Hrvatska je - kad je riječ o njenim aspiracijama na članstvo u EU - u vrlo lošoj situaciji, u prvom redu stoga što njeno članstvo više ne ovisi samo o njoj. Donedavno su Hrvatsku iz Bruxellesa uvjeravali da ono ovisi samo o njenoj sposobnosti i volji da se prilagodi europskim standardima i ispuni zahtjeve EU, što ona i čini, doduše, nešto sporije nego što se očekivalo. Danas, međutim, hrvatsko članstvo ovisi i o prilikama u Uniji, a za to što se Hrvatska našla u takvoj situaciji krivi su oni koji je vode jer ne razumiju što se događa izvan njenih granica. To se osobito odnosi na dvije prethodne vlasti, koje su odgovorne što su hrvatske europske perspektive lošije nego što su mogle biti. Iako mnogi u Hrvatskoj govore da Hrvatska može i bez EU, realnost je ipak drukčija. Suvremeni svijet dijeli se na razvijene i nerazvijene zemlje, pri čemu nekadašnje ideološke podjele više nisu važne. Danas u razvijeni svijet spadaju zemlje Europe i Sjeverne Amerike, ali i ekonomski dinamične države Dalekog istoka, Australija, nekoliko naftom bogatih zemalja Bliskog istoka, tu je i sve moćnija Rusija, a vjerojatno će se sljedećih desetljeća tom krugu pridružiti Kina i Indija, iako će njihovi ruralni predjeli ostati siromašni kao danas u Rusiji. Na drugoj su strani siromašne zemlje Afrike, Latinske Amerike, neki dijelovi Azije, golema područja s brojnim stanovništvom, koja se iz bijede ni sljedećih desetljeća neće izvući. Tu spadaju i dva europska područja, bivše sovjetske republike uz Crno more i Kavkaz, te zapadni Balkan. Razvijene zemlje za ta su područja nezainteresirane. Somaliju je Zapad prije 13 godina prepustio propasti u građanskom ratu, slično je i u DR Kongu, Sijera Leoneu, Liberiji, Ugandi. Zaokupljen vlastitom vanjskopolitičkom nevoljom u Iraku, SAD, koji je donedavno intervenirao u najgore lokalne tragedije, sada od toga odustaje. Kako bi spasila sve nepovoljniju situaciju u Iraku, gdje bi joj kolaps parlamentarne demokracije bio grozan vanjskopolitički udarac, ta se država povlači iz raznih drugih dijelova svijeta gdje je dosad politički ili vojno bila prisutna. To se zamjećuje i kod američke saveznice EU, koja se dezaktivira iz raznih dijelova svijeta kako bi se koncentrirala na Afganistan. Taj je dezangažman primjetan i na tzv. zapadnom Balkanu. Zapadne zemlje žure se da što prije, možda do kraja godine, na Kosovu prepuste upravu kosovskim Albancima, neovisno o srpskim prosvjedima. Najavljen je i dezangažiranje u BiH, gdje će uskoro biti ukinut Ured visokog predstavnika i odakle se povlače posljednji američki vojnici, iako se unutarnja kriza produbljuje zbog odbijanja Republike Srpske da sudjeluje u reformama i reviziji Daytonskog sporazuma. Zbog sve neizvjesnije situacije u Bosni, zbog Kosova, ali i zbog toga što ratni zločinci Radovan Karadžić i Ratko Mladić nisu u Haagu, zaustavljeno je približavanja Srbije i BiH Europskoj uniji i NATO-u. Te dvije zemlje nisu ni blizu potpisivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, što je prvi korak u približavanju EU, nisu ni u NATO-ovu Partnerstvu za mir. Srbiju će dodatno zaustaviti na putu prema euroatlantskim integracijama to što donosi novi ustav samo zato da u njemu napiše kako je Kosovo neraskidivi dio Srbije. A upravo će to biti golema prepreka bilo kakvim raspravama o ulasku Srbije u euroatlantske integracije. Jedan je od ključnih zahtjeva bilo kojem novom aspirantu na članstvo u EU i NATO-u da nema teritorijalnih sporova sa susjedima, a Srbija unaprijed te aspiracije ističe u svom najvišem pravnom aktu. Srbija i RS blokiraju približavanje Europskoj uniji, a budući da se može zakomplicirati i situacija na Kosovu i u Makedoniji, perspektive zapadnog Balkana su upitne. Međunarodna zajednica neće se jako truditi da te zemlje gura prema EU, ako one to same neće. Hrvatska je u stanovitom međuprostoru između EU i potencijalnog novog kaosa na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Može se prikloniti ili jednoj ili drugoj strani. Unatoč tvrdnjama o trećem putu, pri čemu se spominju Švicarska i Norveška, a ponekad zazivaju i nesvrstani, za Hrvatsku trećeg puta nema. Izbor bi trebao biti jasan - perspektiva ostanka u mračnoj rupi zapadnog Balkana ili pridruživanje EU, koja je svakoj novoj članici pomogla da krene putem njenog prosperiteta. Slovenija, koja se osamostalila kad i Hrvatska, odmah se snažno opredijelila za Europu, prekinula svaku političku, pa čak i psihološku vezu s bivšom državom i naglo krenula prema Bruxellesu, što Hrvatska nije učinila, i to ne samo zbog rata u koji je bila uvučena srpskom agresijom. Ljudi koji su u to doba vodili Sloveniju mnogo su bolje razumjeli europske i svjetske procese, kao i suvremenu europsku povijest u cjelini, od prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, iako se on kitio titulom doktora povijesnih znanosti. On povijest nije razumio, posebno ne unutarnju dinamiku ubrzanog mijenjanja globaliziranog modernog svijeta. Tuđman je povijest procjenjivao pojmovima 19. stoljeća pa ono što se događalo u drugoj polovici 20. stoljeća, naravno, nije razumio. Bio je slijep za barem tri ključna elementa. Nije razumio čvrstinu koncepta nemijenjanja granica stvorenih nakon II. svjetskog rata kao temeljnog načela europske stabilnosti u posljednjih 60 godina. Nije shvaćao čvrstinu načela poštovanja ljudskih prava na temelju Helsinške povelje, koje je u doba američkog predsjednika Jimmyja Cartera postalo ključan element američke i europske politike. Nije shvaćao ni dubinu, ni povijesno značenje, ni dinamiku evropskih integracija kao temeljnog procesa europske politike posljednjih desetljeća, u koji se Hrvatska trebala što prije uključiti. Upravo stoga što te tri ključne stvari nije razumio, u težnji da na konceptu shvaćanja povijesti iz 19. stoljeća obnovi nemoguću Banovinu Hrvatsku, upleo se u rat u Bosni i Hercegovini, što je, nedvojbeno, bila najveća ključna greška u povijesti neovisne Hrvatske. Taj je rat, i zbog toga što se u njemu Hrvatska u međunarodnoj zajednici percipirala kao agresor, a i zbog u njemu počinjenih ratnih zločina, zlokobno odredio sudbinu hrvatske politike u sljedećem desetljeću, posebno nakon što je Hrvatska 1995. - pod Tuđmanovim vodstvom - postigla ključan ratni uspjeh u borbi za teritorijalnu cjelovitost. Upravo se tada stvorila nova velika prilika da Hrvatska krene europskim smjerom, ali ju je već bolesni Tuđman tada još jednom sudbonosno propustio, uporno odbijajući surađivati s Europom sljedeće ključne četiri godine, sve do svoje smrti, zaplićući se u sve brojnije svađe s međunarodnom zajednicom. Bile su to ključne godine jer je tada unutar 15 tadašnjih članica Europske unije sazrela odluka o proširenju na istok. Nakon kolapsa Sovjetskog Saveza i komunizma, otvorila se prilika da se Zapad proširi preko Srednje Europe na istok i tako ukine podjelu Europe iz Jalte. Iako je probitak tog poteza bio velik, nije to bila laka odluka, jer je bilo dosta otpora unutar EU, ali i izvana, te mnogo nedoumica o tome tko će sve biti obuhvaćen višegodišnjim ulaskom u EU. Isprva se mislilo da će to biti tek nekoliko zemalja Srednje Europe, uvelike se sumnjalo da će time moći biti zahvaćena ijedna zemlja s područja bivšeg SSSR-a, a nije se mnogo govorilo ni o ulasku sredozemnih otočnih država. Slovenija je odmah snažno istaknula svoju kandidaturu. Na kraju su prihvaćene kandidature deset zemalja s kojima je EU počela pregovore i koje su ušle u Uniju 2004. Tu je Hrvatska napravila prvi ogroman propust što se nije uključila, ali Tuđman je bio zaokupljen sasvim drugim temama i branjenjem aspekata svoje političke baštine koji se nisu mogli braniti. Tuđman je umro potkraj 1999. i na izborima 3. siječnja 2000. njegov HDZ je izgubio vlast, koju je preuzela koalicija lijevog centra, pa se pružila i treća prilika da se Hrvatska naknadno uključi u proširenje EU, ali je i ona propuštena. Da se Hrvatska mogla naknadno uključiti, pokazuje primjer Slovačke, čiji je predsjednik Vladimir Mečiar politički ratovao s EU, kočio ulazak Slovačke u Uniju, ali je Slovačka krenula tim putem nakon Mečiarova poraza na izborima 1998. te se pridružila zemljama koje su već prije počele pregovarati o članstvu i imale godinama status kandidata. I Hrvatskoj se pružala ta prilika, ali je hrvatski premijer Ivica Račan nije shvatio ni uhvatio. Ni on, kao Tuđman, nije razumio vanjsku politiku, nije shvaćao dinamiku europskih procesa, a uz to je osoba sporih političkih refleksa, pa nije shvatio ključnu poruku koju mu je svojim posjetom Hrvatskoj nakon izbora dala američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright, a koju su mu slali i drugi zapadni diplomati. Umjesto da smjesta pođe europskim putem, za što bi dobio najširu inozemnu podršku, počeo se baviti unutarnjim prestrojavanjem i natezanjem oko ovlasti premijera. Izgubio je najmanje dvije godine prije nego što je ipak poduzeo neki korak prema kandidaturi, ali je tada već ključni moment bio prošao, vrijeme za priključenje prvoj grupi budućih članica isteklo, a i odnos prema Hrvatskoj - posebno zbog slučaja odbjeglog generala Ante Gotovine - potpuno se promijenio. Kad je hrvatska kandidatura napokon obznanjena, vidjelo se da se debelo zakasnilo i u usporedbi s priključenjem naknadnih kandidata Bugarske i Rumunjske, za koje je predviđeno da uđu u EU 2007. Umjesto da bude u izglednoj grupi kandidata, Hrvatska je krenula prema Uniji individualno, u stalnoj opasnosti da joj EU ipak ne da u zadatak da kao zemlja zapadnog Balkana pričeka s članstvom dok ne povuče za sobom i druge države s područja nekadašnje Jugoslavije, što se, srećom, ipak nije dogodilo. Ali dogodila se druga nevolja - pregovori Hrvatske o članstvu vezani su uz pregovore Turske, čiji je položaj s obzirom na članstvo u EU bitno drukčiji i mnogo nepovoljniji nego položaj Hrvatske. Hrvatska je tako s veliki zakašnjenjem ipak postala službeni kandidat za članstvo i počela pregovore, ali u bitno izmijenjenim prilikama, koje su promijenile položaj Hrvatske na pristupnom putu. Ulazak deset novih zemalja u EU znatno je promijenio njenu unutarnju strukturu, ali i djelovao na političke i ekonomske odnose u njoj, baš kad je EU ušla u recesijski ciklus, što je u nekima od najvećih zemalja izazvalo socijalne probleme, povećalo nezaposlenost i strah radnika u starim članicama da će im jeftiniji radnici iz novih uzeti radna mjesta. A sama ideja da bi možda jedna od sljedećih novih članica mogla postati 80-milijunska Turska sa svojim siromašnim anadolskim pastirima taj je strah samo pojačala. Takva se perspektiva nije mogla ni zamisliti, to se moralo zaustaviti, a - budući da je Turska postala kandidat u paketu s Hrvatskom - zaustavlja se i Hrvatska. Problem je u tome što neke članice EU, u prvom redu Britanija, inzistiraju da se Turskoj otvori europska perspektiva iz strateških razloga vezanih uz razvoj situacije na Bliskom istoku, gdje je Turska važan angloamerički saveznik. Ali, kao što Britanija snažno zagovara ulazak Turske u EU, tako se Francuska i Njemačka tomu protive. Da se tu vodi žestoka bitka, vidi se i po pretpristupnim pregovorima s Turskom. Ne samo da se Turskoj postavljaju vrlo teški uvjeti, nego se čak koči i samo otvaranje pojedinih poglavlja. Budući da se poglavlja otvaraju usporedo i s Hrvatskom, to Hrvatsku drastično usporava. Kočenje pregovora nije samo tehničko, ono postaje i institucionalno. U vrhu EU postignut je dogovor da se proširenje do daljnjega zaustavi, a kao formalni razlog spominje se sporazum iz Nice koji je stupio na snagu 2003. i predviđa proširenje samo do 27 članica, što će se ispuniti ulaskom Rumunjske i Bugarske. Prema tvrdnjama predsjednika evropske komisije Joséa Manuela Barrosoa, daljnje proširenje bit će moguće samo ako se taj institucionalni okvir promijeni donošenjem novog ustava, što bi se trebalo dogoditi u sljedećih nekoliko godina. Donošenje novog europskog ustava, međutim, nipošto nije izvjesno, ne samo zbog nestabilnosti u više zemalja Europske unije, posebno nekih važnih članica iz 2004., nego i zbog dijametralno suprotnih stavova najvažnijih europskih zemalja. Londonski Guardian objavio je dva zanimljiva komentara o pitanju proširenja EU, u kojima se izričito spominje i neizvjesna sudbina Hrvatske. Ta su dva komentara posebno važna jer dolaze iz Britanije, koja bi zbog nekih razloga, koji nemaju izravne veze s Hrvatskom, mogla kočiti hrvatski ulazak u EU. U prvom piše: "José Manuel Barroso, predsjednik Europske komisije, najavio je da će peto proširenje EU, kojim će 1. siječnja 2007. u nju ući Bugarska i Rumunjska, biti posljednje, te da nakon toga dugo neće biti novoga, i time izazvao zabrinutost u Hrvatskoj koja se nadala da će, slijedeći svoju prethodnicu iz nekadašnje Jugoslavije, Sloveniju, ući u Uniju 2009. Turska... ima još više razloga za zabrinutost. Europski ‘zamor od proširenja’ nakon ulaska deset novih članica 2004. nije isprazna fraza. EU od 27 članica imat će 500 milijuna stanovnika, a mnogima od njih nije jasno što Unija zapravo jest. Francuska protekcionistička opsesija poljskim vodoinstalaterima zajamčila je negativno glasovanje na prošlogodišnjem referendumu o ustavu EU. Stvarne ili izmišljene opasnosti dovele su do istog rezultata referenduma i u nekad integracionističkoj Nizozemskoj. Njemačka kancelarka Angela Merkel, koja preuzima rotirajuće predsjedništvo EU u siječnju, imat će zadatak da obnovi rad na traženju novih unutarnjih pravila i omogući Europi da ponovno ojača. To se mora dogoditi prije nego što se klub stane ponovno širiti." U drugom piše: "Gđa Merkel dobila je zadatak da otpuše prašinu s ustava te ga skine s police tijekom šestomjesečnog njemačkog predsjedavanja Europskom unijom, ali ne može se očekivati da će ozbiljni pregovori početi prije nego što Francuska na proljeće sljedeće godine izabere novog predsjednika, te prije smjene na čelu britanske vlade. To znači da bi ozbiljni razgovori o tome mogli početi tek kad Francuska (nakon Portugala i Slovenije) preuzme predsjedavanje Unijom u drugoj polovici 2008. Gđa Merkel velika je pobornica novog ustava, ona će sigurno podržati Barrosoovu izjavu da nema proširenja bez novog ustava, te njegovu najavu će poticati EU da se time pozabavi 2008. Dogovor 2008. omogućio bi Hrvatskoj da prema prijašnjem planu nastavi pregovore o pridruženju, ali će vjerojatno zakočiti turski ulazak. Ali valja podsjetiti da je Unija podijeljena oko ustava. Britanija smatra da bi svako novo otvaranje razgovora o ustavu ugrozilo teško postignuti dogovor, koji je sada na snazi, pa će se tomu protiviti. Ta pat situacija oko ustava i Barrosoovo upozorenje znače da će sljedeće proširenje biti odgođeno na dulje vrijeme."email to:Maroje Mihovilovic