Putovi zapovjedne i objektivne odgovornosti u svim tim slučajevima vode prema Đuri Brodarcu (na slici s Lukom Bebićem) Petnaest godina nakon ubojstva Ljubice Solar, Kanada bi mogla Hrvatskoj pomoći napokon riješiti taj slučaj koji je postao metaforom ratnih zločina koje su pripadnici hrvatskih snaga počinili tijekom Domovinskog rata u Sisku. Hrvatska i Kanada u svibnju su potpisale sporazum o suradnji, a odmah potom državno odvjetništvo u Kanadi primilo je od svojih hrvatskih kolega zahtjev za pravnu pomoć u rješavanju ubojstva Ljubice Solar. Stipe Vrdoljak, čelnik Županijskog državnog odvjetništva u Sisku, zamolio je svoje kanadske kolege da mu omoguće stupiti u kontakt sa Silvijem Benčinom iz Siska, jer se sumnja da je upravo on u noći sa 17. na 18. rujna 1991. ubio tada 19-godišnju Ljubicu Solar. “Odgovor i rezultate još očekujemo. I mimo toga provodimo mjere kako bismo otkrili počinitelja tog kažnjivog djela, o čemu, u interesu postupka, ne možemo govoriti. Ime koje navodite ne mogu niti smijem po profesionalnoj etici navoditi, niti s njime izlaziti u javnost, a sve zbog stanja u kojem se spis nalazi”, izjavio je za Nacional Stipe Vrdoljak. Iako nije htio govoriti o imenu osumnjičenika, u Sisku je javna tajna da je riječ upravo o Benčini.

Silvije Benčina rodio se 8. srpnja 1968. u Sisku. Potječe iz imućne sisačke obitelji, a prije nekoliko godina odselio se u Kanadu. Njegova sestra ima kozmetički salon, a obitelj trgovinu elektromaterijalom. I danas se Silvije Benčina vodi kao vlasnik uslužnog obrta za elektroinstalaterske radove TIM-92, koji je osnovao 1997. Bio je osnivač i direktor tvrtke TIM-94, koju je osnovao 1997., koja se bavila trgovinom na malo, te koja je od 1999. u stečaju. Benčina se, prema riječima nekih osoba koje tvrde da su prisustvovale tom događaju, u noći sa 17. na 18. rujna 1991. našao među petoricom muškaraca odjevenih u odore hrvatskih vojnih postrojbi koji su za vrijeme policijskog sata izišli iz gostionice Vrebac, u blizini lokalnog Doma umirovljenika, gdje su pili piće. Netko od te petorice, navodno upravo Benčina, zapucao je prema prozoru stana u obližnjoj zgradi u kojem je bilo uključenon svjetlo. Metak je probio prozor i rolete i ubio tada 19-godišnju Ljubicu Solar. Ljubica Solar rodila se 10. svibnja 1972. u Sisku. Nakon završena tri razreda gimnazije odlučila je prijeći u školu za kozmetičarke. Nakon što nije uspjela otići u Zagreb, otišla je k stricu u Zemun i tamo završila četvrti razred te škole. U Sisak se vratila nakon obavljene prakse u srpnju 1991. Ubrzo se počela zabavljati s Duškom Malovićem, koji je u ožujku 1991. napustio JNA. Bio je uspješan borac u full-kontaktu, te je počeo raditi kao tjelohranitelj na koncertima tada popularne pjevačice Tatjane Matejaš Tajči. Ljubica i Duško počeli su živjeti u stanu bivše JNA na koji je on imao stanarsko pravo. Ona je kobne večeri bila sama u stanu. Njen zaručnik Dušan Malović otišao je toga dana u Sarajevo, kako bi im ondje pronašao stan u kojem će živjeti, jer su njih dvoje odlučili napustiti Sisak. O Maloviću se u to vrijeme u Sisku svašta pričalo. Prema pisanju srpskih novina on je poslije postao instruktor specijalnih jedinica Vojske Republike Srpske i ozloglašeni zločinac blizak rukovodstvu bosanskih Srba s Pala, koji je kontrolirao uvoz nafte u RS, a navodno i u bivšu tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Jedne noći tijekom 1994. našao se u Beogradu u društvu tada poznatog srpskog kriminalca Gorana Vukovića Majmuna, upravo u vrijeme kada je na njega izvršen atentat. Tom prilikom ubijen je i Malović.

U Sisku se godinama pričalo kako je meta napada u kojem je poginula Ljubica Solar zapravo bio Malović. Sedam dana nakon ubojstva sisačka policija podnijela je kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja, ali uspjeha u policijskom radu nije bilo godinama. Vjera Solar, majka stradale djevojke, također je pokrenula postupak, ali ni njeni napori godinama nisu davali nikakvog rezultata. Netom nakon pokopa njene kćeri, Vjeru Solar saslušavali su u policiji, a u jednom razgovoru tadašnji župan Đuro Brodarac rekao joj je da joj je kći stradala zbog Malovića. Obitelj Brodarac živjela je u to vrijeme dvije kuće dalje od Solarovih i poznavali su se. Majka ubijene Ljubice godinama se suočavala sa šutnjom o tom slučaju. Pet godina nakon ubojstva tužila je Republiku Hrvatsku tražeći dozvolu da balističari iz Zagreba naprave uviđaj u stanu u kojem se dogodilo to ubojstvo. Trebalo je proći 11 godina da dočeka službenu rekonstrukciju događaja. Ni tada nije bilo posebnih pomaka u obradi tog slučaja. U kolovozu 2002. Vjeru Solar na razgovor je pozvao predsjednik sisačkog Županijskog suda Danko Kovač. Ona je o tomu za Nacional izjavila: “Pozvao me telefonom na razgovor, jer je imao neki tajni dosje o ubojstvu moje kćeri, o čemu je htio razgovarati. Kako nisam bila sigurna u njegove namjere, pozvala sam novinare da dođu sa mnom. Kovača je to jako naljutilo, jer je to po njemu trebao biti tajni sastanak. Kovač mi je tom prilikom rekao da sam duševni bolesnik, te da trebam tražiti pomoć psihijatra.” Kovač je toga dana tri sata zadržao novinare i pod prijetnjom kaznenog progona zabranio im da pišu o tom slučaju, što je izazvalo brojne negativne reakcije javnosti. Nepunih godinu dana poslije Vjera Solar primila je neočekivan telefonski poziv. Početkom svibnja 2003. iz gospićkog zatvora nazvao ju je Ivan Božurić. “Bilo je oko 16 sati. Božurić me nazvao i predstavio se kao osoba koja je tada zbog nekog ubojstva u Sisku bila nepravomoćno osuđena na zatvorsku kaznu od 12 godina. Rekao mi je da zna tko mi je ubio kćer. Pitala sam ga kako se toga sjetio nakon 12 godina, a on je odgovorio da zbog toga više ne može spavati, te da o tomu mora progovoriti. Kazao mi je da je moju kćer ubio Silvije Benčina, te da mu je to bilo prvo u nizu ubojstava koje je počinio. Božurić je vidio što se te noći dogodilo, te je rekao da je događaju nazočilo pet ljudi. Svi su poslije otišli slaviti u gostionicu Vrebac. Razgovarali smo oko pet minuta”, rekla je Vjera Solar. Božurić se ponudio kao zaštićeni svjedok, ali uz uvjet da se osigura njegova obitelj. Zamolio je Vjeru Solar da posjeti njegovu obitelj i prenese pozdrave njegovim kćerima. “Potom sam pozvala Ranka Radovića, svog odvjetnika u Zagrebu. On je sve proslijedio policiji, a ona je informirala Državno odvjetništvo. Državni odvjetnik Vrdoljak rekao je da će sve provjeriti. Marijan Smernić, policajac koji je radio na tom slučaju, kazao mi je da je 2003. razgovarao s Božurićem, te da mu je on ponovio sve ono što je i meni ispričao preko telefona. Međutim, kad ga je kontaktirao Vrdoljak, on mu navodno ništa nije htio reći. Vjerujem da su mu ozbiljno zaprijetili”, rekla je Vjera Solar. Božurić nije jedina osoba koja je Vjeri Solar nudila informacije o tom slučaju.

Prije dva tjedna telefonom ju je nazvao Muhamed Kličić, koji je u vrijeme ubojstva njene kćeri bio pripadnik Handžar divizije u okolici Siska. Kličić je prije nekoliko godina bio osumnjičen za postavljanje eksploziva ispred doma kulture u Nedeščini u Istri, ali ga je sud oslobodio tih optužbi. Tvrdi da je zato ostao bez primanja i mogućnosti zaposlenja u Istri. Krajem 2005. objavio je bizaran oglas da prodaje vlastiti bubreg kako bi preživio. Poziv Vjeri Solar upućen prije dva tjedna bio je tek zadnji u nizu njegovih poziva majci pokojne Ljubice. “Kličić me zvao više puta i govorio mi da zna tko mi je ubio kćer. Tražio je da dođem u Italiju s odvjetnikom, te da će pred njim dati izjavu o tom slučaju. Međutim, nisam pristala. Prije dva tjedna opet me nazvao i rekao mi da je posjetio Vrdoljaka u njegovu uredu. Od njega je tražio da mu sredi da dobije stan i mirovinu, te da će onda svjedočiti. Osim njih dvojice, prije nekog vremena iz telefonske govornice zvao me još jedan muškarac. U kratkom razgovoru rekao mi je da zna da je moju kćer ubio Silvije Benčina, ali po nalogu Vladimira Milankovića”, rekla je Vjera Solar. Vladimir Milanković dulje je vrijeme bio šef sisačke policije. On se još 19. svibnja 1995. u razgovoru za Nedjeljnu Dalmaciju, nedugo nakon akcije “Bljesak”, osvrnuo na slučaj Ljubice Solar. Tada je rekao: “Meni je žao te mlade djevojke, ali ne znam zašto Feral Tribune (koji je o tom slučaju prvi, još u prvoj polovici 90-ih informirao hrvatsku javnost, op. a.) prešućuje činjenicu da je ona bila djevojka Duška Malovića, oficira KOS-a i čovjeka koji je sada na drugoj strani i za koga imamo podatke da je počinio ratne zločine. Znamo da ima jednog pitt bulla kojeg je dresirao za ubijanje ljudi. Osim toga mi imamo podatke da ju je on i ubio, jer je bio nasilna osoba. Mi ga teretimo za to ubojstvo. Osim toga, imamo izvještaje i svjedočanstva da je Malović u više navrata istukao svoju djevojku Ljubicu, koju je na kraju i ubio. Imamo svjedočanstva još nekih sisačkih djevojaka koje su s njim izlazile da ih je tukao i da je bio nasilan.”

Taj iskaz Milanković do danas nije ničim potkrijepio. Majka ubijene tužila je izdavača zbog vrijeđanja njene mrtve kćeri, a Milanković je na sudu lagao, tvrdeći da uopće nije dao taj intervju, iako su to potvrdili i novinari koji su s njime razgovarali. Vjera Solar nedavno je izgubila taj spor i još će morati platiti troškove postupka. “Taj i slični događaji pokazuju da u Sisku još vlada veliki strah od suočavanja s onim što se ondje na početku rata događalo. Vrdoljak mi je u nekoliko navrata neformalno rekao da je 98 posto siguran da mi je kćer ubio Silvije Benčina. Međutim, nije mi jasno zašto se brže ne reagira. Dok se ne otkrije tko ju je ubio, neću biti mirna. Pitanje je i hoću li doživjeti kažnjavanje odgovornih”, rekla je Vjera Solar. Stipe Vrdoljak nije htio otkriti pojedinosti obrade u slučaju Solar. Prije nekoliko mjeseci Globus je pisao da se Mirko Marjanović Grančica u više navrata hvalio da je upravo on 1991. ubio Ljubicu Solar. Marjanović je odnedavna u zatvoru, jer je 26. travnja u Banskom Grabovcu ubio Mirjanu Lukačević i njenu trudnu kćer Mariju. Marjanović je bio pripadnik jedinice specijalne policije Vukovi u Sisku u vrijeme kada je šef policije bio Đuro Brodarac, a šef specijalne policije Vladimir Milanković. Marjanović je prije osuđivani kriminalac iz BiH sa završenom osnovnom školom po prilagođenom programu, koji je u ratno vrijeme u Sisku imao status neformalnog Brodarčeva tjelohranitelja. Policija ga je poslije eliminirala s popisa osumnjičenih na temelju balističkog nalaza čahure metka koji je ubio Ljubicu Solar. Marjanović je u tijeku obrade slučaja Solar opsežno svjedočio o zločinima koje su Vukovi činili nad sisačkim stanovnicima srpske nacionalnosti. Do danas nije okončan ni jedan postupak.

Putovi zapovjedne i objektivne odgovornosti u svim tim slučajevima vode prema Đuri Brodarcu i Vladimiru Milankoviću. Svjedoci koji su Vjeri Solar ispričali da je njenu kćer ubio Silvije Benčina navodno su ocijenjeni upitnima i bez kredibiliteta, zbog svoje kriminalne prošlosti. “Meni su u više navrata rekli da je riječ o kriminalcima, čiji se iskazi teško mogu održati na sudu”, rekla je Vjera Solar. Ona je o svom slučaju više puta javno govorila. O njemu je snimljen i dokumentarni film pod naslovom “Nemam ti što reć’ lijepo” koji je na festivalu Zagreb Dox 23. veljače u kinu Tuškanac u Zagrebu pogledao i predsjednik Stjepan Mesić. On je 8. ožujka i osobno primio Vjeru Solar, te o njenom slučaju informirao svog savjetnika Sašu Perkovića. Perković otad prati rad Državnog odvjetništva na tom slučaju. Premda svjedoci tog ubojstva oklijevaju ispričati što se dogodilo, a neki od njih imaju problema sa zakonom ili uvjetuju svoj iskaz, Državno odvjetništvo ipak nije posve zanemarilo njihova saznanja. Sada su na potezu njihovi kanadski kolege, iako krugovi bliski Državnom odvjetništvu napominju da i tvrdnje o Benčini kao mogućem počinitelju ne treba uzimati sa stopostotnom sigurnošću. Nacional je prošlog tjedna preko kanadskog konzulata u Hrvatskoj pokušao doznati kada se može očekivati kanadski odgovor na upit vezan uz slučaj Solar, ali do zaključenja broja nije bilo njihove reakcije. Silvije Benčina o tomu se zasad ne izjašnjava. Nacional do zaključenja broja nije s njim uspio stupiti u kontakt. Vjera Solar razgovarala je nekoliko puta s njegovim roditeljima. “Njegova majka radila je u sisačkom medicinskom centru u računovodstvu, a ja sam bila tajnica na odjelu kirurgije. Poznavale smo se. Jednom me prilikom ona zagrlila i rekla da je ono što se dogodilo mojoj kćeri strašno, te da ubojica mora odgovarati, pa makar to bio i njen sin. Poslije mi je ispričala neke nelogičnosti - prvo je tvrdila da u kući nije imala oružja, a potom da su od njenog sina htjeli posuditi oružje, te da bi on odgovarao i za još neka ubojstva da je oružje posudio. Prije nekog vremena Silvijev otac Vlado rekao mi je da će Silvije o svemu progovoriti ako ga netko bude optuživao”, rekla je Vjera Solar. Odluči li Benčina progovoriti, bit će zanimljivo čuti tko je, po njemu, odgovoran za ubojstvo Ljubice Solar. Tada će se možda doznati i tko je ubojstvo naredio.

Nakon gimnazije u školu za kozmetičarke
Ljubica Solar rodila se 10. svibnja 1972. u Sisku. Nakon završena tri razreda gimnazije odlučila je prijeći u školu za kozmetičarke. Nakon što nije uspjela otići u Zagreb, otišla je k stricu u Zemun i tamo završila četvrti razred te škole. U Sisak se vratila nakon obavljene prakse u srpnju 1991. Ubijena je dva mjeseca poslije. Tisuću ubijenih i nestalih civila Županijsko državno odvjetništvo je od 1991. do sada zaprimilo 346 kaznenih prijava protiv 479 poznatih osoba za kažnjivo djelo ratnog zločina, a u svim tim zločinima usmrćeno je 278 osoba, te 136 kaznenih prijava protiv nepoznatih počinitelja ratnih zločina nad civilima kojima su usmrćene 294 civilne osobe nepoznatog identiteta. Najveći zločini počinjeni su u Baćinu (Hrvatska Dubica), Kostrićima (Hrvatska Kostajnica), Glinskom Novom Selu, Joševici, Glinskoj Poljani, Gornjim i Donjim Jamama, te Gornjoj Bučici (sve Glina). Stiglo je i 78 prijava protiv nepoznatih počinitelja za kažnjivo djelo ubojstva u kojima su utvrđene i identificirane ukupno 94 žrtve. Ljubica Solar jedna je od njih. Postoji i osam kaznenih prijava protiv nepoznatih počinitelja za kažnjivo djelo ubojstva na štetu osam osoba nepoznatog identiteta. I ti slučajevi odsad će se tretirati kao ratni zločini, kako ne bi nastupila zastara. Sveukupan broj žrtava civilnih osoba koje Županijsko državno odvjetništvo u Sisku ima u svojim predmetima su 674 osobe, od čega 666 poznatih i osam nepoznatih. Uz to, u PU sisačko-moslavačkoj još se vodi kao nestalo 267 osoba. Isto tako ekshumirano je 645 osoba, od kojih je 537 identificirano, a još je 108 osoba neidentificiranih.>email to:Berislav Jelinic