Objavljeno u Nacionalu br. 568, 2006-10-02

Autor: Damir Radić

FILM

Koncepcijsko šarenilo

SPLIT FILM FESTIVAL i ove je godine ponudio različite filmske i video žanrove i nove medije

Tek što je u Hrvatskoj, maloj zemlji s puno filmskih festivala, završilo ljetno festivalsko razdoblje, s kalendarskim početkom jeseni otvorila se i nova filmskofestivalska sezona. Njezin početak obilježile su dvije smotre - drugo izdanje zagrebačkog 24 FPS-a, internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa, te jedanaesta izvedba Split Film Festivala, koji je u prvo vrijeme također bio manifestacija posvećena isključivo eksperimentalnom filmu i videu, uz dodatak novih medija, da bi zadnjih godina prerastao te okvire postaviviši u središte svog zanimanja dugometražne igrane filmove standardne kinematografije, ali izrazite art orijentacije. Ne računajući Pulu i njezinu višedesetljetnu tradiciju, Split Film Festival najstarija je postojeća međunarodna slikopisna manifestacija u Hrvatskoj, no usprkos tome ona je od sredine 90-ih, kad je pokrenuta, do danas ostala u sjeni kako starije Pule, tako i kasnije osnovanih Motovuna i Zagreb Film Festivala. Festival je to koji je neprestano praćen kontroverzama, kojem je zbog nezainteresiranosti grada i države svojevremeno prijetilo ukidanje, ali su ga svojom peticijom spasili ugledni međunarodni sineasti, festival koji je ugostio takve filmske veličine kakve su Lars von Trier (doduše, njega samo virtualno, izravnim video linkom, jer ima strah od letenja avionom) i Béla Tarr (koji je ove godine primio nagradu za životno djelo), ali i festival čiji je zaštitni znak postala neorganiziranost, prikazivanje radova na neizvornim formatima (i ove je godine niz filmova umjesto na 35-ici prikazan s BETA-e ili DVD-a), zbog čega je, kao i zbog drastično slabe posjećenosti pojedinih projekcija (kojima su prisustvovali samo članovi žirija), međunarodno udruženje kritičara FIPRESCI ukinulo svoje žiriranje (splitski je festival, uz motovunski, bio jedini u Hrvatskoj s prestižnim FIPRESCI-jevim učešćem). Na čelu festivala sve ove godine stajao je kontroverzni Branko Karabatić, veteran dalmatinskog neprofesijskog filma koji je svjedočio najsjajnijim danima čuvenog Kino kluba Split, s Martincem, Verzottijem, Zafranovićem i Pivčevićem kao pokerom autorskih asova. Na glasu kao “sirov” čovjek izvanrednog filmskog instinkta, Karabatić je kao direktor festivala s mnogima došao u sukob, no ozbiljnija alternativa njegovu vođenju nije se pojavila. Nitko od njegovih žestokih kritičara nije se sam prihvatio posla i pokazao da može bolje, a Karabatić nekakve rezultate ipak postiže i ako ništa drugo, uvijek može ustvrditi da zahvaljujući njemu i njegovom festivalu drugi najveći hrvatski grad izmiče totalnom monopolu hollywoodske komercijalizacije i provincijalizacije. Ovogodišnje izdanje Split Film Festivala nastavilo je s koncepcijskim šarenilom te je u natjecateljskim programima predstavilo kratkometražne filmske i video uratke, nove medije (instalacije, on-line art, performansi i slično) te dugometražne filmske i digitalne zapise, a među potonjima nalazila se i najveća festivalska atrakcija - novi film tvoraca “Pasje ljubavi” i “21 grama”, Alejandra Gonzáleza Iñárritua i njegova scenarista Guillerma Arriage, “Babel” (odnosno “Babilon” u hrvatskom prijevodu kojeg domaći distributer, čini se, neće rabiti). Organizatori su bili toliko ponosni što se takva poslastica prikazuje na njihovu festivalu da im nije bila dovoljna činjenica kako je riječ o hrvatskoj premijeri (film se za redovnu distribuciju planira u studenom), nego su predstavljajući ga u prepunoj dvorani kina Karaman istaknuli da se radi o njegovu prvom europskom prikazivanju nakon festivala u Cannesu (gdje je dobio nagrade za režiju i montažu), što međutim nije točno - prethodno je prikazan na festivalima u Helsinkiju i San Sebastiánu. Na stranu ta mala neobavještenost, “Babel” se pokazao punim pogotkom u svakom smislu. Ne samo da je festivalu donio atrakciju kakva je nužna svakoj ambicioznoj filmskoj manifestaciji, ne samo da se je za projekciju tražila karta više, nego je doista riječ o iznimnom ostvarenju, još jednom maestralnom radu briljantnog meksičkog dvojca, filmu poslije čijeg gledanja se svi suzdržani kritičarski tonovi i do sad prispjele “tek” solidne ocjene internetskih glasača na Imdb-u čine deplasiranima. Nakon namjerno kaotične fragmentizacije triju međusobno povezanih priča u “21 gramu”, Iñárritu i Arriaga u “Babelu” su smirenije i daleko preglednije povezali tri priče što se zbivaju na različitim meridijanima - na ruralnom marokanskom tlu, u pograničnom području Meksika i SAD-a, te u japanskom velegradu. Spona koja ih spaja (ne)mogućnost je (jezične) komunikacije, koju naslov filma označava upućujući na starozavjetnu kulu babilonsku, a kroz tu osnovu provlači se niz motiva među kojima su posebno istaknuti oni politički s jasnim ekonomskim temeljem, te erotsko-seksualni (za sladokusce, spomenimo citiranje znamenite scene špijuniranja samosvjesno-provokativnog razodijevanja pubertetske Jennifer Connelly iz Leoneva “Bilo jednom u Americi”, samo što je ovdje dodan incestuozni začin, te posvetu japanskom erotskom teen žanru i učenicama u ultraminicama ispod kojih se ne nalaze uvijek gaćice). Kao i obično kod Iñárritua, (naturalistički) realizam dojmljivo se prepleće s poetičnošću, no političnost je izraženija nego ikad prije, a glavna su joj meta Amerika i Amerikanci. Usprkos toga, Iñárritu je lakoćom dobio Brada Pitta za jednu od ravnopravnih glavnih (zapravo epizodnih) uloga, jer Brad, kao i bivša mu supruga Jennifer Aniston, očito vapi za ozbiljnijim glumačkim izazovima, pogotovo u suradnji s velikim autorskim imenima. O “Babelu” će biti više riječi kad dođe na redovni repertoar, recimo još samo da žiri nije nimalo pogriješio kad mu je dodijelio Grand Prix festivala, što međutim nikako ne znači da nije imao ozbiljnu konkurenciju. Naime, uz Iñárrituov film koji je realiziran u američkoj nezavisnoj produkciji s marokanskim i meksičkim koprodukcijskim učešćem, vidjeli smo još dva iznimna ostvarenja: kinesko-južnokorejsko “Zrno u uhu” Lua Zhanga i čileansku “Svetu obitelj” Sebastiána Camposa. “Zrno u uhu” priča je o kineskoj Korejki, samohranoj majci dječaka s kojim živi u improviziranom domu u blizini željezničkog kolodvora i u susjedstvu simpatičnih prostitutki. Splete se s oženjenim čovjekom, što će ju naposljetku, igrom slučaja, odvesti do poniženja i silovanja, a smrt sina gurnut će ju u potpuno beznađe i zločin. Karakteristično za velik dio kineske umjetnički ambiociozne produkcije, i “Zrno u uho” obilježavaju superioran vizualni stil te autorska distanciranost i neko začudno lakonstvo kako u egzistenciji likova, tako i u njezinu filmskom prikazu. Međutim za razliku od nekih razvikanih suvremenih kineskih klasika poput “Crvenog sijerka” Yimoua Zhanga ili “Moje drage konkubine” Kaigea Chena, “Zrno u uho” nije akademski suho nego visokodojmljivo ostvarenje, ponajprije zahvaljujući iznimno ugođajnoj ambijentaciji, zadivljujuće simetričnim i dosljednim kompozicijama kadra te snažnoj sugestiji egzistencijalnog bezizlazja. “Sveta obitelj” i njezin autor Sebastián Campos još je jedno krasno latinoameričko otkriće nakon Iñárritua, Carlosa Reygadasa i Lucrecije Martel. Radnja filma smještena je u drvenoj kući za odmor pored mora, gdje se za uskrsne blagdane okuplja obitelj sredovječnog arhitekta - supruga koja ubrzo odlazi, stariji sin gay i njegov potencijalni dečko, mlađi sin i njegova snažna i nametljiva djevojka, a tu su i prijatelji mlađeg sina, među kojima tiha i osebujno lijepa djevojka spram koje osjeća naklonost. Eros će se rasplamsati u svim smjerovima, a Campos bilježi prosipanje muškog sjemena po ženskom licu, homoseksualni odnos, curenje sline iz jednih usta u druga. No “Sveta obitelj” nije samo sugestivna studija erotsko-psiholoških odnosa, nego i modernističkog underground filmovanja 60-ih, odnosno amaterskih obiteljskih filmova, i to je njezin najfascinantniji sastojak. Campos je s nevjerojatnom pomnošću i preciznošću rekonstruirao jedan stil i njegov poetski senzibilitet, da on kao izravno prenesen iz nekog drugog vremena izranja pred nama. Doista, nezaboravno.email to:Radic Damir

Vezane vijesti

73 uhićenja, prijave protiv 60 osoba

73 uhićenja, prijave protiv 60 osoba

Drugi Split Pride, u čijoj je povorci po procjenama policije bilo oko 700 ljudi, protekao je u najboljem redu bez incidenata, a privedene su 73… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika