Objavljeno u Nacionalu br. 567, 2006-09-25

Autor: Marko Ćustić

NOVI ŽIVOT BOKSAČA S iROKEZICOM

Željko Mavrović - Ekološki holding boksačkog prvaka

POSLOVNI POTHVAT s ekološkom poljoprivredom Željka Mavrovića po završetku boksačke karijere narastao je do nekoliko tvrtki koje zapošljavaju stotinjak ljudi i opskrbljuju kruhom gotovo pola Hrvatske

Željko MavrovićŽeljko Mavrović Željko Mavrović, jedan od najvećih boksačkih šampiona koje je Hrvatska imala u povijesti, postao je tijekom posljednjih nekoliko godina jedan od najzanimljivijih hrvatskih poduzetnika. Zaokupio je pozornost javnosti kao vodeći proizvođač ekološke hrane, poljoprivrednik koji proizvodi 15 različitih vrsta žitarica i uljarica. Njegov kruh može kupiti gotovo polovica hrvatskog stanovništva, a mnogi to i rade: iz zagrebačkog pogona tvrtke Mavrović Eko Klara dnevno izlazi tridesetak tisuća kruhova i peciva i distribuira se putem velikih trgovačkih lanaca u Zagrebu, Karlovcu, Sisku, Varaždinu i Zagorju. Druga pekara sličnu stvar radi na riječkom području. Srce Mavrovićevih operacija nalazi se u Sloboštini, malom selu u požeškoj kotlini. Tamo je Mavrovićevo imanje površine 300 hektara, odnosno veličine četrdeset nogometnih terena. Tamo rastu pšenica, heljda, ječam, raž, suncokret, soja, zob, kukuruz, sve proizvedeno na ekološki način bez upotrebe kemikalija i gnojeno isključivo kompostom.

Željko Mavrović rodio se kao dijete skromne radničke obitelji iz zagrebačkog naselja Srednjaci. Kao tinejdžer počeo se baviti boksom i postao prvak Balkana. Slijedilo je četvrtfinale na Olimpijadi u Barceloni 1992., zatim profesionalna karijera i titula europskog prvaka koju je branio od 1995. do 1998. Na žalost, prvi meč u kojem je imao šansu postati svjetskim prvakom u teškoj kategoriji, onaj protiv Lennoxa Lewisa 1998., završio je Mavrovićevim porazom na bodove nakon dvanaest rundi. Tako je praktički završila njegova profesionalna karijera, u kojoj je samo jednom poražen. Mavrović je u Sloboštini od 2000. - dvije godine ranije završio je boksačku karijeru - i tamo je razvio proizvodnju ekološke hrane. Osim sirovine za proizvodnju kruha, proizvodi i ekološke čajeve, kavovinu, makrobiotičke kolačiće i slančiće. Zahvaljujući dostupnosti Mavrovićevih proizvoda u najvećim trgovačkim lancima, hrvatska građanska klasa počela je masovno redovito kupovati ekološki kruh. “Mislim da se razina svijesti kod hrvatske građanske klase zamjetno podigla tijekom posljednjih nekoliko godina. Još samo da nastane kritična masa proizvođača hrane”, kaže Mavrović. Iako je na prvi pogled transformacija Željka Mavrovića od boksačkog prvaka s irokez frizurom na glavi u poljoprivrednika i zagovornika zdrave hrane s istom takvom frizurom bila jedna od najdramatičnijih na hrvatskoj javnoj sceni, on se još kao boksač jako zanimao za uzgoj ekološke hrane. “U Europi je ekološka poljoprivreda imala svoje početke negdje u prvoj polovici osamdesetih, a u bivšoj Jugoslaviji su se prvi počeci javili negdje 1987. ili 1988. u Vojvodini. Dr. Jan Čižek prevodio je prve knjige o ekološkoj poljoprivredi sredinom osamdesetih. Na žalost, s dolaskom rata su sve te aktivnosti zamrle. Ja sam se kao sportaš 1997. i 1998. susreo s ekološkim proizvodima i išao na sajmove u inozemstvu. U Europskoj uniji već je postojao pokret ekološke poljoprivrede, i to značajan. Vidio sam da u Hrvatskoj nema ničeg sličnog, ali znao sam da se oni predratni procesi moraju nastaviti”, objašnjava Mavrović kako se odlučio za ulaganje u ekološku poljoprivredu.

Mavrović smatra da je laiku teško objasniti što je ustvari ekološka poljoprivreda i zašto bi ga trebalo brinuti otkuda hrana dolazi jer ljudi često biljke ne doživljavaju kao živa bića. Ali kad se povuče usporedba s, primjerice kokošima, pa se na jednu stranu stavi zdrava kokoš lijepog perja, šarena i bistrih očiju, a na drugu ofucano čudo otpalog perja, bez kljuna i genski odabrana oblika da bolje stane u kavez, svima se lako odlučiti koju bi pojeli. A odabir hrane bio je povod velikih kontroverzi kad je Mavrović bio na vrhuncu boksačke karijere. Kad je 1998. izgubio u meču za naslov svjetskog prvaka od Lennoxa Lewisa, u novinama se mnogo pisalo o tome kako se za borbu pripremao uz makrobiotičku prehranu. Mnogi su tvrdili da boksač koji ne jede meso nema dovoljan unos proteina niti može biti dovoljno agresivan za borbu. Mavrović o tom slučaju kaže: “U to sam vrijeme imao potrebu spojiti vrhunski sport ili moderan način življenja s ostavštinom naših predaka. Bio sam tužan i ljut što ne uspijevam u potpunosti. Bio sam možda previše entuzijastičan i optimističan. Na kraju, bio sam i dovoljno životno neiskusan da ne vidim da svijet ne može pratiti moja iskustva. Moji uspjesi u boksu su bili vrhunski i kad sam došao pred najodgovorniji trenutak, išao sam spojiti sva ta iskustva i tu se skoro polomio. Nakon meča s Lewisom sam jedvao ostao živ. Trebalo mi je nekoliko godina da se uopće vratim u život. Ali tek nakon tog iskustva i nekoliko godina otrežnjenja osjećam se iskusan i mudar.” Danas se Mavrović boksom ne bavi više niti rekreativno. Iako svakog dana odradi neku sportsku aktivnost, boksačke vježbe poput udaranja u vreću više ne radi. Nije više toliko striktan ni oko prehrane: “Iz dana u dan procjenjujem što bi moglo biti najbolje za mene. Što ne znači da će svaki dan biti isto. Maloprije sam pojeo jednu pravu sarmu od crne slavonske svinje. Danas je za mene to najbolje. Hranom zadovoljavaš emocionalne, duhovne i tjelesne potrebe, a za mene je danas bila važna emocionalna komponenta. A to je značilo pojesti sarmu u 11 sati prijepodne. Ljudi žele recepte da im kažu što je najbolje, što je najispravnije. Ljudi vole recepte jer ne žele sami živjeti. Međutim, možeš doživjeti 60 ili 80 ili 100 godina, ali onog trenutka kad si pristao živjeti po receptu, mrtav si.” Mavrović se bavi i edukacijom. Njegovo imanje posjećuju skupine školaraca, turista, ali i poljoprivrednika koji žele učiti o ekološkoj poljoprivredi. Nacionalovi reporteri zatekli su u Sloboštini skupinu od tridesetak poljoprivrednika s područja Osijeka, s kojima je Mavrović razgovarao o uzgoju raznih kultura. Tako je od skupine poljoprivrednika iz Belišća doznao da uspješno uzgajaju lavandu u Baranji i dobivaju izvrsno eterično ulje iz nje, nimalo različito od onog hvarskog. “Mnogi imaju neiskorišteno zemljište i žele pokrenuti nekakvu proizvodnju, ali lakše je ići u standardnu poljoprivredu s kemikalijama nego se okušati u nečem novom. Svakoj skupini koja dolazi na edukaciju ja obavezno kažem da ako razmišljaju o novom crvenom mercedesu ili kući na tri kata, ekološka poljoprivreda nije za njih, sigurno će propasti. Onaj koji krene samo iz interesa nema šanse. Čim naiđe na prvu poteškoću odustat će. Tko je strpljiv i u sebi ima osjećaj za ekološku poljoprivredu, tko radi pošteno i ustrajan je, sigurno će uspjeti. Osim toga, previše je ljudi kod nas u glavama još u devedesetima, u političkom smislu. Životne vrijednosti su porušene. U ovom kraju je između trideset i četrdeset sela u ratu sravnjeno sa zemljom. Ovo je selo gorjelo tri puta u posljednjih sto godina. Stoga se ljudima teško odlučiti da idu nešto ponovno graditi. Ipak, stvari se pokreću, pogotovo u Slavoniji, na području Osijeka”, kaže Mavrović. Na njegovu se imanju proizvode i rijetke vrste žitarica, poput prosa, kojeg u Hrvatskoj nitko drugi ne koristi u kruhu jer je tehnološki prezahtjevan za obradu. Uzgaja se i dinkel, na hrvatskom još zvan i pir, drevna vrsta srodna pšenici, pogodna za prehranu osoba koje pate od nemogućnosti probavljanja proteina iz pšenice. “Ekološka poljoprivreda je za mene način izražavanja, nešto čime mogu prenijeti ljudima dio svog životnog iskustva. Svaka sjetva i žetva su istraživanje za sebe. Zagovaram holistički pristup, i u životu i u poljoprivredi. To znači, ako na nekom polju imamo problem, ne želimo samo dodati kemikaliju koja nedostaje, nego promatramo koji je razlog nestabilnosti tog polja. U početku sam se pokrivao strpljenjem i radom. Ljudi su vidjeli da ja vjerujem u to pa su me slijedili. Sada već drugu godinu za redom poslujem značajno pozitivno. Teško je reći koliko je ulaganje potrebno da bi se pokrenulo ovakav, sada već mali holding, jer običan smrtnik nema moj marketing, a moj marketing je moja životna istina i mogućnost da se pojavim u člancima poput ovoga. Ali svaki takav pothvat će uspjeti ako je iskren i pošten ”, odgovara Mavrović na pitanje o svojoj poslovnoj filozofiji. Na Mavrovićevu eko imanju radi dvadesetak ljudi, još trideset u riječkoj pekari koja proizvodi njegov kruh i pedesetak u Mavrović Eko Klari, zagrebačkom poduzeću kojeg su Mavrović i pekarski koncern Klara zajedno osnovali u Zagrebu.

Na imanju se sada testira voće i povrće za buduću proizvodnju. Mavrovićeva ekološka poslovna i prehrambena filozofija nastavlja se i u Mavorvić Eko Klari, velikoj pekari u zagrebačkoj Novoj cesti. Tamo se poznati Mavrovićevi kruhovi Peka, Pekica, Pekić, razne ciabatte, ukupno trideset vrsta kruha i peciva, proizvode na tradicionalni način. U tijesto se ne stavlja kvasac, već se ono diže samo od sebe, prirodnim kvascima koji su prisutni u zraku. Kruhu se ne dodaju ni aditivi. Dizanje tijesta se postiže tako da se od dana ranije ostavlja dio tijesta koji se miješa s novom mješavinom. Tom su metodom kruh pekle žene u doba kad se nije mogao kupiti kvasac. Kruh se stoga diže satima, umjesto desetak minuta kao u standardnoj pekari. Štruce oblikuju ručno majstori pekari. Zamjenica direktora Sanja Rojčević kaže: “Naših pedeset ljudi radi samo u jednoj, dnevnoj, smjeni i dnevno proizvedu 30 tisuća komada kruha, što nam daje tržišni udio oko 10 do 15 posto kod lanaca u kojima se distribuiramo. A među njima su Konzum, Diona, Billa, Prehrana i odabrani privatni lanci i trgovine. Radimo samo s trgovinama koje su spremne našem kruhu dati tretman kakav zaslužuje. Želja nam je preko kruha osvijestiti ljude. Važno nam je da svi vjerujemo u naš proizvod i da ne izrabljujemo radnike, pa naša tvrtka funkcionira kao jedna velika obitelj.” Inovacije u asortimanu kruha su stalne, a u Mavrović Eko Klari kažu da tržište traži još više proizvoda. Prošlog su tjedna, primjerice uvedeni proseni i sojin francuz. Voditeljica prodaje Jelena Tomšić kaže: “Dosta smo fleksibilni i reagiramo na zahtjeve kupaca. Često primamo pozive kupaca, nekad čak i od ljudi koji zovu puni jala i nevjerice. Ali kad im objasnimo da je naša Peka teška 1300 grama, da zahvaljujući tome što ne sadrži aditive traje danima, da je toliko puna da je četveročlana obitelj može jesti danima, uvijek ih razuvjerimo. Ljudi se samo boje da ne budu prevareni, a takvi razgovori na kraju završe pozivom da posjete Eko imanje Mavrović, što oni često i naprave.”

'U ringu moraš biti miran'

Na vrhuncu boksačke karijere Mavrović je izbjegavao jesti meso, a uvijek je ostavljao dojam smirene i promišljene osobe. Međutim, na pitanje je li mu nedostajala agresivnost u boksačkim mečevima odgovara: “Želju za uspjehom, za natjecanjem, imao sam otkad se pamtim. Ali ne bih to povezivao s agresijom i ljutnjom. Kad dođeš u ring nakon 6 mjeseci priprema, dolaziš u kut i imaš pred sobom izazov koji moraš pobijediti, agresija ti ne pomaže. Najlakše je boksati s onim koji je u ring ušao ljut. Kad vidiš nekog takvog samo posmisliš 'Hvala ti'. Naime, u ringu nema vremena za racionalno razmišljanje o tome što ćeš učiniti, nego spontano iz sebe izvlačiš poteze koje si uvježbao. To je stvar osjećaja i moraš biti miran, inače ćeš izvlačiti samo greške.”>email to:Marko Custic

Vezane vijesti

Hrvatska eskadrila na zimovanju

Hrvatska eskadrila na zimovanju

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo u potpunom je rasulu. Zbog čestih kvarova i nedostatka pričuvnih dijelova za zrakoplove i helikoptere trenutačno je… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika