Ana Magaš dobila je za ubojstvo svoga supruga Lucijana Magaša, ocijenjeno kao prekoračenje nužne obrane, osam godina robije i opet postala tema. O ovom se činu mnogo i govori i piše zato jer supruge u Hrvatskoj svoje agresivne muževe ne ubijaju. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova u 2004. i 2005. žene su počinile jedno ubojstvo (Ana Magaš), a muškarci 25 ubojstava. Slučaj Ane Magaš odjeknuo je u medijima i zato što je ubijeni Lucijan Magaš bio uspješni sin moćnog oca. Dvadeset i pet žena je izgubilo život od ruke svoga partnera. Ni za milijun dolara, nitko u Hrvatskoj ne bi znao odgovoriti čime su se bavile njihove majke. A o ocu ubijenog Lucijana Magaša, znamo da se zove Joso, doznali smo kako je “ugledan”, “jedno je vrijeme bio predsjednik Uprave Tankerske plovidbe iz Zadra”, Mesić mu je poslao telegram sućuti.

Netko hladne glave mogao bi se upitati je li Ana Magaš ubila supruga, visokog, krupnog muškarca koji je lomio njeno tijelo preko sudopera stežući je za vrat ili je ubila, kako su to pisale zadarske novine, “uspješnog pomorskog časnika, izdanka ugledne zadarske pomorske obitelji, zaposlenog u Tankerskoj plovidbi, poznatog po tome da je u svojstvu upravitelja stroja preuzeo najveći i najmoderniji hrvatski brod suezmax tanker ‘Alan’, a potom je prešao na mjesto inspektora novogradnji u tehničkom sektoru Tankerske plovidbe”. Moj je ton zločest, Ana Magaš ipak je ubila ljudsko biće? Gora sam i od nje same koja je ovih dana jednoj ženskoj reviji dala pisani intervju. Na tri velike stranice Ana Magaš moli Gospoda da joj oprosti. Nakon izdržavanja kazne želi raditi “nešto dobro”, “bilo što što bi mi pružilo priliku i osjećaj iskupljenja i naknade dobrog za zlo koje sam nanijela mnogima”. Pismo završava riječima kako želi učiniti nešto “što bi i Lucijan odobravao i bio ponosan na mene zbog toga”.

Bolesna Ana piše: “Još primam pisma podrške, ohrabrenja nepoznatih ljudi i pitam se što ih je na to ponukalo. To me jako iznenadilo pogotovo što ničim dobrim nisam zaslužila da mi se dobro pruža”. Ni jednom rečenicom Ana Magaš ne opisuje što joj je sve u životu radio “uspješni pomorski časnik”, ni gdje su mu bile ruke kad je ona zgrabila nož u svoju. Kome je trebao ovaj pretužni intervju žene kojoj je, zato što je branila goli život, dosuđena dugogodišnja robija i oteto dijete? Okrenut ću priču. Dvadeset i pet muškaraca je u 2004. i 2005. ubilo svoje žene. Možete li zamisliti da bi bilo koji od njih napisao pismo pokajanja Sportskim novostima ili Playboyu? Kad bi se tako nešto i dogodilo, koji bi ga urednik objavio? Mužjaci, kad ubijaju, a ubijaju često, ne osjećaju krivicu i ne pišu pisma. Žao mi je Ane Magaš, žao mi je žene kojoj je presudilo bešćutno mužjačko društvo, sudac koji ne poznaje pravo i gadne lokalne novinarčiće. Žao mi je žene koja ne nalazi snagu da sebe prepozna kao žrtvu. Kako i može? Slabo poznajemo hrvatske žene-žrtve. One nisu na televiziji, u svojim velikim ili malim kuhinjama šute i ližu rane dok ih ne umlati junak njihovih snova. Zato ću iz knjige Sanje Sarnavke “A ‘ko joj je kriv” izvući nekoliko rečenica iz usta onih žena koje nisu imale hrabrosti uzeti nož u ruke. Drže da je bolje da ih umlati muž nego hrvatsko pravosuđe.

Marija, 22 godine

“Jednom sam stavila na šporet da kuham juhu od krumpira. ‘Daj pripazi malo na supu’, zamolila sam ga. On me valjda nije čuo i juha se prelila. Kad sam se vratila, skinuo je veliki drveni križ sa zida, mi smo katolici, i tukao me po glavi i leđima. Bila sam sva krvava.” Marija je više puta zvala Centar za socijalni rad. Obećavali su da će doći ali nikada nisu imali vremena.

Ines, 26 godina

“Tukao me i u trudnoći, normalno, ali nije bilo tako strašno dok se nije rodilo prvo dijete. Rukama i nogama me tukao svuda. Kad padnem na pod, cipelarenje. Poslije on meni fino daje tablete protiv bolova i jako me obožava. Istukao je moga oca i majku, djetetu je stavio bombu u krilo, mene je nogama izgazio na ulici, pucao mi je pod noge, a policija je mislila da mi pretjerujemo, i nisu ništa ozbiljno poduzimali.” I danas dijete viđa oca. Trenutno uz nadzor. “Vraća se meni i pokazuje kako tata kaže da me se treba tući zatvorenom šakom jer sam bezobrazna. Ispričao je djetetu da će zapaliti kuću i sve igračke u njoj, pa će ići u zatvor jer ga ja na to tjeram.”

Katarina, 30 godina

“Tukao me često i pred djecom. Jednom je kćeri ugurao nož u ruku i tjerao je da me njime ubode. Dobila je epilepsiju. Jednom me, nakon bijega i prijave, natjerao da pojedem rješenje o mirenju.”

Ana, 53 godine

“Njegovo opijanje i ponašanje postalo je strašno. A onda je jednog dana, kad sam se vraćala u kuću, bacio bombu na mene. Iz čista mira i bez najave. Svi su bili kod kuće. Sin me na rukama odveo do ambulante. Imam puno gelera - jedan blizu srca, jedan kod oka. Želudac je najviše stradao. Šest mjeseci sam povraćala. Osuđen je na četiri godine. Pustili su ga ranije, puštali su ga i za vikende. Kad je izašao iz zatvora isključio nam je struju, uništavao stvari, mi nismo imali nikakva prava, on sva. I mene je opet pokušao ubiti. Oženio se nedavno, polako prodaje našu zajedničku imovinu, a ja idem psihijatru.”

Anja, 31 godina

“Nikad neću zaboraviti večer u kojoj se beba prvi put pomaknula u meni. Skakala sam od sreće. Došla sam do njega i zazvala ga. Okrenuo se naglo i zviznuo me preko usta. Kaj da ti pričam. Zamisli čovjeka koji šakom razbije uokvireni prvi crtež svog djeteta.”

Sve su ove gospođe, zasad, žive. Kroz kakav je pakao prošlo dvadeset i pet ubijenih nikoga nije briga. A Ana Magaš trune u zatvoru i sanja kako će uz pomoć Gospoda ispuniti očekivanja svoga Lucijana. Jadne Hrvatice. Za njih ni nož nije sloboda.>email to:Vedrana Rudan