Galiano Pahor, riječki glumac i v.d. ravnatelja Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci "Nakon ove teške zime, operacije i svih tih terapija, zaželio sam se fešte. Prije bolesti nisam uopće planirao slaviti 30. godišnjicu rada. Pitao sam se: ‘Zašto bi svi znali koliko godina radim?’ Sada drukčije gledam na proslavu, ali i na cijeli svijet.”

Tako govori Galiano Pahor, poznati riječki glumac i v.d. ravnatelja Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, kojeg je vrlo rano proslavila uloga ruskog sobara Griše u riječkoj izvedbi najpoznatijeg hrvatskog mjuzikla “Jalta, Jalta”, da bi do danas iza sebe imao bogatu karijeru u kojoj je radio s poznatim kazališnim i filmskim redateljima poput Georgija Para, Krešimira Dolenčića, Antuna Vrdoljaka, Krste Papića i Veljka Bulajića. Trenutačno, samo nekoliko mjeseci nakon preboljelog karcinoma, Galiano Pahor priprema ulogu u novoj predstavi riječkog HNK "Kazimir i Karolina" čija će se premijera održati 3. listopada, a prilikom koje će i proslaviti 30. godišnjicu umjetničkog rada.

Novi pogled gurmana i hedonista

NACIONAL: Postavljanjem “Kazimira i Karoline”, riječki HNK otvara novu sezonu. O kakvoj se predstavi radi?
- To je predstava o siromaštvu i nezaposlenosti, aktualna je s obzirom na socijalni trenutak kod nas i dobar je kazališni potez. Ovo mi je treći put da radim s Magellijem; moram reći da ga obožavam i da mi je izuzetno drago što ću upravo radeći predstavu s njim proslaviti 30. godišnjicu rada. S njim sve ide mirno, bez nervoze i jedan je od rijetkih redatelja koji točno zna što želi. Premijeru ćemo prije Rijeke imati 25. rujna na otvaranju Međunarodnog kazališnog festivala u Rimu, kao jedino kazalište koje će tamo svoju predstavu izvesti prvi put, ali i kao jedino kazalište iz Hrvatske.

NACIONAL: Drastično ste smršavili, ali izgledate odlično. Kako se osjećate?
- Skinuo sam 22 kilograma, od toga 17 u tjedan dana - ležeći. Međutim odlično se osjećam i, iako su mi izvadili cijeli želudac, već nakon dva mjeseca sam počeo normalno jesti. Crijeva su preuzela probavu hrane, a najbolje od svega je što se organizam toliko prilagodio da se u dvanaestercu oformio rezervoar koji je nakon tri mjeseca imao kapacitet od oko pola litre. Čak i osjećam glad, jer taj osjećaj dolazi iz mozga. Sam način života nisam previše mijenjao - prevelik sam gurman i hedonist i previše volim živjeti ovaj život. No pogled na sve mi se potpuno promijenio: budim se s osmijehom, primjećujem sitne stvari, slušam sina Marka kako svira gitaru za što prije nisam imao vremena. Osim toga, sa želucem sam izgubio čangrizavost, a i konačno mogu u dućanu pronaći odijelo za sebe!

Prvi nastup bez želuca

NACIONAL: Koliko vam je trebalo da se vratite na stari tempo rada?
- Zapravo sam se vrlo brzo oporavio, a i sve skupa nije dugo trajalo. Dijagnoza, operacija, oporavak i eto me. Došao sam raditi već 18. dan nakon operacije. Doduše u ured, bilo bi ipak previše da sam glumio. No nije bilo lako - ipak s tim zračenjem ubiju u tebi i živo i mrtvo. Ne znam koliko je u takvim situacijama moguće sebi reći: “Sad ću biti pozitivac”. Mislim da se to se jednostavno dogodi ili ne. Posebno sam zahvalan Paolu što me ovog ljeta, već mjesec i pol dana nakon zadnje terapije, zvao da s četiri manje uloge sudjelujem u predstavi “Ptice@točka.hr” na Dubrovačkim ljetnim igrama, s čim sam pomalo počeo vraćati kondiciju. Nakon toga mi je bilo lakše raditi “Kazimira i Karolinu”, a uskoro me čekaju i reprizni mjuzikli poput “Jalte” koji zahtijevaju potpunu kondiciju. Moram priznati da sam se nakon tih 10 mjeseci odsutnosti iz kazališta u početku nesigurno osjećao na pozornici: imao sam tremu i bilo mi je kao da počinjem iznova. Doduše, bio sam znatno lakši - bilo mi je to prvi put da nastupam bez želuca.

NACIONAL: Karijeru ste započeli glumeći prvo 10 godina na talijanskom, u okviru Talijanske drame riječkog HNK. Kako je do toga došlo?
- U pubertetu sam se čisto slučajno našao u talijanskoj gimnaziji: iz Pule, gdje sam se rodio, sam došao u Rijeku i u Bakru sam upisao Pomorsku školu. Nesuđeni morski vuk To sam želio jer mi je pokojni otac, Slovenac, bio pomorac. No već su mi nakon godinu dana u toj školi rekli da nikad od mene morski vuk i zamolili me da se ispišem jer će me u protivnom izbaciti. Jedina škola koja je htjela primiti mene i još nekoliko takvih “živahnih” slučajeva bila je talijanska gimnazija u Rijeci. Tamo sam usvojio jezik zahvaljujući čemu sam ‘76., s 21 godinom, i angažiran u Talijanskoj drami HNK-a, otkud sam ‘86. prešao u Hrvatsku dramu. Osim što mi je otac rođen u Monfalconeu, moja obitelj nije talijanskog porijekla - ime Galiano je bilo često u Puli gdje sam rođen. S tim čudnim, groznim imenom sam se borio cijeli život i do danas ga nisam prihvatio. Zato sam sina i nazvao Marko. U Zajednici Talijana sam počeo pjevati u zboru i nije mi padalo na pamet da budem glumac. Sve dok se jednog dana nije razbolio član njihove amaterske dramske sekcije i pitali su me hoću li uskočiti. Pristao sam i otad sam u toj profesiji.

Glas za mjuzikle i operete

NACIONAL: Pjevanjem ste se svejedno nastavili baviti, imali ste svojedobno i rock bend.
- Da, uvijek sam volio pjevati. Početkom ‘90-ih sam imao rock bend Public koji je bio dio riječkog vala, a kao redovan gost sam nastupao i na festivalu Melodije Istre i Kvarnera gdje sam nakon duge pauze ponovno nastupio ove godine. Trenutačno za Valentinovo spremam koncert talijanske kancone u Rijeci - ipak sam odrastao na ”San Remu”. U kazalištu su rano otkrili da imam glas za mjuzikle i operete. Tako su došle uloge u “Maloj Floramy”, “Pariškom životu”, “Jalti”, s kojom je ‘86. došla prva kazališna nagrada i prva popularnost, “Čovjeku iz Manche”, “Kiss me Kate”, pa sve do donedavne “Karoline Riječke” i nove “Jalte” 20 godina kasnije. Volim dramske uloge, ali se najbolje osjećam u mjuziklu. To je najteži fah u kojem se istodobno glumi, pleše i pjeva i čini mi se da ga baš zato kolege podcjenjuju jer nisu sposobni u njemu igrati. Uostalom, teže je nasmijati publiku nego ju rasplakati.

NACIONAL: Često ste gostovali u zagrebačkim kazalištima. Jeste li ikada razmišljali o preseljenju u Zagreb?
- Moj prvi susret sa Zagrebom bio je ‘94., kada sam na poziv Mani Gotovac u kazalištu &TD spremao predstavu Krešimira Dolenčića “Poslije Hamleta” za Dubrovačke ljetne igre. Za nju sam dobio Orlanda i bio je to lijepi osobni uspjeh. Nakon toga sam igrao u Gavelli, ZKM-u, &TD-u, krenule su i uloge u filmovima. Bio mi je ponuđen i stalan angažman u Gavelli, gdje sam s Pređom Vušovićem odradio probni rok. No tada sam taman dobio sina. Osim toga živio sam u Zapruđu: ujutro magla - ne vidi se prst pred nosom. U Gavelli mrak, totalna depresija. Još uvijek se živo sjećam te prve probe “Ribarskih svađa” u režiji Joška Juvančića kada sam im lijepo zahvalio, izljubio ih i vratio se u Rijeku. Ipak sam ja Mediteranac i volim život kraj mora.

Profesionalna Seve

NACIONAL: Koliko je po vašem mišljenju glumcima izvan Zagreba teže uspjeti na nacionalnoj razini?
- Glupo je govoriti o provinciji i metropoli, ali nemojmo se zavaravati - naravno da je teže glumcima izvan Zagreba. U Zagrebu te ljudi više dolaze gledati, ali i uđeš u određen krug ljudi, imaš više mogućnosti i slobode. Međutim divno je što danas rade castinge, zbog čega sve više glumaca iz drugih gradova snimaju u Zagrebu. No istodobno i mi dobivamo molbe glumaca iz Zagreba koji žele igrati u Rijeci, poput Lucije Šerbedžije. Naravno, razlog tome je sigurno i to što je ovo kazalište dolaskom Mani Gotovac postalo marketinški fenomen i stalno je puno, sve predstave “Jalte” u prosincu su već rasprodane.

NACIONAL: Prije Severine, s kojom igrate u “Karolini Riječkoj”, glumili ste i s Tatjanom Matejaš Tajči u mjuziklu “Kiss me Kate”. Kakva su vaša iskustva rada s neprofesionalnim glumicama poput njih?
- Voljeli mi to ili ne, ni Severina ni Tajči nisu pjevačice iz petog reda baleta, već su obje bile “Nacionale” što znači da imaju karizmu, profesionalnost i ozbiljnost na poslu - što se pokazalo i u kazalištu. Severina nije nikada kasnila na probe, prva je znala tekst, prilagodila se načinu življenja u kazalištu i razmišljanju glumaca i, što je možda najvažnije, ima sjajnu prirodnu rečenicu što znači da sjajno funkcionira na pozornici. I zaista je talentirana - to je Bog dao i gotovo. Ima glumica koje su završile Akademiju, a moraju mnogo više raditi na sebi. Naravno, mi nismo Severini dali ulogu Antigone, ali u žanru u kojem je Karolina Riječka ona je idealna: pleše, pjeva, ono što govori točno govori - i jako dobro izgleda. A još je k tome i simpatična. Bilo je zanimljivo gledati kako su svi oni u kazalištu drukčijeg mišljenja ubrzo po njezinu dolasku promijenili stav.

NACIONAL: Severina će s vama glumiti i u “Glembajevima”, idućoj predstavi riječkog HNK za koju se govori da će biti veliko iznenađenje i koja bi ponovno mogla izazvati burne reakcije kazališne kritike. Zašto?
- To će biti spektakl u režiji Branka Brezovca, koji će na predstavu sigurno staviti potpis sličan onome koji je stavio na Šnajderov “Kamov, smrtopis”. Ta Krležina drama će velikim dijelom biti uglazbljena; bit će pjevanja, plesa, opere. Svjestan sam da možemo očekivati kritike teatrologa, ali mislim da bi Krleža danas bio mnogo moderniji od njih i da bi rekao: “To je to!” “Glembajevi” će trajati sat i 40 minuta, što će biti prihvatljivo i za srednjoškolce i za studente, a oni su naša buduća publika. Premijera je predviđena za ožujak.

Šefovi i šljakeri

NACIONAL: Vaša supruga Jolanda također radi u riječkom HNK, kao inspicijentica. Komentirate li zajedno predstave, kritizira li vaš rad?
- Iako smo se upoznali u riječkom kazalištu prije 20 godina još dok je ona preko Studentskog centra bila biljeterka a ja već glumac, u našem domu je kazalište tabu tema i osnovno pravilo je da naši poslovi ostaju u kazalištu sa svim poslovnim nervozama. Prokomentiramo pokoju predstavu nakon premijere, ali ona nije od velikih riječi. Vrlo je realna i kaže mi samo jesam li nešto dobro napravio ili ne. Stroga je kritičarka i zna mi dati koristan savjet, ali se u principu ne miješa u moje uloge. Ima, valjda, povjerenja u mene kao glumca, možda i više nego ja. Sin Marko, koji ima 10 godina, nije dosad pokazivao prevelik interes za kazalište, ali je nedavno došao kući i rekao: “Upisao sam se u dramsku sekciju”. Od mene nije dobio podršku, ali mu nisam ni rekao: “Što će ti to.” No, koliko sam primijetio kad sa mnom ide na festivale, mislim da ga više impresioniraju redatelji nego glumci. Ipak su redatelji šefovi, a glumci samo šljakeri.

'Kazimir i Karolina'
Nova predstava Galiana Pahora 'Kazimir i Karolina' u režiji Paola Magellija bit će premijerno prikazana 25. rujna na Međunarodnom kazališnom festivalu u Rimu, a hrvatska će ju publika moći vidjeti 3. listopada u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Riječ je o drami austrijskog književnika rođenog u Rijeci Ödöna von Horvátha.

Supruga i kolegica u HNK
Galiano Pahor i njegova supruga Jolanda, koju je kao biljeterku upoznao u riječkom HNK prije 20 godina, redovni su gosti Diplomatskog karnevalskog bala u riječkoj Guvernerovoj palači. Iako ona radi u istom kazalištu, kao inspicijentica, Pahor kaže da rijetko komentira njegov rad te da je "kazalište tabu tema u njihovu domu jer posao ostavljaju u zgradi HNK-a".

Biografija
Rođen u Puli 17. listopada 1955. 1976. postao članom glumačkog ansambla Talijanske drame riječkog HNK 1985. dobio Nagradu Kazališne zajednice Rijeka za najuspješnijeg glumca u 1984. 1986. prešao u ansambl Hrvatske drame unutar istog kazališta 1991. dobio nagradu za mušku ulogu na Marulovim danima u Splitu za ulogu Fumula u predstavi ‘Vježbanje života’ 1992. dobio nagradu za mušku ulogu na Marulovim danima u Splitu za ulogu Herkulesa u ‘Kraljevu’ 1994. dobio nagradu Orlando na 45. Dubrovačkom ljetnom festivalu za ulogu Fortinbrasa u predstavi ‘Poslije Hamleta’ 1998. dobio nagradu Zlatni smijeh na Danima satire u Zagrebu za ulogu Polda u ‘Katini Gvardijanki’ 2001. odlukom Predsjednika Republike odlikovan Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Hrvatske i dobrobiti njenih građana>email to:Tanja Simic