U Frankfurtu ništa novo. Barem ne bitno novo. Samo staro i, usudio bih se reći, sve starije. Međutim, ipak ima jedna sitnica. Ove je godine naš štand na najvećem međunarodnom sajmu knjiga bio poprište i jedne bizarne paranormalne pojave: osim živih gostiju, Miroslava Radmana, Ivana Đikića, Ivana Aralice, Romana Šimića i Zorana Filipovića, ovaj je tužan eksteritorijalni prostor pohodio i jedan mrtav - Nikola Tesla. Bio je prisutan u lijepoj fotografiji velikog formata i nekoliko manjih, a utjelovio se pomalo i u nekim zavojnicama i električnim spravama koje su našemu štandu davale dodatan šarm tehničkoga muzeja. Međutim, vrlo često, kad bi se uključio razglas za neku promociju ili upalila dodatna svjetla za snimanje, nestajalo je struje. Ljudi su govorili da je to zato što se Tesla okreće u grobu kad vidi krajnje naelektriziranu atmosferu na hrvatskome štandu. Samo što elektrika ovaj put nije bila s Niagarinih slapova, nego ona ljudskoga porijekla, neuronska, koja ne udara direktno i ne trese, ali razbija, razjeda, ujeda, izjeda, peče u želucu i smrdi kroz kožu. A razloga je bilo puno i svi odreda takvi da bi svakako mogli isprovocirati Teslin duh, tu neku čudnu elektriku, da nam se svima javi i kaže da se ne zajebavamo s vlastitim dostojanstvom i ugledom. Ali, da bi netko bio ugledan, treba ga valjda netko i ugledati, osmotriti, procijeniti, a nas najčešće nikada i ne ugledaju.

Nevidljivi smo mi velikome svijetu i kao literatura i kao kultura, pa čak i kad ulupamo sto tisuća eura u nekakav autističan projekt u kojemu ćemo držati govore i čitati knjige uglavnom sami sebi. Postojalo je, doduše, niz pokušaja da se pobijedi taj autizam i da se konačno izađe iz okvira štanda, ali nekako sve je bilo kratka vijeka. No za malu kulturu i mali jezik jedini je način otvarati se aktivno istim takvim kulturama, stvarati asocijacije, interakciju, zajedničke projekte, povezivati se na poslovnoj, poetičkoj, političkoj, ženskoj, regionalnoj ili bilo kakvoj drugoj osnovi, ali povezivati se. Tek tako, u širem regionalnom pristupu, imamo šansu otisnuti se iz svoga maloga svijeta u onaj veliki, kojemu navodno kulturom i pismenošću pripadamo. No to se ovaj put nije dogodilo, a atmosferu na štandu dodatnim amperima napunile su i neke bizarnosti. Promoviran je nesuvisli desničarski časopis Harahvati, što ga izdaje Tomislav Grgo Antičić, časopisa koji, među ostalim, nudi i pjesme o Gotovini i iritantnu desničarsku retoriku. Sve su to, kao što znamo, stvari koje Europa radosno pozdravlja. Pa tako, uza svu slobodu da pojedini izdavači izlažu svoj program ako su već u Zajednici nakladnika i žele se predstaviti, valjalo bi svakako voditi računa i o tome da, ako to ugleda i dobro pogleda netko sa strane, ode naš ugled u nepovrat. I onda imamo situaciju da se ljudi poprijeko gledaju, novinari, a među njima i ja, dolaze gledati to čudo kao da pleše trudna mediteranska medvjedica. Da se razumijemo, ovoj bizarnoj publikaciji, da je ostala kod kuće, ne bi trebalo posvetiti ni redak. Međutim, u prostoru koji ipak predstavlja kulturu ove zemlje to je štetno bez ostatka. To, dakako, nije sve. Odjeknuo je i elektrikom inspirirani uvodni tekst za sajamski katalog, tekst koji potpisuje Kašmir Huseinović a mnogi su ga shvaćali kao pjesmu. No to bi se, ako ćemo baš po rodu i vrsti, moglo okarakterizirati kao pjesma u prozi, a ako ćemo po smislu, rijetko viđeni nonsens koji počinje ovako: “Volim Boga. Volim svoju majku. Volim sebe, svoju ženu i djecu. Volim svoju obitelj. Volim svoj narod i svoju zemlju.”

A sve pod naslovom “Svjetlost” i pokraj Tesline slike. I lijepo je prevedeno na engleski i njemački, da ne bude zabune, da svi mogu lijepo pročitati kakvom besmislicom počinjemo svoj nastup na najvećoj svjetskoj smotri knjiga, izdavača i pisaca. Stvar je otišla tako daleko da su neki taj katalog, napravljen da predstavi goste i bude reprezentativna publikacija, skrivali od stranih kolega da se sramota ne širi nego da ostane u našem dvorištu, gdje je, nažalost, dobro poznajemo i navikli smo na nju. A to je samo još jedan od simptoma frapantne nekompetentnosti koja vlada u društvu, a zasvijetlila je meteorskom svjetlošću i u Frankfurtu. Rezultat svega bila je do nepodnošljivosti napeta atmosfera na štandu te je izgledalo da je svatko sa svakim u svađi. Ljudi su oprezno i s nelagodom dolazili u taj prostor, bojeći se da ne sretnu nekog “opasnog”, nekoga s kim se dobro poznaju, a trebali bi biti u svađi. Ni ja, naravno, nisam izuzetak. Na mjestu gdje bismo se trebali zajednički reprezentirati, mi smo se jedni od drugih skrivali.

Gotovo da sam jednom prilikom, u zahodu, vidjevši svoj odraz u zrcalu, rekao: “Uf, to je onaj Ferić. Ne podnosim takve tipove, ljubazni, smješkaju se, povlađuju, a poslije u novinama nož u leđa.” I sve mi se čini da sam ja na onome štandu najviše izbjegavao samoga sebe. A čini mi se da je tako bilo i drugima, terapija za samosuočavanje i samoizbjegavanje. A najefektnije nas je same sa sobom suočio direktor sajma knjiga u Leipzigu, Oliver Zille, u razgovoru o tome da Hrvatska 2008. bude zemlja partner toga sajma, što je za naše izdavaštvo, kulturu, pisce, dizajnere i sve koji se knjigom bave prilika koja se dosad nije pružila. Inicijativu za to dali su ljudi iz Zajednice nakladnika. Međutim, nezadovoljan pripremama za tu važnu manifestaciju te mogućnošću da projekt propadne zbog nedostatka organizacije, koordinacije i komunikacije unutar Zajednice nakladnika, rekao je da će nas to, ako propustimo šansu da se kao zemlja i kultura kompetentno predstavimo u Leipzigu, baciti 100 godina unatrag. Nisam to čuo vlastitim ušima, jer sam imao neke obaveze na štandu svog austrijskog izdavača, ali ta je rečenica nevjerojatnom brzinom promigoljila gotovo kroz sve štandove austrijskih nakladnika koji objavljuju i knjige autora s naših prostora. Ne bi stoga valjalo da se naša vlastita ambicija okrene protiv nas zato što nismo spremni ili sposobni nadići nesporazume i organizirani neku vrstu radne skupine nacionalnoga spasa za projekt Leipzig. Jer svaki izum i svaka ambicija mogu se okrenuti protiv čovjeka. Sjedim tako sam na štandu, jer se svi izbjegavaju pa su na kraju i pobjegli, te, gledajući sliku našeg velikog izumitelja iz Smiljana kako drži upaljenu žarulju u ruci, mislim: “Što o Tesli misle oni koji upravo sjedaju na električnu stolicu? Može li nas Tesla i u Leipzigu spasiti?”

email to:Zoran Feric