeg se dakle ekspresno odustalo, još jedna su takva Bessonova produkcija. Snimljena na engleskom jeziku u Meksiku, s dominantno francuskim kapitalom i s određenim američkim učešćem, ona eksplicitno kao možda nijedan Bessonov proizvod do sad svjedoči o njegovu odnosu spram američke kulture i kapitala. Ta “ženska” vestern komedija s Penelope Cruz i Salmom Hayek u glavnim ulogama i u režiji norveškog debitantskog dvojca Roenning - Sandberg započinje kao anarholjevičarski antiamerički (u smislu antiimperijalistički) plakat, da bi se ubrzo ispostavilo kako jedre meksičke junakinje, kojima ni blagi sadomazo nije stran, trebaju pomoć romantičnog američkog individualista (Sam Shepard), pa im onda smotani i simpatični američki detektiv (Steve Zahn) postaje partner, a vrhunac je kad se ispostavi da otimačina skromnih imanja sirotih meksičkih farmera nije plod nasilne beskrupuloznosti američkog krupnog kapitala nego “nekontroliranog” pojedinca, dok je veliki gazda moralan gospodin. "Bandidas" korektna i pitka trivijala sa stilskim utjecajima Sama Raimija iz faze "Brzih i mrtvih" i ugrađenim nasljeđem Buda Spencera i Terencea Hilla, film je kojim Besson plastično pokazuje svoju želju da bude, kako to naš puk kaže, i pošten i jeben. Pa neka mu bude.>email to:Damir Radic

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika