Objavljeno u Nacionalu br. 567, 2006-09-25

Autor: Veljko Barbieri

KUHARSKI KANCONIJER

Jela s Dionizova stola

Tebanski kralj Pentej mrzio je Dioniza jer je razuzdanošću ljude odvraćao od samoprijegora i viših ideala, ali Dioniz je učinio da i on poludi i propije se pa su ga Tebanci kamenovali pred zidinama grada

Veljko BarbieriVeljko Barbieri Prema atičkom mitu o Dionizu, taj se razuzdani bog nije rodio na obalama Male Azije, ni na Kreti, nego je njegova prava domovina bila Teba, u kojoj je došao na svijet kao sin Zeusa i Semele, kćeri tebanskog kralja Kadma, zaštitnika vina i vinogradarstva. Ljubomorna Zeusova žena Hera na prijevaru je usmrtila majku mladoga boga i bio bi i on sasvim sigurno stradao da se nije umiješao sam Vrhovnik i othranio nedonošče u svom stegnu. Tako se Dioniz rodio i drugi put, a Zeus ga je predao na čuvanje Hermesu, jer je bio neženja. Ali najnemirniji i najlukaviji od svih bogova predao je maloga Dioniza na čuvanje Semelinoj sestri Ini, ženi orhomenskog kralja Atamanta, a kad je za to doznala Hera, posla ona na kralja ludilo i on pobije svu svoju obitelj, osim malog boga koji uteče na planinu Nisu i ondje nađe utočište među nimfama koje su ga othranile u skrovitoj špilji obrasloj vinovom lozom.

Ponekad, kad bi ga osvetoljubiva Hera tražila u blizini, pretvarale su ga u jarčića i on je bezazleno skakutao oko strašne boginje. Pa kad je nakon nekog vremena odustala, nimfe su ga počele učiti umijeću pripremanja vina, i on se već od mladosti opijao zajedno sa svojim starateljicama, ali i vjernim pratiocima satirima i silenima. Pa je krenuo na put i donio ljudima prve sadnice vinove loze. Dao ih je, u znak zahvalnosti što ga je nahranio i pružio mu sklonište pred nevremenom, i atenskom pastiru Ikariju i naučio ga od grožđa praviti vino, a sam je zatim Zeusovom voljom postao bogom toga svetog napitka. Otada Atenjani u čast Dioniza priređuju Dionizije, svečanosti kojima slave njegovu druželjubivost, veselost i neobuzdanu razuzdanost, i to nekoliko puta na godinu, kad pjevaju svete pjesme i igraju igrokaze uz posvećene jelovnike od vinove loze i kozletine, za jesenjih Dionizija i od mlade bravetine. Ipak, ma koliko bili ukusni i privlačni jelovnici s Dionizova stola, njemu samom, dok je još bio mlad, sudbina nije bila sklona, a vjeruje se da je u svakoj njegovoj nevolji Hera imala svoje prste. Tako je trački kralj Likurg pokušao bičem istjerati Dioniza iz svoje zemlje i ovaj ga je kaznio sljepoćom i naprasnom smrću.

Tebanski kralj Pentej mrzio ga je jer je svojom razuzdanošću ljude odvraćao od samoprijegora i viših ideala, no Dioniz je učinio da i on poludi i propije se pa su ga Tebanci kamenovali pred zidinama vlastitog grada. Ništa bolje nisu prošle ni žene iz Arga koje su za kaznu što su izazvale boga poubijale jedne druge, ni tirenski gusari koji su ga htjeli zarobiti, no on ih je prerušen u lava natjerao da skoče u more i pretvore se u dupine, dok je jarbol njihove lađe opleo vinovom lozom. I tako od zgode do zgode, kojih je bilo mnogo, Dioniz je uvijek izlazio kao pobjednik i ljudi su ga napokon priznali kao moćnog boga i slave ga kao u onim drevnim Dionizijama, isprva veselim, a poslije, pod sve većim utjecajem istočnjačkih kultova, potpuno raskalašenim orgijama, bakanalijama u kojima su se žene obučene kao Dionizove pratilje bakantkinje bacale na žive jarce i brave i izjedale njihovo sirovo meso, a onda se predavale svakojakom razvratu. Pa ipak, Velike Dionizije ušle su u povijest naše civilizacije ne samo zbog vina i razuzdanosti, nego i zbog pjevanih igrokaza koji su slavili Dioniza i iz kojih se razvila velika grčka tragedija i komedija, a Eshilova, Sofoklova, Euripidova i Aristofanova djela praizvedena su upravo u doba dionizijskih svetkovina. Uz Dionizove vinske jelovnike uživaju svi obožavatelji veseloga, a nadahnuti vinom katkad i više no što mogu podnijeti. S Dionizom se ne treba igrati, čak i kad nam velikodušno daruje.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika