Objavljeno u Nacionalu br. 569, 2006-10-09

Autor: Maroje Mihovilović

OTKRIĆA IZ KNJIGE BOBA WOODWARDA

Bush ratuje u Iraku po Kissingerovu planu za Vijetnam

Jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih američkih novinara, Bob Woodward, čovjek koji je razotkrio aferu Watergate, objavio je ovih dana knjigu 'State of Denial' u kojoj otkriva neugodne činjenice o Bushovoj administraciji

Cheney i Rumsfield su prema Woodwardu pravi vladari AmerikeCheney i Rumsfield su prema Woodwardu pravi vladari AmerikeBob Woodward jedan je od najpoznatijih i najutjecajnijih američkih novinara. Proslavio se početkom 70-ih kad je kao mladi reporter Washington Posta s Carlom Bernsteinom razotkrio aferu Watergate i natjerao ondašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona na ostavku. Poslije je sudjelovao u razotkrivanju i raznih drugih afera. Na kraju se usredotočio na pisanje knjiga aktualnog političkog sadržaja, od kojih su većina bestseleri. Dosad je objavio 13 knjiga, od kojih se čak deset našlo na prvom mjestu New York Timesove liste najprodavanijih u SAD-u. Prošlog tjedna iz tiska je izišla njegova 14. knjiga, koja će sigurno doći na prvo mjesto liste najprodavanijih, jer je puna neugodnih otkrića o administraciji američkog predsjednika Georgea W. Busha. Naslov je “State of Denial” (“Stanje nijekanja”), u njoj Woodward opisuje kako je Bush sasvim izgubio vezu s realnošću kad je rat u Iraku u pitanju, te ga prikazuje kao nesposobnog predsjednika, koji se ne može osloboditi ni svojih fiksacija ni svojih diskreditiranih suradnika.

O knjizi se naveliko pričalo i prije nego što je objavljena, na temelju nekih otkrića o njenom sadržaju u New York Timesu i Washington Postu te Woodwardova kratkog intervjua američkoj televiziji CBS. Novinski komentatori raspisali su se o Woodwardovoj knjizi već i stoga što je kritična prema Bushu. To je velik zaokret, jer su dvije prethodne knjige što ih je Woodward o Bushu napisao 2001. i 2004., prvu o Bushovoj energičnoj reakciji nakon terorističkog napada u rujnu 2001., a drugu o okolnostima u kojima se Bush odlučio za napad na Irak, bile američkom predsjedniku vrlo naklonjene.

Woodwardova specifična spisateljska metoda temelji se na njegovu novinarskom ugledu. On je novinar s brojnim izvorima u samom vrhu američke države, s odličnim vezama u administraciji, gdje ima mnogo prijatelja i osoba koje u njega imaju mnogo povjerenja. Oni mu i on the record (otvoreno) i off the record (povjerljivo) pričaju što se događalo iza kulisa, kako su tekli formalni i neformalni sastanci u administraciji, kakvi su odnosi između pojedinih ljudi, mnoge pojedinosti o privatnim razmišljanjima glavnih aktera američke politike, mnoge anegdote, tako da on doznaje štošta što je drugim novinarima nedostupno. Obično dugo istražuje temu o kojoj piše, traži i službene razgovore s najvišim funkcionarima ne bi li produbio svoje spoznaje ili razjasnio protuslovne informacije, a najčešće mu se ti zahtjevi odobravaju, pa je za jednu od dviju prethodnih knjiga čak četiri puta razgovarao i sa samim Bushom. No ovaj put, doznavši da će Woodwardova knjiga prema njemu biti kritična, Bush je odbio primiti Woodwarda. Ipak, Woodward je imao dovoljno kompetentnih sugovornika pa je uspio složiti priču o administraciji u stanju opće krize i raspada, u kojoj se suradnici ne usuđuju Bushu otkrivati pravu istinu o sve lošijem stanju u Iraku, a on odbija mijenjati politiku.

Woodward otkriva da više visokih funkcionara njegove administracije smatra da je politika prema Iraku pogrešna i da treba razmišljati o njenoj promjeni. Najveći krivac za teško stanje u Iraku po sudu većine je ministar obrane Donald Rumsfeld, za kojeg Woodward tvrdi da je među članovima administracije izgubio kredibilitet. Iako je donedavni šef stožera Bijele kuće Andrew Card dva puta savjetovao Bushu da smijeni Rumsfelda, on je to odbio. To je od njega tražila i supruga Laura, ali se tome usprotivio potpredsjednik Dick Cheney, iako je Rumsfeld izgubio vjerodostojnost među generalima i u lošim je odnosima s drugim članovima vlade pa, na primjer, ne želi telefonski razgovarati s ministricom vanjskih poslova Condoleezzom Rice. Generali se boje išta javno reći protiv Rumsfelda, a Woodward ih prikazuje kao slabiće koji otvoreno kažu da će se pokoriti svakoj naredbi i jasno daju do znanja da im u Iraku osnovni cilj nije postići pobjedu nego stvoriti uvjete da se američki vojnici mogu povući.

Rumsfeld je ovih dana bio na službenom putovanju u Srednjoj Americi i prilikom leta u Nikaragvu reporterima koji ga prate izričito je rekao da neće dati ostavku i otkrio da ga je ovih dana nazvao osobno predsjednik Bush i rekao mu da i dalje ima njegovu podršku. Komentirao je i Woodwardovu tvrdnju da je bivši šef stožera Bijele kuće Andrew Card dvaput preporučio Bushu da ga smijeni: “I ja sam svojedobno bio šef stožera Bijele kuće pa znam da je njegov zadatak da u razgovoru s predsjednikom pokreće različita pitanja i potiče ga da o njima razmišlja na razne načine, pa se ne čudim što je Card pokrenuo i to pitanje. No važno je ono što je predsjednik o tome odlučio.” Rumsfeld je novinarima rekao i da je on sam dva puta nudio ostavku, ali ju je Bush odbio prihvatiti. Na pitanje je li i nedavno razmišljao o ostavci, Rumsfeld je odlučno odgovrio: “Nisam.” Otkrio je da ga je Bush nazvao upravo zbog Woodwardove knjige i podržao ga. To pokazuje da se Bush unatoč novoj povećanoj gužvi oko Rumsfelda ne namjerava odreći svog ministra obrane, iako bi tako - naoko - mogao lako javno nezadovoljstvo zbog iračkih događaja usmjeriti na Rumsfelda, njega proglasiti krivcem i obraniti se od kritika. Iz političkih i novinarskih krugova pojačali su se zahtjevi da Rumsfeld ode jer je to jedini način da počne vojni zaokret u politici prema Iraku, da se tamo pošalje više vojnika, čemu se Rumsfeld stalno protivi, i preokrene tijek rata. Po sudu nekih komentatora to bi podiglo moral vojnika u Iraku, ali i generala, od kojih su mnogi vrlo nezadovoljni s Rumsfeldom, ali se ne usude ništa reći.

Američka javnost podijeljena je u vezi s Rumsfeldovom sudbinom. Istraživanje javnog mnijenja što ga je ovih dana objavio dnevni list USA Today pokazuje da je 46 posto Amerikanaca za Rumsfeldovu smjenu, ali 44 posto smatra da bi trebao ostati. I to nepostojanje konsenzusa o njegovoj smjeni jedan je od razloga zašto ga Bush još drži. Iako je Woodwardova knjiga za Bushovu administraciju vrlo neugodna, posebno u sadašnjemm predizbornom razdoblju, općenito se smatra da ipak neće izazvati Rumsfeldovu smjenu. On je uz potpredsjednika Cheneyja dominantna figura Bushova kabineta, a brojni Bushovi kritičari tvrde da su njih dvojica moćniji čak i od samog Busha, koji nema njihovu političku težinu, iskustvo i znanje, nego se oslanja na njihove procjene. Uz to, Rumsfeld je Bushu važan zbog velike reforme koju je pokrenuo u vojsci, slamajući jake centre moći u vojnoindustrijskom kompleksa, pripremajući vojsku za svjetske sigurnosne izazove u poslijehladnoratovskom razdoblju. Bush ne želi micati Rumsfelda dok taj posao još nije završen. U knjizi “State of Denial” iznimno su zanimljiva i otkrića o stanju rata u Iraku i velikom utjecaju nekadašnjeg američkog ministra vanjskih poslova i savjetnika predsjednika Nixona za nacionalnu sigurnost Henryja Kissingera na Bushovu vanjsku politiku.

Woodward otkriva kako Bush i drugi vodeći ljudi njegove administracije često 83-godišnjeg Kissingera pitaju za savjet, jer je vrijeme kad je Kissinger od 1969. do 1977. bio u aktivnoj politici vrlo slično sadašnjem: tada je SAD poražen u Vijetnamu, sada je u opasnosti da budu poražene u Iraku. Woodward piše da mu je potpredsjednik Cheney rekao da “od svih osoba izvan administracije najčešće razgovaram s Henryjem Kissingerom, on često dolazi u Bijelu kuću, najmanje jednom mjesečno, pa sjednemo i razgovaramo”. Woodward tvrdi da se i Bush privatno sastaje s Kissingerom svakih nekoliko mjeseci i s njim na druge načine kontaktira, pa je Kissinger najvažniji vanjski Bushov savjetnik za vanjsku politiku. On vidi mnoge opasnosti u sadašnjoj iračkoj situaciji, a sve promatra kroz prizmu rata u Vijetnamu i pouke koje je iz tog rata izvukao SAD, od kojih je osnovna da je u tom ratu trebalo još izdržati, a ne povući se i priznati poraz. Woodward podsjeća kako Kissinger u svojim člancima, govorima i privatnim razgovorima stalno tvrdi da je SAD 1972. vojno pobijedio u Vijetnamu, ali je rat izgubio zbog defetizma u američkom Kongresu i američkoj javnosti, koja je tražila povlačenje iz Vijetnama. Kissinger je u komentaru “Pouke izlazne strategije”, što ga je objavio u Washington Postu 12. kolovoza 2005., ustvrdio da je “potpuna pobjeda nad pobunjenicima jedina svrsishodna izlazna strategija”. On u to u Bijeloj kući uvjerava Busha, Cheneyja, predsjednikova savjetnika za nacionalnu sigurnost Stephena Hadleyja. Jedini cilj mora biti potpuna pobjeda. “Nemojte da se ponovi Vijetnam, gdje je postignuta pobjeda na bojnom polju, a potom se ušlo u poraz zbog stanja američke javnosti”, upozorava ih Kissinger, “nemojte nimalo popuštati, jer će inače mediji, Kongres i američka kultura izbjegavanja teškoća odvući cijelu administraciju u poraz.” Woodward tvrdi da je Kissinger uvjerio Busha i njegove suradnike da bi poraz u Iraku bio kudikamo zlokobniji od vijetnamskog. Ako u Iraku na vlast dođu radikalni islamisti ili talibanska vlada, to će destabilizirati ključne zemlje Bliskog istoka. On stalno uvjerava Busha kako - zbog pouka rata u Vijetnamu - treba voditi čvrstu politiku i u Iraku i kod kuće, da će jedino tako uspjeti. Kissinger se protivi bilo kakvom, pa i djelomičnom povlačenju američkih trupa iz Iraka, smatra da se o tome čak ne smije javno govoriti, jer bi to moglo pokrenuti pristanak na povlačenje prije nego što se postigne potpuna pobjeda. Woodward otkriva i zanimljivost o Kissingerovu sastanku s Bushovim piscem govora Michaelom Gersonom u rujnu prošle godine. I njemu je rekao da se Bush mora energično usprotiviti bilo kakvom zahtjevu da povuče američke trupe Iz Iraka i da je jedina izlazna strategija potpuna pobjeda: “Predsjednik ne smije govoriti o povlačenju trupa kao o najvažnijoj temi svog političkog djelovanja. On smije težiti smanjenju broja američkih trupa u Iraku, ali samo smanjenje ne smije biti njegov cilj. Na to on ne smije stavljati naglasak, nego na potpunu pobjedu.”

Kissinger je Gersonu dao kopiju memoranduma o povlačenju američkih trupa iz Vijetnama, što ga je 10. rujna 1969. uputio predsjedniku Nixonu, u kojem je ovaj važan pasus, za koji Kissinger smatra da je aktualan i danas: “Čak i djelomično povlačenje američkih vojnika iz Vijetnama imat će u američkoj javnosti isti učinak kakav imaju slani kikirikiji na one koji ih konzumiraju: što više vojnika iz Vijetnama dođe kući, bit će veći zahtjevi da se i preostali vrate kući. Politika ‘vijetnamizacije’ rata, prepuštanje južnovijetnamskim trupama da preuzmu ratovanje samo će povećati pritisak da se rat što prije završi s bilo kakvim rezultatom jer američka javnost želi samo brza rješenja. Povlačenje trupa samo bi ohrabrilo neprijatelja, a bit će sve teže održavati moral naših vojnika koji ostaju na bojištu, a da ne govorimo o moralu njihovih majki.” Woodward podsjeća da je, dva mjeseca nakon što je Kissinger kopiju tog svog davnog memoranduma Nixonu dao Gersonu, Bushova administracija objavila je na 35 stranica “Nacionalnu strategiju pobjede u Iraku”, kojom je definirano što će poduzeti u Iraku. Taj izvještaj slijedi Kissingerove preporuke iz 1969. o totalnoj pobjedi kao jedinoj izlaznoj strategiji. Bush se potpuno drži te strategije. Wooward citira razne neimenovane visoke funkcionare njegove administracije koji tvrde da Bush ne dopušta da se uopće razgovara o bilo kakvoj alternativi ratnoj politici u Iraku. U tom kontekstu valja gledati i često citiran Bushov odgovor na sastanku s republikanskim vođama koji su ga upozorili kako bi trebao mijenjati politiku u Iraku: “Neću je mijenjati makar me u njoj na kraju podržavali samo moja supruga Laura i moj pas Barney.”

Za nju će, međutim, očito imati i podršku i Kissingera.email to:Maroje Mihovilovic

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika