Objavljeno u Nacionalu br. 569, 2006-10-09

Autor: Vedrana Rudan

ZLOĆE I POVRĆE

‘O Mary Don’t You Weep’*

Na koncertu Brucea Springsteena blizu Udina vidjela sam mnogo svojih vršnjaka, koji nisu poput onih u Rijeci, mrki, tužni, zgrčeni, zabrinuti. Ne. Debele žene mojih godina grlile su se s debelim muškarcima mojih godina

Ja imam sina. I moj muž ima sina. I moj sin i njegov sin za moga muža prže diskove prije nego što se pojave na tržištu. Teško je živjeti s mojim mužem. Voli džez i bluz. Zato u našoj maloj kući ima svoju sobu u kojoj sluša muziku. Kad mene nema doma, onda u boravku uvali disk u plejer. Da u tim trenucima prolazite našom ulicom, čuli biste crnce kako urlajući umiru u mračnoj depri. Za mene je oduvijek tišina bila jedina podnošljiva glazba. A onda sam se jednog kasnog popodneva vraćala iz grada, nije mi bilo do telefoniranja, zato nisam nazvala muža, skini muziku, zlato, stižem. Nisam vam rekla, on je pun životne radosti. Dakle, vukla sam se doma, tuga mi je grizla grlo, ne bih znala reći zašto, ušla sam u našu ulicu... Neki je muškarac pjevao. Grub glas. S njim su pjevale i neke žene i veseli muškarci. Čula sam trube, bubnjeve, violine, cvililo je nešto... Bendžo? Tko to pjeva? Muzika je ušla u moje mlohavo tijelo i pokrenula mi trome noge. Do kuće sam stigla plešući. Ej! Gospodin promukla glasa pjevao je u našoj kući. A moj je muž brundao i držao u naručju našeg mačka Petra Krešimira. Netko je svirao i harmoniku. Iz ormarića iznad štednjaka izvukla sam krpu za brisanje suđa, vitlala njome, nazvala djecu i puštala im u slušalicu violinu i ostalo. Tko je to, pitala sam muža. Bruce Springsteen with The Seeger Sessions Band, “We Shall Overcome”. To se dogodilo prije ne znam koliko mjeseci. Nema dana, nema dana a da Bruce Springsteen i ja ne radimo šou na mojoj terasi. I nije me briga što o meni misle susjedi. Stari Bruce bi i iz vas izbio zadnji trag osjećaja da je najbolje iza vas, plesali biste i vi da čujete Brucea i njegove. Sve bi ovo bilo nebitno da nas jednog krasnog dana nije nazvao prijatelj Slobodan iz Pule i rekao, Bruce ima koncert u Villi Manin u Codroipu blizu Udina.

Umrijeti a ne čuti Brucea uživo?! Jebeš život bez Brucea! Plešem dok vam ovo govorim, trese mi se opuštena, stara, debela guzica, grlo mi proizvodi čudne zvukove. Moj se muž dobro sjetio. Nas dvoje nismo sami na ovome svijetu, imamo prijatelje, zovu se Vlado i Majda. Nazvali smo ih i rekli, stari Bruce nastupa u Villi Manin u Codroipu kraj Udina. Idete? Idemo, rekli su, a nisu čuli njegov zadnji album?! Možda su nam htjeli ugoditi ili samo na nekoliko sati pobjeći iz Hrvatske. Neki ljudi ne podnose ovu zemlju. Ne znam zašto, ogromne količine vode padale su na naše kišobrane dok smo bauljali prema Vladinom i Majdinom autu. Kakav je album, pitala je Majda. Vlado je vozio. Stara, rekla sam, da ga čuješ, sad bi izišla iz auta i zaplesala na autostradi. Ha, rekla je Majda, ako ti tako kažeš. Nažalost, nismo ponijeli disk, moj ga je muž posudio susjedu dok sam ja bila kod zubara, zato smo nas dvije govorile o djeci koja su čovjeku najveća radost do njihove šeste godine. Naša su djeca u dvadeset i osmoj. Majda i Vlado imaju sina u petoj godini, još ga jako vole. Sve što su debeli, tamni oblaci imali u sebi bacali su na naš automobil. A ako bude padala kiša, rekla sam. Pada kiša, rekao je moj muž. Ušli smo u Codroipo tri i pol sata prije koncerta. Nebo je bilo sivo, ali milostivo. Parkirali smo u kukuruzištu, čuvar nam je naplatio tri eura i još nas je pozdravio. Krenuli smo prema centru Codroipa, mjestašca od nekoliko stotina stanovnika. Pješačili smo možda kilometar. Vila do vile. Stotine i stotine ljudi s ruksacima na leđima išle su u suprotnom smjeru, prema vili Manin.

Vidjela sam i mnogo svojih vršnjaka. To nisu bili oni moji vršnjaci koje susrećem na riječkom Korzu, mrki, sivi, tužni, zgrčeni, zabrinuti, ocijeđeni likovi. Ne. Debele žene mojih godina grlile su se s debelim muškarcima mojih godina. I pokazivali nam zube. I mi smo njima. Potapšala sam muža po guzici a onda uzela njegovu ruku u svoju. Da ste nas vidjeli, mislili biste da to nismo mi. Ušli smo u kafić. Posluživala nas je debela, dobodušna Talijanka kose upletene u tanke, tamnocrvene pletenice. Jeli smo sendviče sa šunkom, pili pivo i nismo imali osjećaj da gospođa jedva čeka da oslobodimo stolice. Sredovječni gazda namigivao nam je dok je iz podruma dovlačio piće. Izišli smo i krenuli za tisućama ostalih. Stali smo u red. Nitko se nije gurao. Slobodan nas je dočekao s kartama. Koncert je počeo u devet i petnaest, točno u minutu. Da se razumijem u muziku, rekla bih vam ono bitno. Ovako ću vam možda govoriti o nebitnom. Bina je izgledala poput dnevnog boravka nekakve vile s američkog Juga, možda. Kristalni lusteri, ljubičasti tonovi... A onda su krenuli. Njih tko zna koliko. Bendžo, bubnjevi, harmonika i promukli glas. Da, i klavir! Klavir! Violinu je svirala sretna plavuša m o j i h godina?!

Morate znati, nije Bruce prvi koga sam slušala uživo. Bila sam ja i na Stonsima i na Tini Turner, pratila sam muža, ali ovo je bilo drugačije. Osjećala sam se kao dijete koje još nema šest godina a ima i mamu i tatu. Nekoliko, tko zna koliko tisuća ljudi pjevalo je i plesalo i smijalo se i pljeskalo i grlilo i mahalo upaljačima. Vedro nebo bez oblačka. Zaštitari su bili visoki i debeli i nisu gledali prijeteći. I ja sam pjevala, i moj muž, i Vlado, i Majda, i Slobodan, a mi uopće ne znamo pjevati. Nemate pojma kako život može biti lijep u Villi Manin dva sata i petnaest minuta. Zagrljeni, otišli smo do kukuruzišta. Popišala sam se tamo, pišali su i drugi. Krenuli smo prema Hrvatskoj. U autu nismo pjevali. Nikome nije do pjevanja kad se vozi doma. Ušli smo u Sloveniju, a onda tresnuli u veliku, debelu srnu. Pala je mrtva u jarak pokraj ceste. Njene su dlake ostale na limu.Vlado ima kasko, dlake su dokaz da se nije zabio u neki zid. Jadna životinja. Idućeg smo jutra kupili original disk. Ja sada plešem, slušalica je otvorena, neka Majda sluša. I Majda pleše, i ona je ubacila disk, neka ja slušam.

email to:Vedrana Rudan

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika