Objavljeno u Nacionalu br. 569, 2006-10-09

Autor: Stanko Borić

PRIPREME RH ZA NOVO ATOMSKO DOBA

Gradnja nuklearke počet će 2010.

Kako bi izbjegla energetski kolaps, Hrvatska za tri godine mora početi s projektiranjem nuklearnih elektrana, što je trenutačno zabranjeno zakonom

Nuklearna elektrana u KrškomNuklearna elektrana u KrškomŽeli li izbjeći energetski kolaps Hrvatska će kroz nekoliko godina morati početi s projektiranjem i gradnjom nuklearnih elektrana, zaključak je koji se može izvući iz mišljenja hrvatskih stručnjaka za energetska pitanja.

Pokretanjem domaćega nuklearnoga programa došlo bi do radikalnoga zaokreta u domaćoj energetskoj politici koja je trenutačno u dobroj mjeri blokirana istupanjem raznih ekoloških udruga koje pokušavaju zaustaviti gotovo svaki projekt gradnje energetskih postrojenja u Hrvatskoj. Kroz desetak godina, možda i ranije, potrošnja električne energije premašit će kapacitete i mogućnosti ospkrbe, stoga će se Hrvatska morati uključiti u novo nuklearno doba koje predstoji Europi. Predsjednik Uprave Hrvatske elektroprivrede (HEP) Ivan Mravak kaže kako će nuklearna elektrana u Hrvatskoj biti završena najranije 2020. godine. “HEP u budućnosti ide na diverzifikaciju goriva za elektrane. Sadašnji plan koji je Uprava napravila je takav da će svoje rastuće potrebe zadovoljiti iz klasičnih izvora te bez problema dočekati nuklearno doba. Naša procjena je da će ono doći oko 2020. godine. Hrvatska neće biti prva koja će ići tome, no kada u Europi krene val nuklearnih elektrana, nakon što dođu tipske elektrane s većim stupnjem sigurnosti i kada to bude prihvatljivo za Europu, tada će sigurno i Hrvatska ući u to područje”, kazao je Mravak za Nacional.

No, da bi nuklearka bila završena do tog vremena, pripremne radnje trebaju početi mnogo ranije. “Pet godina treba za pripremu i istraživanje, a otprilike toliko traje i sama gradnja nuklearke. To znači da bi se oko 2010. kada se završe četiri planirane elektrane i ostane samo Plomin za gradnju i u Hrvatskoj mogla početi razmatrati nuklearna opcija “, napomenuo je Mravak. Primarni razlog da se uopće krene u gradnju nuklearne elektrane jest da se izbjegne energetska kriza koja bi bila rezultat sve veće potrošnje energije stanovništva Hrvatske te smanjenje ovisnosti o uvozu. Nikola Čavlina, profesor na zagrebačkom Fakultetu elektronike i računarstva te jedan od najuglednijih hrvatskih stručnjaka za pitanja nuklearne energije kaže kako se, gledajući energetsku situaciju u razdoblju do 2020. godine, može reći da je nuklearna energija nužnost. “Potrošnja energije u Hrvatskoj na razini je finske potrošnje iz 1965. godine tako da pravi rast potrošnje tek predstoji.

U situacijama prosječnog opterećenja, energije ima sasvim dovoljno, no u nekim drugim situacijama kao što su velika zima i božićni praznici jako raste potrošnja. Godine 2013. ili 2014. Hrvatska više neće moći zadovoljiti svoje vršno opterećenje jer više neće moći proizvoditi koliko je potrebno. Ista situacija je i u svijetu pa Hrvatska nije izuzetak. Između 2010. i 2020. godine svijet će imati manjak instalirane snage i ući u energetsku krizu ako se nešto ne promijeni”, kaže Čavlina.

Kako Hrvatska nema velikih izvora prirodnog plina, ne mogu se povećati domaći hidropotencijali, a vjetar je nestalna pojava, elektrana na nuklearnu energiju je jedina realna opcija za opskrbu energijom. Prepreka njenoj gradnji je zakonska uredba koja zabranjuje gradnju elektrana na ugljen i nuklearne energente. “U našem programu rada Uprave i izgradnje kapitalnih projekata u idućih 10 godina nije predviđeno nikakvo istraživanje niti izgradnja nuklearne elektrane. Mi se držimo odredbe Zastupničkog doma Hrvatskog sabora iz svibnja 1999. godine u kojoj stoji da se do 2015. godine neće graditi, odnosno istraživati i ispitivati mogućnost izgradnje termoelektrana na ugljen i nuklearne elektrane”, ističe Mravak. Ako se želi krenuti u gradnju nuklearke prvi bi korak dakle morala biti izmjena zakonske uredbe iz 1999. godine.

Već sada je izvjesno kako će najveće prijepore u javnosti izazvati potencijalne lokacije za gradnju nuklearne elektrane. “Lokacije za nuklearne elektrane uvijek se nalaze pored velikih voda zbog potrebe hlađenja. Gledajući Hrvatsku jasno je da se ona može graditi samo na moru ili na velikim rijekama. Nije realno da se igdje na moru gradi nuklearka tako da ostaju Dunav i Sava”, kaže profesor Čavlina. Prvi čovjek HEP-a Mravak odbacio je špekulacije o određenim mjestima predviđenim za gradnju nuklearki. “Lokacije koje su u nekim stranim medijima navedene kao moguća područja izgradnje nuklearne elektrane figurirale su kao pogodne prije desetak godina. Riječ je o lokacijama na otoku Viru, adi na Dunavu pored Erduta i lokaciji pored Zagreba. One su nakon 26 godina u tolikoj mjeri izmijenjene s pozicije kriterija gradnje nuklearnih elektrana da već sada u HEP-u znamo da će kada dođemo u situaciju da razmatramo lokacije za gradnju nuklearki, te lokacije biti neupotrebljive.

O tipovima i cijenama budućih elektrana sada je teško govoriti, kaže Mravak, već je razumnije pričekati razvoj novih tipskih reaktora i vidjeti kakvi su oni u praktičnoj primjeni. “Možda će u vlasničku strukturu HEP-a ući kompanija koja već ima nuklearke u svome vlasništvu pa će izraditi slične modele. Cijena nuklearke ovisi o njenoj jačini. Budući da je cijena približno 2000 eura po kilovatu instralirane snage, elektrane od 400 megavata stajala bi oko 800 milijuna eura.”

Čavlina kaže kako je pet osnovnih argumenata za gradnju nuklearnih elektrana. Prvi je porast potražnje električne energije do 2015. godine. Drugi je da se njome osigurava konkurentna, stabilna i predvidiva cijena struje što je posebno važno uzme li se u obzir cijena nafte koja pogoni termoelektrane. Rasla je i cijena urana, ali ona čini mali dio u ukupnim troškovima nuklearke. Nuklearke su skupe za izgraditi, ali je mala cijena goriva. Treći argument je zadovoljenje Kyoto protokola jer, gledajući CO2, nuklearna elektrana je neutralna i ne proizvodi ga. Četvrti razlog je smanjenje ovisnosti o uvozu, a posljednji je pozitivan učinak na zapošljavanje i ekonomiju.

Njena izgradnja traje pet godina, a stalno je zaposleno par stotina ljudi te ih gotovo tisuću radi na zamjeni goriva i godišnjem remontu. Ono što mnoge brine su, u javnosti često prenaglašene, opasnosti od nuklearenih elektrana. Čavlina kaže kako se u svim zemljama koje imaju nuklearke radi vrlo ozbiljan monitoring redovnog pogona nuklearnih elektrana. “Ispuštanja normalnog pogona su praktiči zanemariva, ali naravno da se postavlja pitanje eventualne nesreće. Černobil je pokazao da je to ipak moguće, no treba znati da na svijetu ima 450 nuklearnih elektrana. U cjelini gledajući one rade dobro i potrebno je činiti sve da se mogućnost nesreće svede na najmanju moguću mjeru”. Profesor Čavlina ističe da je riječ o vrlo složenoj i zahtjevnoj tehnologiji. “Izrada projekta i pripreme traju gotovo isto toliko koliko i sama gradnja. U pripremne radnje ulaze: izbor lokacije, istražni radovi na lokaciji, studije priključka, studije utjecaja na okoliš, zatim je tu financiranje, izrada i raspis tendera, analiza ponuda i na kraju odabir izvođača, Predviđeni životni vijek nuklearki bio je oko 40 godina, ali se on sada kod mnogih produljuje te rade i nadalje dobro i konkurentne su.” Posebno se ističe problem zbrinavanja nuklearnog otpada. Ako Hrvatska jednog dana dobije svoju nuklearku dva su načina zbrinavanja otpada.

Jedan je tzv. švedska, a drugi francuska metoda. U nuklearnom gorivu ostaje jedan visokoradioaktivan dio. “Ide li gorivo u reprocesiranje, onda se taj visokoradioaktivni dio odvoji od onoga manje radioaktivnoga i pohranjuje se. Otpad se drži u bazenu i polako hladi te postaje sve manje radioaktivan. Šveđani gorivo nakon što se ohladi spreme u spremnik, pohrane i zaborave na njega. Francuzi idu u reprocesiranje pa onda visokoradiokativni dio posebno pohranjuju. Jedan dio goriva vraćaju u proces i tako bolje iskorištavaju uran”, kazao je Čavlina. Hrvatska već dobiva energiju od nuklearki. Ne samo od one u Krškom već i iz jedne mađarske nuklearke. Mađarska ima četiri nuklearne elektrane, 100 kilometara od mađarsko-hrvatske granice. OKVIR RH s 10 zemalja razvija novi reaktor Hrvatska je jedna od deset zemalja koja sudjeluje u razvoju novoga nuklearnog reaktora - International Reactor Innovative and Secure (IRIS). Zahvaljujući profesoru Nikoli Čavlini i doktoru Davoru Grgiću koji sudjeluju u projektu, Hrvatska se našla u društvu država kao što su Rusija, SAD, Japan, Meksiko, Brazil, Velika Britanija, Španjolska i Italija koje sudjeluju u stvaranju IRIS-a. Litva je, uz Hrvatsku jedina manja država u tom projektu. IRIS reaktor trebao bi imati produženi ciklus jezgre, odnosno mogućnost pogona bez zaustavljanja za remont u trajanju od četiri godine te isključivanje mogućnosti pojave nuklearne nesreće. Njegov razvoj počeo je 1999. godine, a Fakultet elektrotehnike i računarstva Zagreb uključen je u projekt IRIS kao punopravni član te sudjeluje u radu s kompjutorskim modelima i analizi sigurnosti. Kako se projekt IRIS reaktora u mnogome bazira na provjerenoj tehnologiji tlakovodnih rekatora kakav je i reaktor u Krškom, to su iskustva stečena u analizama sigurnosti NE Krško kvalificirala fakultetsku grupu za sudjelovanje u projektu IRIS, koji će biti gotov između 2012. i 2015. godine.

email to:Stanko Boric

Vezane vijesti

Svjedok Williams kaže kako pljačka nakon Oluje nije bila organizirana

Na haškom suđenju hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču svjedočio je bivši vojni obavještajac iz kanadskog kontigenta… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika