U svibnju 2006. nekadašnji “kućni pisac“ Znanja Momo Kapor objavio je u beogradskom tjedniku NIN plačljiv tekst “Zabranjeni gradovi“. U njemu je nostalgično i tendenciozno pisao o tri grada koje je nekoć često posjećivao i volio, a sad više ne može u njih - Dubrovnik, Zagreb i rodno Sarajevo. Prisjetio se usput i nekih doživljaja, mahom erotske naravi, vezanih uz te gradove. Neke od aluzija na te događaje bile su na granici dobra ukusa. Usput se Kapor i o mene očešao kao “glavnog urednika Hita“ kome je on, “zajedno s Kunderom, Kišonom i Škvoreckim, pomogao da napravi najtiražniju jugoslovensku biblioteku, koja sada cvrči i prašti na sveopštoj lomači knjiga sa inkvizitorskog Indeksa Prohibitorum Librorum (!) - treći put u istoriji čovečanstva“. Glavna je ideja u tom tekstu da su mnoge Kaporove knjige, uz djela drugih srpskih pisaca, spaljene u Hrvatskoj na lomači, baš kao što su nekad javno spaljene knjige nepoćudnih autora u Njemačkoj 1935. godine, ali, kaže Mome, bilo je to uglavnom samo “simbolično“. Morao sam ispraviti svoga bivšeg prijatelja u napisu “Momo, zašto plačeš?“ objavljenom u kolovozu ove godine u NIN-u da to spaljivanje u Njemačkoj nije bilo simbolično nego vrlo konkretno i ozbiljno, i da se nije dogodilo 1935. godine nego 8. svibnja 1933. u Berlinu, o čemu je svjedočanstvo ostavio i jedan od pisaca kojem su knjige spaljene tom prigodom i koji je slučajno bio prisutan u onoj bjesomučnoj rulji - Erich Kästner.

Usput sam ispravio i neke druge netočnosti tog pisca kojem sam redigirao sve one brojne knjige što sam mu ih izdao kao urednik Znanja. Očekivao sam da će mi najkomercijalniji i najplodniji od svih mojih “kućnih autora“ odgovoriti na taj tekst, ali sam se prevario, što mi je žao jer sam imao u pričuvi još ponešto streljiva za eventualnu daljnju polemiku. Rekao bih da je Kapor u spomenutom zapisu bio upravo opsjednut vatrom, kao kakav piroman. U Hrvatskoj je, po njegovu mišljenju, sve praštalo i pucalo od vatre na kojoj su gorjele, među ostalima, i njegove knjige, uz djela Ive Andrića, Miloša Crnjanskog, Dobrice Ćosića, Meše Selimovića… A, koliko ja znam, izgorjele su u to vrijeme samo knjige u javnim knjižnicama Vukovara i Vinkovaca, a najviše u Narodnoj biblioteci u Sarajevu. Jasno je, naravno, kako je do toga došlo. Usput se Momo proglasio prognanikom iz tih “zabranjenih gradova“ uspoređujući svoju zlehudu sudbinu sa sudbinom svojih velikih prethodnika iz svjetske književnosti, počevši od samog Odiseja, koji je proživio 13 godina u progonstvu, za razliku od Mome koji je prognanik već više od 15 godina! Moram priznati da me to njegovo mjerenje s legendarnim grčkim junakom osupnulo više nego da je prispodobio svoju sudbinu s Homerovom. Homer je ipak bio pisac, kao što je i Momo. Ali Odisej! Zatim tekstopisac spominje neke druge svoje slavne predšasnike koji su bili prognani iz svojih domova - npr. Picassa, Joycea, Thomasa Manna, Bunjina, Solženjicina, Škvoreckog, Kunderu, Cortázara… Mogao je navesti i neke druge, možda i slavnije od njih, Ovidija i Dantea, na primjer. Ali zašto o svemu tome pišem? Zato što sam u posljednje vrijeme razmišljao o toj Kaporovoj tužbalici ne bih li otkrio pozadinu te njegove nostalgije koja ga je nagnala da se tako silno sažali nad samim sobom. I evo što sam na kraju zaključio.

Paradoksalno je, možda, ali mi se čini vjerodostojnim, da se korijeni te njegove nostalgije za prošlim vremenima kriju u nečemu sasvim drugom - u činjenici da se on oduvijek loše osjećao u gradu u kojem je najdulje živio, pa i sad živi - u Beogradu. Sjećam se, recimo, kako mi je svojedobno, prije mnogo godina, u nastupu iskrenosti, govorio o tome kako ga Beograd nikad nije prihvatio kao svoga građanina, kako se oduvijek u njemu osjećao kao “dođoš“. Mislio je pritom na stare Beograđane, na “čaršiju“, koja bi ga najradije, kako se slikovito izrazio, u svom stilu, objesila na kandelaber na Terazijama. Čudio sam se tada tim njegovim riječima, ali sad mi se čini da njega taj osjećaj otuđenosti i odbačenosti u tom gradu nikad nije napustio.

Možda je ovo moje razmišljanje preuzetno i presmiono, ali mi se čini logičnim da ga upravo zbog tih i takvih osjećaja tako snažno muči nostalgija za mjestima na kojima se osjećao lagodno i bezbrižno, a sad su mu ta mjesta, po njegovu mišljenju, nedostupna. Ja sam ga, doduše, u svom odgovoru na tu njegovu tužbalicu nastojao utješiti i umiriti tvrdnjom da mu se ništa ne bi dogodilo kad bi se i danas pojavio u tim gradovima, da se ne treba bojati za svoj život, kao što je natuknuo u tom svom turobnom tekstu. Štoviše, da je najgore što bi mu se moglo dogoditi to da ga nitko živ ovdje ne bi prepoznao, ne samo zato što se fizički promijenio nego i zato što ga ne bi prepoznali kao pisca. Danas ga ovdje jednostavno nitko više ne čita, nitko ga ne šljivi. To je za tako tašta i samoljubiva pisca možda i gore od smrti, iako ja iskreno vjerujem i tvrdim da on nije tako loš pisac i da nije zaslužio takvu sudbinu. Mislim, štoviše, da je vrstan pripovjedač i feljtonist. Ali što je, tu je! Ništa se tu više ne da učiniti.email to:Zlatko Crnkovic