Tiffany Hall rasporila je trbuh svoje trudne prijateljice Jimelle Tunstall i uzela iz njega dijete. Posve je vjerojatno da je ubila i Jimellino troje starije djece, dva dječaka i jednogodišnju djevojčicu, i strpala ih u sušilicu za rublje. Neka ljudska bića na čudan način vole djecu. Silvije Benčina pak, koji je otperjao u Kanadu, osumnjičen je da je u Sisku ubio 19-godišnju Ljubicu Solar kad je pripit “pošpricao” kalašnjikovom njene prozore jer mu se baš pucalo po srpskom stanu. Bilo je to u ratnom Sisku u kojemu su ubijeni mnogi civili, za čija ubojstva nitko nije ni optužen ni kažnjen. U Americi pak Duane R. Morison upao je naoružan pištoljem i bombama u srednju školu Platte Canyon, uzeo šest curica kao taoce, seksualno se iživljavao na njima, a onda, kad je upala policija, ustrijelio slatku plavokosu Emily Keyes i sebe. Danijela Mutnjaković pak najvjerojatnije je ubila svoje dvoje novorođene djece i njihove ostatke držala u stanu. Četrnaestogodišnji Code Posey je u New Mexicu, opsjednut nasilnom videoigrom, ubio svog oca, maćehu i polusestru. Sada rodbina tuži proizvođače igre da su krivi što je klinac popizdio i masakrirao obitelj. Nešto južnije, u Brazilu, kriminalci dnevno ubiju 150 brazilskih državljana, što je isto kao i u ratnim zonama, Iraku ili Afganistanu. Kod nas je pijani Goran B. pokušao bajunetom automatske puške ubiti Zlatka H. Srećom, nije imao cijeli kalašnjikov jer bi u tome sigurno uspio. Klinci iz jedne osnovne škole iscipelarili su desetogodišnju djevojčicu, koja je branila svoju prijateljicu, tako da je završila na Zavodu za dječju kirurgiju. Ovo su samo neke od vijesti koje su osvanule u novinama prošlog tjedna u kojima se izvještava o rezanju, masakriranju, prebijanju, cipelarenju, čupanju djece iz majčinih utroba i ubijanju vlastite novorođenčadi. I mora se priznati da je slika o ljudskome rodu koju možemo dobiti iz novina u stanju kod normalnoga čovjeka proizvesti depresiju i mučninu. A to je samo jedan normalan, ne previše nasilan tjedan. Kolje se, ubija i premlaćuje redovito i kod nas i vani, to je jedna od konstanti odnosa jednoga čovjeka s drugim. Sve to i previše podsjeća na Šopovu pjesmu “Isus čita novine”, koja se obrađuje u prvom gimnazije, a govori o Isusu koji se upravo preko novina temeljito razočarao u ljudski rod, u one stvorove za koje je tako nesebično umro na križu. Nešto prije Šopa o istoj stvari pisao je i Kranjčević u antologijskoj pjesmi “Eli, Eli! lama azavtani?!” u kojoj se redaju apokaliptične slike klanja, nepravdi i spaljivanja što su kao nakupine crnih otrovnih gljiva toliko napučile povijest da je Kristova žrtva postala uzaludna i besmislena. Apokalipsa je žanr koji nam svakodnevno preko novina i televizije ulazi u kuće i rovari po svijesti i podsvijesti, trujući nam raspoloženje i razlažući optimizam. U takvome svijetu stvarno nije teško biti depresivan, a sreća se može pretvoriti u nepodnošljiv osjećaj krivnje. I u takvome krvavom kaosu odjednom se pojavljuje zapanjujuća vijest: Radman oživio mrtvu stanicu. Pametna bakterija koja se zove Deinococcus radiodurans naučila je složiti u korektnom redoslijedu svih stotinjak fragmenata svoje DNK kad se jednom raspe i tako praktički pobijedila smrt. Na Zemlji imamo biće koje efikasno pobjeđuje sve ono što druga bića sigurno ubija i tako se vraća iz smrti gonjena dosad nedokučivim mehanizmom, kao Lazar što je izišao iz groba. Dr. Radman, Ksenija Zahradka, Mirjana Petranović i Dea Slade otkrili su kako funkcionira ponovno slaganje pocijepane DNK. Otkriće je iznimno važno i odjeknulo je u svijetu, a mogućnosti njegove primjene u medicini graniče sa znanstvenom fantastikom: možemo vratiti svoje mrtve neurone. Uzeti će prohodati, slijepi progledati, zanijemjeli progovoriti, vratit će se sjećanje i pokret, oštećena srca proradit će punim kapacitetom, dobar dio uzroka smrti i invalidnosti bit će uklonjen. Ako je zaista tako, ako se ne radi o preuranjenoj dobroj vijesti, učinjen je važan korak u čovjekovoj milenijskoj borbi protiv smrti. Uostalom, čitava je civilizacija na neki način odgovor na ljudsku smrtnost, stoljećima su umjetnost, religija i znanost nudili odgovore na fakat naše smrtnosti. Najmlađa od njih, znanost, to je činila i čini najdirektnije, a rezultati su itekako vidljivi: ljudski se vijek produljio, a u skoroj budućnosti produljit će se još više. I hvala dr. Radmanu i njegovu timu na tome otkriću, hvala mu na dobroj vijesti, pomislio sam odmah čuvši vijest u Dnevniku i pročitavši članke u novinama. Iako će do primjene toga otkrića vjerojatno proteći još puno vremena, sve nas to može malo napuniti optimizmom. Ali? Sve, izgleda, ima svoje ali. Briljantni umovi kao što su Tesla, Fleming, Koch, Pasteur trudili su se na najdirektniji način okončati ljudsku patnju ili spasiti čovječanstvo od mraka. Međutim, čitajući novine sutra, preksutra, idući tjedan ili idući mjesec opet ćemo se suočiti s onima koji režu, sjeckaju, siluju, truju mladež heroinom da si kupe skupe pločice u zahodu ili mekane cipele, izgladnjuju milijune za malo dizajnerskoga namještaja i koju jahticu, kolju vlastiti narod kako bi optužili druge i dobili od istog tog naroda dozvolu da pokolju te druge, lažu, prokazuju vlastite roditelje kako bi im uzeli poziciju narkobosa ili predsjednika kompanije. Konačno, “ljudomora” je još od Homera epitet koji najbolje pristaje čovjeku i koji ljudi tisućljećima s ponosom nose. Pri takvome stanju stvari pitam se nije li Radmanovo otkriće zapravo kontraproduktivno. Ima li smisla toj mrcini od čovjeka uopće produljivati život i, pogotovo, ukinuti mu smrt kao važan prirodni korektiv? Konačno, ti koji budu imali novca za te skupe lijekove bit će upravo oni koji “ljudomore” druge, oni najbogatiji i najmoćniji. Za njih radi i znanost i medicina. I sve mi se čini da je to što se upravo bakterija pokazala “pametnijom” od nas, najsavršenijih bića, prilično zlobna poruka samoga Boga koji redovito čita novine.email to:Zoran Feric