Sarha je rekonstruirana za potrebe arapskog šeika Kad je ovog ljeta domaćoj i svjetskoj javnosti predstavljen potpuno obnovljen nekadašnji Jadrolinijin brod “Vladimir Nazor”, čiji je novi vlasnik splitski poduzetnik Juroslav Buljubašić, rijetki su znali da iza čitavog projekta konverzije nekadašnjeg starog putničkog broda u modernu luksuznu jahtu stoji domaći stručnjak, 34-godišnji inženjer brodogradnje Ivo Miličić.

Za svoj rad na nekolicini luksuznih jahti već je dobio pohvale svojih klijenata, ali i priznanje u obliku velikog predstavljanja nekadašnjeg “Vladimira Nazora” a danas “Seagulla I”, u međunarodnom luksuznom jahtaškom magazinu Boat International i najavu da će taj brod biti uvršten u godišnju listu najzanimljivijih brodskih konverzija na svijetu. “Seagull I” odmah je izazvao pažnju mnogih svjetskih zaljubljenika u luksuzne jahte, pa su ga već ovog ljeta iznajmljivali bogati pojedinci, a na toj luksuzno obnovljenoj megajahti ovog je ljeta plovio i pjevač grupe U2 Bono Vox.

Za takav poslovni i stručni uspjeh nekadašnjeg broda iz Jadrolinijine serije pjesnika najzaslužniji je zagrebački stručnjak hvarskih korijena Ivo Miličić, koji je nakon višegodišnjeg iskustva u hrvatskim i slovenskim brodogradilištima osnovao vlastitu tvrtku Waterline d.o.o., čiji je osnovni posao rekonstrukcija brodova. O svojim počecima i definiciji zanimanja Miličić kaže: “Ja sam diplomirani inženjer brodogradnje, projektant i projekt menadžer. Završio sam malu brodogradnju, bavim se jedrenjem, provodim dosta vremena na moru i sudski sam vještak za brodogradnju. Nakon fakulteta prvo radno mjesto mi je bilo u brodogradilištu “Viktor Lenac”, tamo sam bio asistent voditelja projekta. Nakon toga sam otišao u pulsko brodogradilište Heliyachts, gdje sam bio pomoćnik tehničkog direktora, vodio proizvodnju i bio projekt menadžer”, kaže Miličić. Između ostalog, bio je zadužen za transport poznatog broda “Dat Helje”, 35-metarskog catcha, na najveći svjetski nautički sajam u Dusseldorfu 2001. godine. “Cijeli tim ljudi radio je na tome i sretno smo ga dopremili do tamo i pripremili za predstavljanje. To je bio brod od 150 tona, kojeg smo prvo dovezli do Nizozemske, a potom smo s kapetanom krenuli za Rotterdam. Ušli smo u Rajnu i u industrijskoj zoni demontirali jarbole i ostavili ih u Rotterdamu. Brod smo izvadili na plutajući ponton, a potom krenuli Rajnom do Dusseldorfa. Tamo smo došli do hidrauličkih kolica koja mogu dizati 200 tona, koja su brod podigla i izvukla ga u halu, jer je Dasboot sajam brodova u zatvorenom prostoru. To je bio najveći brod na sajmu, 35 metara dug, bio je glavna atrakcija sajma. To je bila prva luksuzna jahta koja se napravila u Hrvatskoj”, priča Ivo Miličić. Nakon nekolicine projekata na kojima je radio u pulskom brodogradilištu, Miličić se odlučio za samostalnu poduzetničku karijeru te je nakon tri i pol godine u Puli, zajedno s partnerom Nikicom Bilićem, osnovao tvrtku Waterline.

“Uskoro smo sklopili prvi ugovor s brodogradilištem u Izoli, po kojem sam im davao savjete za rekonstrukciju katamarana 'Sarha' po narudžbi jednog šeika iz Dubaija, a i vodio sam projekt preinake tegljača 'Prometeja' od 45 metara u jahtu. Čelični dio tog tegljača je napravljen u brodogradilištu Izola, a drugi dio, opremanje i interijeri završili su se u Italiji, jer je brodogradilište u Izoli u međuvremenu bankrotiralo. Rekonstrukcija katamarana 'Sarha' trajala je gotovo tri godine. Na njemu sam posebno bio zadužen za bojanje broda izvana, odabir boje, kontrolu kvalitete, postavljanje tikovine i jedan dio u strojarnici. Na kraju smo šeiku isporučili brod koji je zadovoljio sve njegove luksuzne želje. Osim 12 luksuzno uređenih kabina, 'Sarha' ima heliodrom, kino dvoranu, internetsku sobu, tzv. mušku sobu u kojoj je zabranjen ulaz ženama, svu moguću navigacijsku opremu, nekoliko pomoćnih čamaca i skutera, sofisticiranu klimu jer je u Perzijskom zaljevu prosječna temperatura 45 Celzijevih stupnjeva, a šeik želi da u brodu ona uvijek bude 18 stupnjeva”, prisjeća se Miličić. U međuvremenu, Waterline je dobio svoj dosad najzahtjevniji posao - konverziju nekadašnjeg broda “Vladimir Nazor”. “S vlasnikom sam dogovorio cjelokupni posao rekonstrukcije do preuzimanja, tako da smo tek krajem ožujka ove godine napravili primopredaju broda. Zbog tog projekta na godinu i pol dana sam se iz Zagreba preselio u Dalmaciju", priča Ivo Miličić.

Tijekom rada na "Nazoru", iz Waterlinea je otišao Miličićev poslovni partner Nikica Bilić koji je osnovao vlastitu tvrtku. "Rad na 'Nazoru' bio je veliko iskušenje. Riječ je o brodu iz serije pjesnika, koji je bio u tzv. Bijeloj floti Jadrolinije, a to su bili uski i relativno brzi brodovi za to doba, elegantnih linija. Konstrukcija je napravljena kombinacijom zakovica i zavarivanja, u to doba je tek počela era zavarivanja brodova, a trup je recimo cijeli napravljen zakovičastim spojem, te je to još jedini brod koji je ostao iz te serije pjesnika. Interesenti su prepoznali njegovu vrijednost, kupili trup i odlučili od njega napraviti jednu oldtimersku jahtu za do 12 putnika. Brod je jako lijep i izazvao je veliko zanimanje u svijetu sad već pod novim imenom 'Seagull I'. Plovi pod zastavom St. Vincenta, a u zadnje vrijeme čujem da je dobio maltešku zastavu”, kaže Miličić. Cijeli interijer je napravljen u trešnjinom drvetu, a Miličić je htio u brod ugraditi što više opreme hrvatskih proizvođača, kako bi se u konačnici moglo s opravdanjem reći da je brod hrvatski proizvod. No, ta ideja nije u potpunosti sprovedena u djelo, prvenstveno zbog nesvakidašnje poslovne logike pojedinih kooperanata iz Hrvatske. “Koji put je stvarno bilo čudnih situacija s hrvatskim podizvođačima, jer naši ljudi imaju čudne poslovne običaje. Recimo, u jednom trenutku naručivao sam jednu plutajuću platformu koja bi bila na brodu pa bi se spuštala u more, i tražio sam ponudu u Finskoj, Italiji i u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je problem bio uopće dobiti ponudu, neću imenovati brodogradilište, a kad sam je dobio, ponuda je bila 15 puta skuplja nego ona iz Finske. Finska tvrtka je za platformu tražila 1.800 eura, a hrvatska tvrtka 34.000 eura. Još uvijek čuvam tu ponudu. No, bez obzira na sve, ono što smo mogli, nabavili smo u Hrvatskoj. Sve pumpe su hrvatske proizvodnje, pa razvodne kutije, cjevovodi, interijer su radili Talijani, ali se i to radilo u Hrvatskoj, pritezna i sidrena vitla su hrvatska, tikovina se isto obrađivala u Hrvatskoj, osovine i propeleri također”, objašnjava Ivo Miličić. Naposljetku, brod je uspješno dovršen nakon gotovo dvije godine intenzivnog rada, i danas ima veliku vrijednost: “Po mom sudu ‘Nazor’ vrijedi desetak milijuna eura, i to čak nije ni mnogo za jedan brod od 54 metra. Brod ima devet članova posade, a u to se ubrajaju i sobarica i kuharica. Tjedan dana najma u charteru iznosi 80.000 eura, a gorivo je 1.500 eura na osam sati vožnje, pa računajte koliko je jahtaštvo skup sport”, priča Miličić. Luksuzne i skupe jahte mogu si priuštiti samo najbogatiji, a među svjetskom elitom posljednjih je godina, osim izgradnje novih jahti, popularna i konverzija starih brodova. Međutim, kao veliki zaljubljenik u more i brodove, Miličić ističe da se takvi brodovi potom slabo koriste. “Mnogi bogati ljudi imaju iznimno dobre brodove, ali ih jako malo koriste. Kad sam bio u Heliyachtu, radili smo brod od 51 metar čiji je vlasnik bio jedan bogati Turčin. On je godišnje na brodu provodio dva tjedna, a brod je koštao 30 milijuna eura. Ima deset članova posade koju isto skupa plaća, tako da ga brod mjesečno sigurno košta 150.000 eura. U zadnje vrijeme ima jako puno Rusa koji kupuju velike jahte, ne samo Abramovič nego masa ruske elite, ali jahta je potrebna bogatim ljudima da mogu pokazati svoju moć, da kažu: ‘Evo vidiš, kad ja mogu potrošiti 15-20 milijuna eura na ovakav brod koji koristim samo dva tjedna godišnje, onda znaš koliko sam jak’. Većinom su to bogati poslovni ljudi koji kupe jahtu za vlastiti gušt, a vide u tome dobru investiciju ako ga još i daju u charter, ili pak kompanije koje imaju svoj brod ili baš kupuju brodove koje namjenski stavljaju u charter. Ima i Hrvata koji imaju takve jahte, neki su svoje morske ljubimce čak i javno predstavljali, pa više-manje svi znaju da velike jahte imaju Željko Kerum, Dubravko Grgić, Juroslav Buljubašić. Uostalom, ovo ljeto smo na Hvaru primjetili da je svatko došao sa svojom jahtom, netko s iznajmljenom, a netko baš sa svojom”, priča Ivo Miličić.

O isplativosti i popularnosti konverzija starih brodova Miličić kaže: “Što se tiče izbora između kupnje nove jahte ili preuređenja stare, ovisi što tko hoće. Recimo, konverzije su dosta popularne jer se ipak uštedi nešto vremena, a pogotovo su zanimljive nekome tko želi imati neki retro izgled ili neki brod s imenom. Recimo, napravljena je 'Christina Onasis', 99-metarska jahta koju je kupio jedan Grk i preuredio ju. To je brod na kojem je plesala Jackie Kennedy i tko sve ne, pa su se sačuvali neki detalji i to je kao taj isti brod, premda je to zapravo potpuno novi brod, od starog je ostala samo konstrukcija. U brod se može utrošiti jako mnogo novaca, od jedan do 100 milijuna, ovisno o tome koliko će se brod uređivati, što će se ugraditi. Postoji pravilo da u brodovima iznad 50 metara jedan metar broda vrijedi oko milijun eura, to je neka gruba računica. Recimo da je cijena kvadrata u usporedbi sa stanom deset ili više puta skuplja. Na brodu se praktički sve radi po narudžbi, od trupa, cijevi, svih detalja… Svi brodovi na kojima ja radim su u biti unikati. Ne možete doći u dućan, uzeti tri ormara i staviti ih na brod. Sve se radi po mjeri. Konverzija donekle ima i svoju ekonomsku vrijednost, jer se ipak uštedi na trupu, a ima i vremensku vrijednost, jer se ne troši vrijeme na registar i odobravanje. Ako se nađe povoljan a dobar brod s dobrim trupom, onda on može imati i dobru ekonomsku vrijednost i u relativno se kratkom vremenskom periodu može dobiti dobra jahta. U konverzijama je najveći problem što imate zadane okvire koje jednostavno ne možete mijenjati, morate im se prilagoditi. Teže je napraviti dobru konverziju nego izgraditi potpuno novi brod”, zaključuje Ivo Miličić.

Iz tegljača u jahtu

Brod "Prometej", odnosno konverzija starog tegljača u luksuzno uređenu jahtu, bio je velik projekt slovenskog brodogradilišta u Izoli. Slovenski vlasnici angažirali su Ivu Miličića i njegovu tvrtku Waterline na poslovima stručnog savjetovanja: "Trebalo je od starog tegljača dugog 45 metara napraviti komforni brod. Dvije su godine u Izoli trajali radovi na čeličnom dijelu broda, a potom je, između ostalog i zbog bankrota izolskog brodogradilišta, 'Prometej' prebačen u Italiju, gdje je završeno opremanje i uređenje interijera", objašnjava Ivo Miličić.

Brod na kojem ljetuje

Bono Vox Brod "Vladimir Nazor", nekadašnji brod iz Jadrolinijine serije pjesnika, prije nekoliko godina kupio je splitski poduzetnik Juroslav Buljubašić, koji je cjelokupnu konverziju i rekonstrukciju povjerio Ivi Miličiću. Zbog rada na 'Nazoru' Miličić se iz Zagreba preselio u Dalmaciju, jer su radovi na brodu trajali godinu i pol. Domaći proizvod Brod "Enavigo" prvi je proizvod virovitičkog brodogradilišta Enavigo yachts kojem je vlasnik Tomislav Matasić. Ta tvrtka izrađuje jahte iz drveta primjenom suvremenih tehnologija gdje se kao sredstvo za lameliranje, lijepljenje i zaštitu drva koriste epoxidne smole. Dizajn Enavigovih jahti je tradicionalan, dok je tehnologija izgradnje moderna. Takva vrsta tehnologije zove se WEST sistem.

Šeikov ploveći dom

Rekonstrukcija katamarana “Sarha” trajala je gotovo tri godine. Na njemu je Miličić bio zadužen za bojanje broda izvana, odabir boje, kontrolu kvalitete, postavljanje tikovine i dio strojarnice. Osim 12 luksuznih kabina, “Sarha” ima helidrom, kinodvoranu, internetsku sobu, tzv. mušku sobu u kojoj je zabranjen ulaz ženama, svu moguću navigacijsku opremu, nekoliko pomoćnih čamaca i skutera.>email to:Plamenko Cvitic