Od eksplozije granate 40 mm stradala su osmorica profesionalnih vojnika pripadnika 350. obavještajne bojne Tijekom terenske vježbe na vojnom vježbalištu Eugena Kvaternika u Slunju 29. rujna 2006. od eksplozije granate 40mm koja se koristi za gađanje iz ručnog bacača granata RBG-6 stradala su osmorica profesionalnih vojnika pripadnika 350. obavještajne bojne, postrojbe čiji su vojnici jednim dijelom razmješteni i u Afganistanu na području Chagcharana u sklopu CRO MLOT-a - hrvatskog Mobilnog promatračkog tima za vezu. Više od dva tjedna službena istraga Vojne policije nije dala konkretne rezultate zbog čega je stradalo toliko vojnika

Od osmorice ozlijeđenih, trojica su teže, a petorica lakše ranjena. Na liječenju u karlovačkoj bolnici ostali su Dubravko Žuger, Petar Krmpotić i Damir Aržek. Premda još uvijek nema službenih rezultata istrage Nacional je iz izvora bliskih oružanim snagama doznao kako se pouzdano zna da je uzrok stradavanja osmorice pripadnika 350. obavještajne bojne Hrvatske vojske na Vojnom vježbalištu Eugena Kvaternika u Slunju bila neispravna granata, odnosno, promijenjena kemijska svojstva eksplozivnog punjenja granate 40mm nastala tijekom 10-godišnjeg skladištenja od kada se granata prestala raditi u tvornici Metalna oprema iz Senja. Ručni bacač granata RBG-6 hrvatske proizvodnje nije zakazao, doznaje Nacional iz izvora bliskih istrazi. Granata koja je eksplodirala nije eksplodirala u bubnju bacača kako se pretpostavljalo, jer se ispostavilo da je bubanj bacača koji prima šest takvih granata nakon gađanja neoštećen, kao i ostatak ručnog bacača granata. Premda istraga još traje i ne može se sa sigurnošću reći kad je granata eksplodirala, Nacionalovi izvori u oružanim snagama, s obzirom na činjenicu da su bacači granata bili neoštećeni, tvrde kako postoje samo dvije pretpostavke o okolnostima nesreće.

Prva je da je granata eksplodirala neposredno nakon izlaska iz usta cijevi bacača granate. Ako je do toga zaista došlo, kako se pretpostavlja, to samo potvrđuje činjenicu o lošoj kvaliteti ratne granate 40mm, jer se zna kako je njezina sigurna zadrška prije moguće eksplozije ili udara u prepreku samo nekoliko sekundi, odnosno moguće je da je eksplodirala i ranije u zraku, što je dovelo do ranjavanja vojnika.

Druga je pretpostavka da je eksplodirala zbog nepravilnog rukovanja ili pada na tlo prilikom nošenja, a granata je zbog promijenjenih kemijskih svojstava eksploziva reagirala i kad ne bi smjela u normalnoj situaciji.

Međutim, obje su pretpostavke povezane s nedisciplinom vojnika pripadnika 350. obavještajne bojne. Osmorica profesionalnih vojnika ne bi stradala da su bila poštovana pravila prilikom gađanja, odnosno vojnici nisu bili na propisanim udaljenostima od mjesta gađanja, a podatak da ih je bilo i više od deset u neposrednoj blizini eksplozije govori i o tome da nisu poštovana pravila i procedure u rukovanju eksplozivnim sredstvima. Granatu koja je prouzročila nesreću postrojbe HV-a koriste od početka Domovinskog rata, kao i hrvatski vojnici u Afganistanu, te se osim toga što je nesigurna i nepouzdana, jer se tijekom rata radila od materijala i eksploziva upitne kvalitete, prodaje kao izvozni proizvod u druge zemlje preko državne agencije “Alan”. Poznata je činjenica da su Makedonci prije nekoliko godina u posljednji tren saznali za nedostatke takve granate iz hrvatskih ratnih zaliha i odustali od njezine kupnje. Bivši načelnik Glavnog stožera general Petar Stipetić u tri je navrata tražio verifikaciju nove hrvatske granate 40mm koja se počela proizvoditi u poduzeću ATIR iz Zagreba još prije 5-6 godina, jer je znao za loše osobine “senjske” granate 40mm. Međutim, uski krug ljudi unutar MORH-a, koji su 15 godina na istim ili sličnim pozicijama ispitivanja streljiva i naoružanja, oglušio se na zahtjeve vojnika i generala Stipetića. Riječ je o komisiji MORH-a tijekom 90-ih koja je bila zadužena za mišljenje. Mirko Kukolj, Vinko Aranjoš i Milan Prpić znali su za sve nedostatke ratne granate koja se proizvodila u Senju, međutim, nikada nisu tražili da se povuče iz upotrebe. Tijekom Domovinskog rata izrađeno je približno 30 tisuća komada sporne granate. Proizvodnja je obustavljena još 1996. jer su neki članovi stručne komisije MORH-a dali službeno mišljenje kako granata nije pouzdana iz više razloga. Od njezina djelovanja sredinom 90-ih stradala je ruka tehničkog direktora senjskog pogona Metalne opreme Ante Kurtovića. Na ispitivanjima tijekom 1993. - 1994. od 36 ispaljenih granata čak 12 nije eksplodiralo zbog lošeg eksploziva u granati. Nadalje, dolazi do širenja čahure zbog nekvalitetnog aluminija koji se uvozio iz Češke tijekom rata, odnosno čahura nije dovoljno elastična pa se ne može izvući iz bacača granate. Na granati se koristi češka plamena kapisla, jer se za vrijeme rata nije moglo doći do detonatora M-55. Potom, jedan od temeljnih problema je bio i s pirotehnikom, te problem sa zadrškom, jer ratna granata 40mm detonira već na četiri metra od strijelca pri udaru u prepreku, što je jako loše. Standard je u svijetu da takva granata ne smije eksplodirati pri udaru u prepreku do 12 metara udaljenosti od strijelca, od 12 do 30 metara može, a ne mora, a iznad 30 metara mora eksplodirati.

Također, primijećeno je da se pri izradi granate u Senju često odstupalo od konstrukcijskih rješenja, ali je sve to tada prolazilo jer su bile ratne okolnosti i nije bilo vremena za razvoj. Sa svim tim nedostacima i danas, deset godina poslije suočavaju se ili će tek imati probleme hrvatski vojnici ako se iz upotrebe hitno ne povuče tako nesigurna granata. Nova hrvatska granata koja se proizvodi od kraja 90-ih već je dobila međunarodna priznanja, izvozi se u druge zemlje, ali je nema u Hrvatskoj vojsci, što je apsurdno. Oružane snage stranih zemalja kupuju spomenutu granatu unatoč tome što nema temeljnu referencu a to je da mora biti u upotrebi i u hrvatskim oružanim snagama kako bi konkurirala na vanjskom tržištu. To dovoljno govori o njezinoj kvaliteti. Prigodom boravka u Slunju jednog stranog izaslanstva zainteresiranog za kupnju nove hrvatske granate 40mm obavljeno je gađanje u ekstremnim uvjetima i od 40 ispaljenih granata niti jedna nije zakazala. Bili su prisutni i dužnosnici MORH-a, ali službeno izvješće rezultata testiranja koje je sastavilo strano izaslanstvo za njih nije bilo mjerodavno. U ožujku 2005. konstruktor ratne granate 40mm koja se proizvodila u Senju i nove hrvatske granate Ratko Janković potpisao je ugovor s jednom engleskom tvrtkom kojoj je dao licencu za proizvodnju bacača granata RBG-6 na teritoriju šest zemalja. Riječ je o poslu vrijednom 1,5 milijuna dolara na rok od 12 godina na licencna prava i uz 1,5 posto provizije od prodaje takvih bacača.

Među ostalim, licenca se odnosi na SAD, Indiju i Saudijsku Arabiju. Zanimljivo, licencu za bacač granata od Jankovića su kupili i Južnoafrikanci, odnosno renomirani svjetski proizvođač istih bacača granata koji su početkom 90-ih poslužili Jankoviću kao model izrade hrvatskog proizvoda. Prije toga, Janković je prodao i tehnologiju izrade nove hrvatske granate 40mm Ugandi, a pobijedio je i na međunarodnom natječaju u Venezueli. Međutim, zbog promijenjenih političkih okolnosti i američkog embarga Venezueli, ugovor nikad nije potpisan. Sve to ipak nije bilo dovoljno da Hrvatska vojska počne koristiti novi proizvod koji primjerice aluminij za čahuru ne koristi iz Češke nego iz Kanade i koji ima vrlo pouzdani satni mehanizam. “Potpuno su besmislene nedavno izrečene tvrdnje u medijima kako je bacač granata RBG-6 nesiguran i da su životi naših vojnika koji ga koriste u Afganistanu ugroženi zbog toga, te da je RBG-6 već nekoliko godina zabranjen u HV-u. Spomenuti proizvod nikad nije bio zabranjen, a nije bilo niti takvih zahtjeva, vrlo je pouzdan i kvalitetan, a dobio je niz priznanja i od najrenomiranijih svjetskih proizvođača”, demantirao je nedavne medijske napise visoko pozicionirani Nacionalov izvor u Glavnom stožeru. Ratko Janković održavao je i prije Domovinskog rata sportsko i lovačko oružje, a već više od trinaest godina proizvodi oružje i streljivo za Hrvatsku vojsku. Jedan je od rijetkih konstruktora čiji su proizvodi, poput ručnog bacača granata 40mm, već našli svoje mjesto u zemljama Južne Amerike - ondje je i prije posljednjeg natječaja prodao veću količinu bacača granata. Iako su zemlje iz Južne Amerike i Afrike zainteresirane za prijenos tehnologije proizvodnje hrvatskog ručnog bacača granata, a tvrtke iz SAD-a za upaljač granate 40mm, Jankovića nitko financijski nije pratio u razvoju oružja. S tvrtkom Metallic kontaktirali su i talijanski proizvođač oružja Beretta i austrijski proizvođač granata Arges radi testiranja ručnog bacača granata ili granate 40mm na prezentaciji austrijskoj vojsci i policiji.

Austrijska tvrtka Mannlicher Steyer zatražila je od riječke tvrtke Metallic model jednocijevnog bacača 40mm radi njegove ugradnje na svoju jurišnu pušku. Problem s vrlo lošom kvalitetom senjske granate 40mm i dopuštenje da se ona i dalje koristi u hrvatskim postrojbama leži i u činjenici da čelni ljudi MORH-a zaduženi za razvoj, te ispitivanje streljiva i naoružanja nikad nisu ulagali u razvoj granate ili bilo kojeg drugog hrvatskog vojnog proizvoda. Hrvatski proizvođači još ne znaju što je od naoružanja danas u ustroju, je li to granata od 40 mm ili bacač granata. Nedavna tragedija u Slunju možda će ubrzati neke odluke koje su se već davno prije trebale donijeti, a razloge zbog čega se opasan proizvod nije povukao iz HV-a ministru obrane će morati objasniti nekolicina časnika u MORH-u koji više od deset godina ne mijenjaju svoje pozicije, a zaduženi su za nadzor ispravnosti i pouzdanosti sveg naoružanja i streljiva u HV-u.

Zataškani incidenti

Nedavna nesreća kod Slunja nije prvi incidentni slučaj prouzročen neispravnom granatom za RGB kalibra 40mm. Od nje je sredinom 90-ih stradala ruka Ante Kurtovića, tehničkog direktora pogona u Senju, gdje se granata proizvodila do 1996. Stručna komisija MORH-a tada je zatražila da se granata povuče iz proizvodnje jer nije pouzdana iz više razloga, prije svega zbog lošeg materijala i nekvalitetnog eksploziva.email to:Eduard Sostaric