Objavljeno u Nacionalu br. 570, 2006-10-16

Autor: Željko Rogošić, Ante Pavić

NOVI ŽIVOT BIVŠIH NARKOMANA

Biznisom protiv droge

RETO CENTAR u Splitu i Zagrebu okuplja više od 200 bivših ovisnika koji su pokrenuli vlastiti biznis te žive od prodaje i popravka antikviteta, pokućstva i kućanskih aparata

Puno ljudi dolazi u Reto centar i pronalazi namještaj za vikendice ili njime oprema sobe za iznajmljivanjePuno ljudi dolazi u Reto centar i pronalazi namještaj za vikendice ili njime oprema sobe za iznajmljivanje Reto centri, koji upošljavaju bivše ovisnike o drogi i alkoholu nisu samo uspješni u rehabilitaciji nego predstavljaju i vrlo dobar biznis koji stotinama mladića i djevojaka omogućuje da počnu novi život i odvoje se od društva koje ih je i uvelo u ovisnosti. Mladići i djevojke koji su se odvikli od droge u Reto centrima skupljaju staro pokućstvo, kućanske aparate i odjeću te ih prodaju, popravljaju i tako se uzdržavaju, a taj sustav djeluje u Hrvatskoj od 1993. kada je prenijet iz Španjolske. U Splitu tako živi 150 ljudi u četiri muške kuće i jednoj ženskoj, u Zagrebu njih 90 u tri kuće za mladiće i jednoj za djevojke, a uskoro će se otvoriti i kuća u Zadru.

“Mi smo kršćanski centar u kojem ovisnicima o drogama i alkoholu pomažemo potpuno besplatno i neprofitabilno”, kaže Boris Babarović, predsjednik udruge “Reto centar - prijatelji nade”. “Sami se financiramo svojim radom, a vodič nam je vjera u Isusa Krista“. U napuštenim i razrušenim Pomgradovim barakama u Sv. Kaji u Solinu, nekada okupljalištu narkomana, nadomak rezališta brodova i Sjeverne luke, Reto centar je napravio radionice u kojima se podučavaju zanati i vještine, a sagradili su i kuhinju i blagovaonicu u kojoj se svake nedjelje sastaju bivši i sadašnji ovisnici i njihovi roditelji. Ondje je i trgovina i skladište rabljenog pokućstva, a građani mladićima iz Reto centra ustupaju ili poklanjaju i druge stvari, među njima i antikvitete, koje oni potom odvoze, popravljaju, restauriraju i prodaju. U zadnjih 20 godina Reto centar čini 7000 ljudi iz Europe, Afrike i Amerike, a u Splitu neslužbeno djeluje od 1990. kada su preko Evangeličke crkve onamo došli volonteri iz Španjolske. “Kroz centar je prošao veliki broj mladića i djevojaka iz svih hrvatskih krajeva, a u zadnje vrijeme dolaze k nama i ovisnici iz Makedonije, Bugarske i susjednih država”, kaže Babarović, ovisnik od četrnaeste godine. On i Andrea Bujas, voditelj Reto centra, kao i njihove supruge, besplatno pomažu drugima.

“Centar je besplatan za mladiće i djevojke koji se žele liječiti, ali financiramo se svojim radom. Radnu terapiju spajamo s normalnim životom. Živimo kao jedna obitelj, koja sve svoje troškove mora platiti. Stoga mora i raditi“, kazao nam je Bujas. "Dijelimo letke, oglašavamo se. Građani Splita znaju za to, i svi oni koji imaju ormar, krevet, stroj za pranje rublja ili hladnjak viška, i ne znaju što će s njim, zovu nas u Reto centru. Mi dolazimo svojim kamionom i odvozimo stari ili polovni namještaj, aparate ili sve ono što ljudima više ne treba. Ako su ormari loši, razbijaju se u daske, letve, ako su dobri za daljnju uporabu, dospijevaju u našu trgovinu rabljenim namještajem, gdje ga kupuju ljudi kojima takvo što treba. Ukoliko dođe bijela tehnika koju treba popraviti, ovdje imamo radionice u kojima ih naši momci popravljaju. U radionicama rade oni koji su bili tehničke struke ili su te poslove ovdje naučili. U kućama, posebno na Klisu, ostaju novi momci, koji su nedavno došli i prolaze krizu. Uz njih su mladići koji su dugo vremena tu i koji pomažu da prođu kroz tu krizu odvikavanja. Oni zajedno rade u kuhinji, praonici, u drvodjeloskoj radionici, na gradnji kuće, jer učimo se i zidarskim poslovima. I to je najbolja rehabilitacija“, objasnio nam je Andrea Bujas.

Jedan dio bivših ovisnika radi u splitskim tvrtkama, dvadesetak ih radi u trgovini rabljenim namještajem, pomaže u kuhinji, popravljaju strojeve za pranje rublja, hladnjake u radionici, dvadesetak ih je angažirano u gradnji kuća, isto toliko ih vozi kamione, čisti, uređuje okoliš, provodi selidbe, bavi se soboslikarstvom. Puno ljudi dolazi u Reto centar i pronalazi namještaj za vikendice ili njime oprema sobe za iznajmljivanje. "Ne držimo samo namještaj iz druge ruke, nego se bavimo i restauracijom antikviteta. U Splitu imamo trgovinu tim namještajem. Sve su to napravili bivši ovisnici tražeći svoj put u bolji život“, Andrea dopunjuje sliku o Reto centru . Andrea Bujas počeo se drogirati s 19 godina dok je bio u vojsci, odakle su ga potjerali 1996. “Završio sam na ulici, roditelji su digli ruke od mene. Rastavili su se, sve je popucalo po šavovima. Otišao sam živjeti kod djevojke. Bio sam grozan, pravi lopov. I njezine roditelje sam pokrao da bih nabavio heroin. Sve sam prevario, izlagao i više nije bilo načina da dođem do novca za drogu, osim krađom! Počeo sam krasti na ulici, bezočno, ponašati se kao razbojnik. Uhvatili su me i završio sam u zatvoru. Osuđen sam na osam mjeseci zatvora zbog krađe radi droge. I tu sam prvi put dobio mogućnost razmisliti što hoću, kuda idem. Sudac mi je rekao da mi izriče blažu zatvorsku kaznu, jer mi je prvi put. Kazao je kako se nada da ću razmisliti, ali ako se vidimo ponovno, rekao je, kazna će biti puno oštrija. Našao sam se iza rešetaka. Osjećao sam se kao životinja, bez ikakvih prava, u polusvijetu. Rekao sam sebi: 'Ovo nije ono što želim! Mogu bolje! Moram naći put!' Tražio sam put do komune, do nekog centra. Tada smo znali za sestru Bernardicu i zajednicu 'Susret' i 'Reto centar'. Tražio sam pomoć. Jednog dana u zatvor mi je došla nenadana posjeta. Došli su mi momci iz Reta, i to oni koje sam kao narkomane poznavao s ulice, a među njima i čovjek od kojega sam kupovao drogu. Vidio sam na njemu strahovite promjene. Vidio sam da je odlučio živjeti bez droge, vidio sam njegovo drugačije lice, i njegov osmjeh bio je drugačiji. Tada sam shvatio - to je ono što i meni nedostaje. Kada sam 1998. godine izdržao zatvorsku kaznu, čekalo me je mjesto u Reto centru. Bilo nas je dvanaest. Lijepo su me primili, s puno pažnje. Nisam ih poznavao, ali njihov je način bio prijateljski. Počeli su mi pričati o onome što je promijenilo njihov život. Počeli su mi pričati o živom Bogu koji će, ukoliko želim, ući u moje srce i moj život, ispuniti me i promjeniti. Uzeo sam i ja Bibliju za svoj vodič, i moj se život počeo mijenjati. Borbu s drogom sam dobio vrlo brzo. No, puno treba vremena dok se shvati da je u borbi s izazovima i nedaćama istodobno smisao života."

U kuhinji, koju su uredili od donacija, sve sami rade. Pomogli su im mnogi, posebno hoteli na Braču i ustupili svoju kuhinjsku opremu kada su postavljali novu. Glavni im je kuhar Đorđe, Crnogorac iz Vukovara koji je završio srednju kuharsku školu, a pomoćnik mu je 31-godišnji Dragan iz Kumanova, iz Makedonije. “Ovdje sam pet mjeseci, a dva mjeseca radim u kuhinji. Počeo sam se drogirati još 1991., ali tek kada više nisam znao za sebe, odlučio sam doći u Reto centar. I dali su mi priliku da se izliječim“, napominje Dragan. Nikša Rosandić iz Splita je šef nabave. On se brine o nabavi prehrambenih namirnica, svih vrsta materijala, ponajprije građevinskog te sanitarija. U Reto centru je već devet godina. "Obilazim trgovačke centre, ljudi nam izlaze u susret, moramo se samofinancirati i biti štedljivi. Na heroinu sam bio osam godina, na metadonskoj terapiji sedam, prije toga sam uzimao alkohol, tablete, travu. Ukupno petnaest godina moga života pripalo je lakim i teškim drogama“, kaže 37-godišnji Rosandić koji je tri godine na odvikavanju od droge proveo u Španjolskoj. "Svoj život sam našao ovdje u Centru. U početku nije lako kada se morate suočiti sami sa sobom. Danas ja pomažem drugima i to je pravi smisao života. Mi smo kršćanski centar i svoje pouzdanje stavljamo u Boga", ističe Nikša. Babarović, koji se počeo drogirati s 14 godina, sjeća se kako su Španjolci došli u Spli i za Reto centar kupili poljsku kućica na obroncima Kozjaka, ponad Klisa. “Od te kućice, bez WC-a, ostali su samo unutrašnji zidovi. Sve što je nastalo kasnije u kući, automehaničarska, autolimarska, drvodjelska radionica, garaže, farma na zadnjoj od četiri razine, napravili su naši mladići svojim rukama. Ovo je naš dom”, kaže Babrović. Momci na Klisu pričaju kako vode sasvim običan život. Imaju svoje nogometne ekipe, igraju turnire svakog tjedna, jedna kuća protiv druge kuće, odlaze u kino, na Poljud navijati za Hajduk. "Da, da, što se čudite, mi ovdje nismo zaključani", kazuje Dalibor. Bujas je u Španjolskoj, kako kaže, sreo ljude koji su mu pričali o Kristu i Bibliji što je u njemu izazvalo želju za novim životom. “Godine 1995. vratio sam se u Split i odlučio kao volonter raditi u Reto centru, u svojem gradu. Otišao sam u Španjolsku i drugi put i tamo sam se 1999. godine oženio Amerikankom Rosemary, onom istom čije sam roditelje pokrao. I ona je prošla pakao droge, a sada čekamo bebu. I kada radimo, i kada ne radimo, odlazimo na mjesta gdje se prodaje droga, gdje se dila s heptanonom. Želimo da nas ta mladost vidi, da osjete da možeš drugačije živjeti, izgledati, da ima izlaza. Kada sam se 1995. godine vratio u Split, prva im je reakcija bila: ‘Ti ćeš opet biti s nama!’ To se nije dogodilo i ja sam stekao poštovanje. I oni najtvrdokorniji se otvaraju, razgovaraju o izlazu. Veći dio moga društva, završio je ovdje u centru, oni koji to nisu uspjeli, danas su na groblju ili u zatvorima.” U Planom kod Trogira, nalazi se ženska kuća u kojoj žive dvadesetdvije štićenice Reto centra i četvoro djece, jer Reto nije htio odbiti majke s djecom, a koje su se željele osloboditi ovisnosti o drogama.

"Reto centar najmjerava osnovati jednu zajednicu i omogućiti da u jednoj kući žive samo ovisnice s djecom“, upoznava nas Elvina Čapeta s problemom majčinstva i ovisnosti. Elvina Čapeta je voditeljica ženske kuće u Planom, iako uvijek ističe da je samo volonterka Reto centra i dio radnog tima na pomoći svima. Elvina Čapeta je iz Splita, ima 37 godina, od 1998. do 2005. godine provela je u Španjolskoj, jer se odvikavala od heroina, a potom pripremala za rad u Reto centru. "Štićenice u Planom prije svega održavaju svoju kuću urednom. Većinom su iz Hrvatske, ali ih ima i iz susjednih država u kojima nema Reto centra. Kuću su sagradili mladići iz Reto centra, baš kao i onu na Klisu. Udruga je kupila zemljišta, a svojim radom mladići i cure su je podigli i opremili. "U Kaštel Kambelovcu imamo trgovinu sa second hand robom. Ljudi nam poklanjaju svoju staru ili iznošenu odjeću i namještaj, mi to uzimamo, popravljamo i stavljamo u prodaju. Naše djevojke rade i u trgovini i na restauraciji, a bave se i ručnim radovima od prirodnih materijala i tapiserijama, i posao jako dobro ide", ističe Elvina Čapeta. Ali cure svaki dan nakon ručka idu u šetnju po brdima iznad Trogira. Nekad krenu prema visovima Kozjaka, do povijesnog lokaliteta Bijaći, nekad prema uzvisini iznad Čiova i crkve Sv. Eustahija. Šetnja je slobodan izbor i gušt, i većina je odabire. Ali, kazat će Elvina Čapeta, šetnja je i jedan od načina prevladavanja velike krize odvikavanja od fizičke ovisnosti prema drogama, kroz koju djevojke prolaze nakon što odluče doći u Reto centar i ostaviti drogu.

'Učimo na pogreškama'

U Reto centru u Resničkom Gaju kraj Zagreba, koji je otvoren 1997., štićenici renoviraju stari namještaj i prodaju ga u antikvarnici koja se nalazi u sklopu centra za koji postoji popriličan interes. Ondje su se nalazile stare štale, a štićenici su je zajednički obnovili i preuredili kako bi postala ugodna za život, bez ičije pomoći sa strane. Nedaleko od centra nalaze se radionice koje su također sami sagradili, a u njihovoj neposrednoj blizini upravo završavaju radove na novoj kući u kojoj se nalazi osam novih spavaonica, kuhinja i veliki dnevni boravak. Radni dan počinje u osam sati ujutro, a završava u 19.30. “Sve smo sami naučili raditi. Ja prije nisam imao nikakvih vještina, ali sam učio malo pomalo. Još uvijek učimo, doduše na greškama, ali svakim novi projektom se usavršavamo u poslu”, kaže jedan od voditelja centra Branko Bedalov koji je i sam bivši ovisnik, a u centru radi već četiri godine. Svi nastavnici u centru su liječeni ovisnici i upravljaju djelatnostima centra i radionicama. Kroz centar je u ovih devet godina prošlo oko nekoliko tisuća ovisnika, a Jakobljević kaže da tek deset posto onih koji dođu kako bi im se pomoglo, odluči ostati na rehabilitaciji koja u prosjeku traje oko 18 mjeseci. Tvrdi da od poslova koje obavljaju mogu zaraditi dostatno za život i normalno funkcioniranje centra. Od države nisu već tri godine primili nikakva sredstva, a Grad Velika Gorica uplati im svaki mjesec tisuću i petsto kuna.email to:Zeljko Rogosic

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika