Glavna urednica Nacionala s Ljerkom Krajnović Ljjerka Krajnović, junakinja riječkog trilera u kojemu je uhapšen kardiokirurg Ognjen Šimić, nešto više od mjesec dana nakon njegova uhićenja 16. kolovoza, prvi je put javno progovorila. Iako zbog istražnog postupka nije mogla govoriti i o pojedinostima akcije policije i Uskoka koja je prethodila uhićenju korumpiranog liječnika, ispričala je što ju je nagnalo da krene u njegovo razotkrivanje, što ju je najviše revoltiralo, kako se osjećala kad je akcija završila i kad je Nacional javnosti otkrio njezin identitet. Kao što je poznato, ta bivša 43-godišnja rukometna reprezentativka i europska prvakinja, svojim je hrabrim postupkom izazvala veliku pozornost i najrazličitije komentare. Odlučila je otići na policiju i prijaviti liječnika koji je od nje, kako je pravilno pretpostavila, htio iznuditi mito, odnosno bez “kuverte” nije htio pomoći njezinu ocu, teškom srčanom bolesniku. Tako je nastala priča o tome kako je Ljerka Krajnović svoju obiteljsku dramu s bolesnim ocem, ni ne sluteći moguće razmjere, spontano pretvorila u nacionalnu korupcijsku aferu.

Posjet s osjećajem nemoći

NACIONAL: Kako je sve počelo?

- Sve ovo počelo je ljetos, onoga dana kad se ustanovilo da moj otac ima problema sa srcem. Odvela sam ga kod kardiologa koji je rekao da mora hitno na odjel gdje je i ostao tjedan dana kako bi se točno vidjelo što je. Pretrage su pokazale da ima tešku srčanu bolest - oštećenje zaliska u četvrtom stupnju. Mogla ga je spasiti samo operacija, zamjena srčanog zaliska. Preporučili su nam dr. Ognjena Šimića. Otac je bio u teškom stanju. Bilo mi je teško gledati kako taj visoki, jaki čovjek rapidno gubi snagu. Nije više mogao sam otići ni po Sportske novosti do kioska nedaleko kuće, a na kraju mu je bio problem prijeći i pedeset metara. Padao je i gušio se.

NACIONAL: Je li vas dr. Šimić odmah primio? Kako je izgledao taj sastanak?

- Bio je na odmoru pa smo morali čekati. Otišli smo k njemu na razgovor sredinom srpnja. I tata i ja bili smo jako uplašeni već i zbog same operacije koja ga je čekala. Nije operacija srca isto što i operacija žući. Nisam poznavala dr. Šimića ali čim sam ga ugledala u hodniku, odmah sam znala da je to on. Svi su mi govorili da je prepotentan, bahat, arogantan, što se vidjelo već i po njegovu hodu i držanju. Bili smo treći na redu za razgovor ali brzo je on to rasčistio, kao uostalom što je i nas jako brzo otpremio - za nekoliko minuta. Kad smo ušli, tata je bio jako uzbuđen. Predstavila sam sebe i njega i obojica smo pružili ruke prema dr. Šimiću. No ruke su nam ostale u zraku. Nije se želio s nama rukovati. Bio je potpuno hladan. Dala sam mu očevu dokumentaciju u ruke i rekla kako se slabo osjeća, da je svaki dan sve slabiji. Prolistao je površno i nezainteresirano dokumentaciju točno onako kako su me upozorili. Mnogi su mi rekli da nikako ne idem kod njega na dogovor za operaciju bez kuverte s novcem. Nije nas nijednom pogledao u oči, petljao je nešto po kompjuteru, pa se javio na mobitel, sve mu je bilo preče od oca. Rekao je da se po nalazima ne bi trebao osjećati tako slabo, a na moje pitanje kad bi mogao obaviti operaciju odgovorio je da bi to moglo biti za dva do tri mjeseca.

NACIONAL: Jeste li ga zamolili da to bude prije?

- Pitala sam ga može li se ubrzati a on mi je odgovorio: “Ako vam se žuri, imate ‘Magdalenu’ ili doma čekajte smrt. Smrt nije teška.” Moj se otac na to jako rasplakao. Dr. Šimić je još samo hladno dodao: “Imam ja tu i djece i mlađih ljudi za operirati.” Upitala sam ga što je s hitnim slučajevima kakav je moj otac, no on se ponovo tada javio na mobitel i odmah potom ustao i otvorio vrata od sobe dajući nam na znanje da je sastanak završen. Moj otac se tresao i brisao suze ispod naočala. Tako sam s njim napustila sobu dr. Šimića.

Liječnik zaposlen mobitelom

NACIONAL: Jeste li pitali one koji su vam rekli da dr. Šimić želi novac o kojim se sumama radi?

- Da, ali nisam dobila precizan odgovor. Neki su rekli dvije tisuće eura, neki tisuću, neki čak pet pa i deset. Navodno je to ovisilo o težini operacije. Pričali su mi kako su se mnogi zadužili, prodavali svoje kućerke, uzimali kredite kako bi mu platili. Bilo mi je nevjerojatno slušati i povjerovati da liječnik uzima takve svote novca a za svoj je posao plaćen u bolnici.

NACIONAL: Što je bilo nakon sastanka s dr. Šimićem?

- Već na hodniku srela sam medicinsku sestru koju otprije poznajem. Vidjela je da nešto nije u redu. Naišao je i moj dugogodišnji poznanik, liječnik u toj bolnici, nekadašnji liječnik u Zametu, klubu u kojemu sam igrala. Prepoznao me i vidio da sam jako uzrujana. Objasnila sam kad su me upitali što mi je kako se dr. Šimić bezobrazno ponio prema nama, kako sam se osjećala poniženom i osramoćenom njegovim ponašanjem, kao da sam prljava, kao da smrdim, kao da nismo ljudi. Tako se ponio prema meni i ocu. Tajna koju su svi znali U tom trenutku pojavio se još jedan liječnik i svi troje su me tješili. Moj znanac mi je rekao: “Ljerka, bio sam mu šef i znam da nije čovjek. Pokušat ćemo naći drugog kirurga da ti oca operira, dr. Medveda, na primjer”. Ja sam i dalje uzbuđeno govorila koliko sam zgrožena i kako je sramotno da se dr. Šimiću mora dati novac a ljudi nemaju. Moj otac je cijeli život radio i izdvajao u fondove a danas kad mu je potrebno naišao je baš na takvoga koji mu neće pružiti pomoć. Rekla sam i da bih sve to najradije prijavila policiji. Na to mi je znanac uzvratio: “Ako to želiš napraviti, nazvat ću i najavit te u policiji.” Otišla sam.

NACIONAL: Kamo ste išli i kako su vas primili u policiji?

- Ispitivali su me kao najvećeg kriminalca u riječkoj policijskoj stanici: zašto, kako, protiv koga, tko sam ja, što imam. Rekla sam da sam došla prijaviti mito i korupciju. Ispričala sam da sam dovela oca, hitni slučaj za kardiološku operaciju, a kirurg me po kratkom postupku izbacio, da sam sa svih strana čula kako mu se mora doći s kuvertom, pa čak i da poznajem ljude koji su mu na taj način dali novac, te napokon i to kako su me upozorili da kod njega neću uspjeti ne donesem li na dogovor omotnicu s novcem. Na kraju su me shvatili ozbiljno, provjerili su me na krim policiji, povezali se s Uskokom i dogovorili smo se kako dalje. Potpisan je dokument da me neće proganjati zbog davanja mita. Kako je dr. Šimić u međuvremenu opet otišao na godišnji odmor, morali smo čekati.

NACIONAL: Možete li ispričati pojedinosti akcije, kako ste mu ostavili omotnicu s 5000 eura?

- Nažalost ne zbog daljnjeg postupka. Ne mogu vam čak niti ispričati što smo dr. Šimić i ja razgovarali prilikom drugog susreta 16. kolovoza, prvi njegov radni dan nakon odmora. Mnogo je o tome ipak već izašlo u javnost, uostalom kao i moje ime.

NACIONAL: Jeste li se pred njim drugi put pojavili s ocem?

- Ne, bila sam sama, detaljno pripremljena i opremljena kako sve zabilježiti i dokumentirati. Kad sam sve obavila i ostavila novac, sve drugo je bio postupak policije. Zadržali su me još sat i pol, dva nakon sastanka iz sigurnosnih razloga. No nakon sastanka s dr. Šimićem u jednom me trenutku oblio znoj. Bože, jesam li ja to dobro napravila, da nisam nešto uprskala? - upitala sam se ali ubrzo su mi javili da je sve u redu.

Brižna majka

NACIONAL: Borite se i za zdravlje sina, imate li vremena za neki posao?

- Imam sedam godina porodiljnog dopusta na osnovi dijagnoza i stanja moga sina koji je rođen prerano, sa samo šest mjeseci i ima određene probleme. On mi je sve i nema te teškoće koja bi me obeshrabrila. Jako sam zahvalna liječnicima Dječje bolnice na Kantridi koji su ga spasili. Kad sam ga prije četiri godine nakon dvomjesečnog boravka u toj bolnici vodila kući pitala sam se kako da im se zahvalim pa sam se raspitala kakav znak pažnje da odnesem Rocovu liječniku. Rekli su mi da nikako ništa ne nosim, da bi me mogao izgrditi. Stoga sam počastila sve koji rade u Intenzivnom dječjem odjelu i otad svake godine na Rocov rođendan odnesem tortu. Tako ću činiti sve do Rocove 18. godine, a poslije toga neka on sam nastavi tu tradiciju ako bude htio. Rocu sam se gotovo posve posvetila, ali kako mi je određena porodiljna naknada od dvije tisuće kuna, povremeno odigram poneku utakmicu da ne moram novac koji sam, zahvaljujući rukometu uspjela staviti sa strane, već sad crpiti. Podređena rukometna karijera Željela bih da to ostane mom Rocu za studij. Od svog oca koji radi na naftnoj platformi Roco dobiva 900 kuna na mjesec. Zbog malih prihoda povremeno treniram djecu. Radim s dečkima u Matuljima koji su već tri godine zaredom prvaci Primorsko-goranske županije. Prije tri godine su dječaci 92. godišta čak bili prvaci Hrvatske. To nažalost nije naišlo na odjek ni kod sponzora niti drugdje, jedino je dobro to da veliki klubovi u Rijeci kao što su Zamet i Kvarner uzimaju tu djecu za buduće igrače. Zapravo, stvaram igrače za njih, ali to mi ništa ne donosi.

NACIONAL: Kad ste zapravo nakon izvanredne rukometne karijere prestali aktivno igrati?

- Prestala sam igrati nakon povrede koljena u rukometnom klubu Podravka. Na ružan način smo se rastali 1997. i dan danas smo na sudu. Potom, nakon što sam rodila mog Roca 2002. godine, sjetio me se moj trener u reprezentaciji Vatromir Srhoj, veliki stručnjak. Radio je u tom trenutku u Solinu gdje je bila i moja kolegica Nataša Kolega, pozvao me i počela sam ponovno braniti. Nataši sam jednom rekla: “Da prođem prave pripreme, bez obzira na povredu koljena, što sam rodila i što sam debela, mislim da bih opet mogla biti najbolja golmanica u Hrvatskoj.” Ona je to rekla Srhoju i on mi se javio pitajući bi li pomogla u play offu. Pristala sam i sve smo se u pet minuta dogovorili i s predsjednikom kluba Ivom Pekom. Počela sam se pripremati. Dok je moje dijete spavalo, odlazila sam na kondicioni trening, no kako se njihova tadašnja golmanica povrijedila, još prije nego što je bilo dogovoreno, stala sam na gol. Da bih to mogla, pomagali su mi roditelji s kojima živimo moj sin i ja. Nažalost, moja mama je ubrzo oboljela pa sam tek nakon što je ona malo prizdravila, odigrala još nekoliko utakmica i potom se pozdravila s ljudima u Solinu.

NACIONAL: To ipak nije bio kraj vašem igranju.

- Ne jer su mi se javili iz Požege da im pomognem kako bi kao prvaci druge lige ušli u prvu, pa sam s njima odradila kvalifikacije. Potom su me potražili iz Umaga prošle godine gdje i danas surađujem. Željela bih Umag uvesti u prvu ligu i tada, kako to kažu nogometaši, objesiti kopačke o klin.

Stvorena za ekipu

NACIONAL: Kako ste uopće počeli igrati rukomet?

- Od malena sam težila sportu, uvijek sam se vidjela u sportu. Krenula sam s plivanjem, pa sam se bavila atletikom. Prijatelj moga oca, atletski trener, molio me da se posvetim atletici ali kako volim društvo i zafrkanciju htjela sam ekipni sport i izabrala sam rukomet. Svake godine sam napredovala. Bila sam najprije u trećoj ekipi Zameta, pa sam htjela u drugu, pa u prvu. Poslije se sve to događalo u jugoslavenskim ligama pa i u reprezentaciji. Uvijek sam sebi postavljala ciljeve, htjela više. Ostvarivala sam svoje snove, osim jednoga, onog o Olimpijadi.

NACIONAL: Vaš otac je operiran na Rebru u Zagrebu. Kako se oporavlja?

- Sad je na rehabilitaciji u Opatiji koja će trajati tri do šest tjedana, ali malo je nervozan jer bi želio što prije doma. Nije navikao na bolnicu i teško mu pada.

NACIONAL: Vi ste pred trećim susretom s dr. Šimićem ali ovaj put na sudu

. - Da, iako sam mislila da ćemo se i prije susresti. Upozorili su me da ima pravo prisustvovati kad budem davala svoj iskaz u istražnom postupku, ali nije bio.

S mačem pravde u ruci

NACIONAL: Je li vas sport naučio takvoj borbenosti i hrabrosti

- Vjerojatno je sport pripomogao iako to valjda nosim u sebi. Mami sam na osamnaesti rođendan rekla:”Bolje bi bilo da si pustila da me ulica odgaja, imam osjećaj da bih bolje prošla u životu.” Ona mi je odgovorila kako na svijetu ima poštenih ljudi s kojima ću naći zajednički jezik, a da sve nepoštene ostavim sa strane. Već u osnovnoj školi i poslije u srednjoj, vidiš razlike i uočiš nepravde. Moja prijateljica, doktorica kineske medicine, tvrdi da pravde nema, da sam ja rođena s mačem pravde u ruci ali da je to borba s vjetrenjačama.

NACIONAL: Što mislite da ste postigli u slučaju dr. Šimića? Što biste odgovorili onima koji kažu da ste cinkarošica?

- Postigla sam puno jer je moj otac operiran i dobro se oporavlja. Nisam smišljeno nikome htjela nauditi pa niti dr. Ognjenu Šimiću. Također, nije mi bila namjera, kako su neki rekli, da na sebe svraćam pozornost i opet se nakon sportskih dana pojavim u medijima. Naprotiv, sve sam to htjela izbjeći i bila sam iznenađena, pa i zdvojna kad je Nacional objavio moje ime i proglasio me junakinjom koja je razotkrila korupciju. Najviše me naljutilo kad je Globus objavio moju tobožnju “ispovijest”, a ni s kim nisam razgovarala. Bilo je čak tvrdnji da je sve to poduzeto iz političkih razloga, u predizbornoj kampanji. Sve je to besmisleno. U ovom sam slučaju posve spontano reagirala da spasim oca. Na svaku primjedbu mogu reći samo to da bih sve to isto učinila i za prijatelja i za bilo koga drugoga na svijetu kome je pomoć potrebna.

Bez Olimpijade zbog križa

NACIONAL: Koliko ste dugo bili u rukometnoj reprezentaciji, zašto ste propustili Olimpijadu?

- Nisam bila dugo. Bili smo pred Seulom, bila sam u vrhunskoj formi, ali me tada Dragan Nišević, trener jugoslavenske reprezentacije, izbacio iz reprezentacije zbog mog lančića koji sam nosila oko vrata -”krsta na lancu”. Rekla sam mu da to nije krst nego križ i da to nije lanac nego lančić. Na Olimpijadu je poveo drugu golmanicu.

'Bilo mi ga je žao na trenutak'

NACIONAL: Kako ste se osjećali kad su dr. Šimića predvečer uhitili, nekoliko sati poslije vašeg sastanka?

- U jednom sam se trenutku slomila. Kad je objavljena snimka kako njega vode s lisicama na rukama, u meni je proradio neki majčinski instinkt i bilo mi ga je žao, ali to je trajalo samo trenutak jer sam se odmah prisjetila kako se ponio prema meni prvi put, te što su mi o njemu ispričali ljudi. Nema se pravo tako ponašati, kao da je bog koji drži sve konce nečijeg života u rukama. Ali unatoč svemu, nisam se veselila iako sam znala što će se dogoditi. Nikad se u životu nisam veselila tuđoj nevolji, naprotiv drago mi je kad ljudi dobro žive, kad su sretni, ali da se to zasniva na poštenom radu.>email to:Sina Karli