Damir Radić U briljantnom romanu “Dok ležah na samrti” William Faulkner je kroz očišta brojnih likova ispričao priču o siromašnoj obitelji koja s fanatičnom upornošću, na trošnim kolima vučenima iscrpljenim konjem, danima prevozi lijes s majčinim tijelom na daleko groblje, upravo u vrijeme velike poplave koja njihov pothvat čini nemogućim. U filmu “Tri sprovoda Melquiadesa Estrade” (hrvatski prijevod “Tri sprovoda u Meksiku” falsificira fabularne činjenice, jer prva dva sprovoda zbila su se u Teksasu, a tek treći s one strane Rio Grandea), debitantskom redateljskom kinoostvarenju velikoga glumca Tommyja Leeja Jonesa, suvremeni teksaški kauboj Pete Perkins (sam Jones), istovremeno stamen i “udaren” kao da je sišao sa stranica nekog Faulknerova romana, danima kroz kamenjar i pustinju, s nepokolebljivom odlučnošću, tegli na konju leš svog meksičkog prijatelja kako bi ga pokopao u rodnom kraju. I Faulkner i Jones zalaze na područje groteske i apsurda, no dok Faulkner cijelo vrijeme ostaje u granicama svojih realističko-naturalističkih ishodišta, Jonesov film odsklizava na tlo u kojem naturalistička groteska poprima intenzivan apsurdizam beckettovskog tipa, ili drugim riječima spaja realističko-naturalističke temelje sa stiliziranom nadgradnjom na način Harolda Pintera.

Ipak, u pripremama za snimanje, Tommy Lee Jones svojim glumcima nije dao u obvezu čitanje Faulknera, Becketta ili Pintera, nego Camusova “Stranca”, ikonskog djela francuskog egzistencijalizma koje s “Dok ležah na samrti” dijeli stilsku virtuoznost i motive beznađa i smrti, ali ponajprije intenzivno promovira veliku temu 20. stoljeća - otuđenje. A upravo je otuđenje ono što je Jones želio da njegovi glumci shvate pri utjelovljenju svojih likova koji otuđeni bivaju u svijetu kojem je otuđenje temeljna odlika. U otprilike prvoj polovini svog trajanja, “Tri sprovoda Melquiadesa Estrade” film je koji modernističko-realističkim prosedeom gradi iznimno dojmljivu atmosferu zabita gradića u zapadnom Teksasu, u neposrednoj blizini američko-meksičke granice, promovirajući izražajne likove i postavljajući temeljnu problemsku situaciju (ubojstvo ilegalnog meksičkog radnika) kroz čestu izmjenu vremenskih razina i perspektiva (scenarij je djelo Meksikanca Guillerma Arriage koji se proslavio predlošcima za kronološki ispremetane filmove Alejandra Gonzaleza Iñarritua “Pasja ljubav” i “21 gram”).

U tom svom dijelu film je fascinantan na način na koji vrhunski američki nezavisni filmovi mogu biti - atmosfera americane u tex-mex varijanti “može se rezati nožem”, ambijent i likovi odišu životnošću, autentičnošću, plastičnošću. No od trenutka kad Pete odluči ispuniti ono što je obećao pokojnom prijatelju Melquiadesu, da će ga pokopati na njegovu idiličnom meksičkom posjedu, realističku teksturu prožetu modernističkom naracijom smjenjuje ranije opisan pomak prema apsurdu i groteski, što je zaokret koji isprva nije ugodan, ali kako se Jones i u promijenjenom kontekstu jako dobro snalazi, eventualno nezadovoljstvo brzo blijedi. Pritom je zanimljivo da usprkos groteskno-apsurdističkom situiranju film nudi pomalo naivnu poruku o mogućnosti spoznaje, iskupljenju, mijenjanju nabolje. Naime, Pete je sa sobom na put prisilno poveo i nehotičnog Melquiadesova ubojicu, neiskusnog graničara Mikea Nortona (Barry Pepper), sirovog i tupog zarobljenika društveno-etničkih predrasuda i pornografskog svijeta kojeg ni nježno lijepa supruga Lou Ann (January Jones) ne može oplemeniti. Međutim, ono što ne može vitko, zlatokoso i mlado žensko biće, može čvrst i iskusan muškarac u najboljim godinama. Peteova psihička pomaknutost dugo će plašiti Mikea, ali naposljetku će se njegove metode pokazati ispravnima i Mike će na kraju filma biti bolji čovjek nego na njegovu početku. Dakako, ovakve autorske konkluzije Tommyja Leeja Jonesa sasvim izbacuju iz okružja autora poput spominjanih Faulknera, Becketta, Pintera ili Camusa, štoviše skladno se uklapaju u hollywoodski mainstream, međutim nikako se ne smije previdjeti način na koji je Jones došao do svojih zaključaka. Poruke jesu “hollywoodske”, ali način njihova plasmana posve je “nezavisan” i teško je povjerovati da bi ovakav uradak mogao biti snimljen u okviru nekog major studija (film je producirao sam Jones uz učešće Michaela Fitzgeralda, čovjeka koji je u njihove pozne dane surađivao s Johnom Hustonom i Miklósom Janscóom te producirao izniman film Seana Penna “Zakletva”, a svoj doprinos dao je i Luc Besson).

Osim sklonosti dvojbenom završnom poručivanju, Jonesu (i Arriagi) može se još štošta prigovoriti - npr. slavljenje muškog prijateljstva i poučavanja naspram inzistiranju na disfunkcionalnosti i površnosti muško-ženskih odnosa, idealiziranje Meksikanaca i njihove kulture naspram izrazito kritičkog odnosa spram Amerikanaca i američke, međutim sve primjedbe uglavnom su sporedne i/ili naknadne i blijede pred umijećem Jonesove režije i snagom njegovih glumaca. Scena u motelskoj sobi, u kojoj se poput dvoje nevine djece, u situaciji vrlo “odrasloj”, nađu zajedno Lou Ann i Melquiades nesumnjivo je antologijska, a imponira i Jonesova inteligencija u tretmanu glumaca - lik koji sam tumači pružao mu je priliku za glumačku paradu i ne može se reći da je nije iskoristio, ali istovremeno je i svima ostalima (osim spomenutih, to su Julio Cedillo, Melissa Leo i Dwight Yoakam) omogućio da zablistaju pa će se njegov debi pamtiti i po nizu izvanredno ocrtanih karaktera. Uglavnom, “Tri sprovoda Melquiadesa Estrade” jedan je od onih filmova kojem se svašta može predbaciti, ali u njegovu se gledanju uživa, a sam Tommy Lee Jones kao autor podsjeća na Terrencea Malicka - toliko vjeruje u svoju umjetnost i sebe kao umjetnika da je to dirljivo, pa čak i ako nam je jasno da njegov talent, kao i Malickov, ima ozbiljnih ograničenja, svjesni smo da je postojanje takvih umjetnika u današnjem svijetu povlastica. Početkom 70-ih slovenski i jugoslavenski klasik France Štiglic snimio je kultni dječji film “Pastirčići”. Taj de facto melodramski erotski triler u ambijentu planinskih pašnjaka tematizirao je svojevrsni ljubavni trokut dvojice dječaka i djevojčice pubertetskog uzrasta, u kojem erotska nagnuća umalo dovedu do ubojstva. Sjećam se nevjerojatne jeze koja me preplavila (imao sam nekih sedam ili osam godina za premijernog prikazivanja filma u kinima) u trenucima kad se dobri dječak koji je zadobio djevojčičino srce odlazi ljuljati na rub ponora, ne znajući da je zlobni suparnik potpuno olabavio spone ljuljačke i da mu prijeti pad u bezdan.

Sumnjam da će današnja djeca osjetiti nešto slično gledajući “Duha u močvari”, debitantski cjelovečernji igrani film uglednog dokumentarista Branka Ištvančića (svojedobno trijumfirao na Danima hrvatskog filma pomaknutim humornim dokumentarcem “Plašitelj kormorana”, a još bolji dojam ostavio je strogo provedenim minimalističkim konceptom u “Bunarmanu”). Iako “Duh u močvari” - priča o lovokradnom kriminalu u Kopačkom ritu kojem na kraj pokušavaju stati dva dječaka i jedna djevojčica - barata pubertetskim protagonistima (koje utjelovljuju jako drveni glumci tih godina), iako se na početku filma naznačava heteroerotski interes, Ištvančić od erotske napetosti bježi kao vrag od tamjana, a ni onoj pustolovnotrilernoj, koju smješta u središte, ne pruža osobito umješan tretman. Promoviran kao ekološki triler (za djecu), film, za razliku od legendarnog Gluščevićeva “Vuka samotnjaka”, neće zadovoljiti ni poklonike prirode jer iako je dijelom sniman u Kopačkom ritu, ne ostvaruje neko intenzivnije prožimanje radnje i ambijenta. Sama priča, oslonjena na roman Ante Gardaša, pruža doduše dovoljno uzbuđenja za zadovoljenje dječje mašte, no to će ponajprije biti djeca predškolskog uzrasta, a ne ona između sedam i dvanaest godina kao ciljana publika. “Duh u močvari” nije baš toliko slab ostvaraj kako ga je kritika uglavnom ocijenila, ali ne uspijeva ispuniti temeljni zahtjev ambicioznijeg dječjeg filma - zadovoljiti i dječju i odraslu publiku. Od režisera Ištvančićeva renomea to se ipak očekivalo.

TRI SPROVODA U MEKSIKU The Three Burials of Melquiades Estrada, am.-franc. vestern, 2005. R: Tommy Lee Jones Gl: T. L. Jones, Barry Pepper, Julio Cedillo ocjena: 4 (četiri) zvjezdice

DUH U MOČVARI Duh u močvari, hrv. dječji pust., 2006. R: Branko Ištvančić Gl: Marko Pavlov, Robert Váas, Ena Ikica, Ivo Gregurević ocjena: 2 i pol (dvije i pol) zvjezdice>email to:Damir Radic