Zašto ne bi predsjednik ili premijer nakon toliko godina šutnje mogli reći ono što misle o našem pravosuđu. I ne samo oni, već da to mogu reći i obični građani koje se navlači po sudnicama, šikanira, ucjenjuje i to prvenstveno po manjim mjestima, koja su daleko od očiju javnosti, gdje lokalni bogovi imaju u rukama sve umreženo a pravosuđe im je finalna karika moći. Nije li bilo dosta šutjeti svih ovih godina, kada se moglo sve i svakoga kritizirati, osim svetih krava - sudaca, koji su postavljeni još za vrijeme Tuđmanova režima po partijsko-zavičajnoj liniji. Naranvo, kad govorim o tome ne mogu generalizirati, jer susreo sam mnogo više poštenih nego nepoštenih sudaca. Po prirodi posla sam često na sudu, znam savršeno kako funkcionira sud, kao da sam završio pravni fakultet i položio pravosudni ispit. Većina sudaca se trudi ući u bit problema i razumjeti o čemu se zapravo u predmetu radi. Sudac u sudnici ima apsolutnu moć i to tako mora biti, no to ne znači da se tu moć i rezultate te moći ne smije zdravorazumski kritizirati, kad su stvari i zadnjem laiku potpuno očite i jasne.

Kako prešutjeti ako sudac služi, i to svjesno, manipulacijama i kriminalu? Zar bi to trebalo prešutjeti? Bi li trebalo mirno gledati kako se jedan dio sudačke kaste iživljava nad ljudima koji ne smiju pisnuti o nepravdi koja ih pogađa u svakodnevnom životu, a tada kad zatraže zaštitu na sudu, naiđu li s druge strane na čovjeka koji ima “svoje ljude”, završni šamar dobiju u sudnici. Znam da je ovo što pišem netaktično s moje strane, jer mogao bih navući bijes sudaca, no ovo pišem i zbog one velike skupine poštenih ljudi koji rade na sudovima, kako bi ih se moglo odvojiti od onih u njihovim redovima koji blate profesiju, koja određuje sudbinu ne samo pojedinca već i cijelih obitelji, i koji su u velikom broju slučajeva zadnja linija očuvanja ljudskog dostojanstva.

Ovom prilikom ne želim govoriti o Branimiru Glavašu, kojem želim, kao dugogodišnjem poznaniku, pošteno suđenje bez politiziranja i pritisaka. Kao očiti primjer zloupotrebe od strane suda, naveo bih primjer čovjeka, također mog dugogodišnejg poznanika i mogu reći prijatelja, Nevena Barača. Taj čovjek, iako je bio akter nečasnog čina, potpisivanja tajnog ortačkog ugovora o Dubrovačkoj banci, smogao je snage i hrabrosti da taj ugovor ne konzumira i da sa svime iziđe u javnost, suprostavivši se na taj način Tuđmanovu prvom ešalonu svega najgorega što je nastalo 90-tih godina u državi. Zbog njegove hrabrosti raspao se ondašnji HDZ, izgubio je izbore 2000. godine a Pašalić i cijeli taj mrkli politčki mrak morao je otići sa scene. Kakva je situacija danas? Sramotna i katastrofalna. Naime, jedini tko je na kraju nastradao upravo je taj Neven Barač, koji već deset godina nema posao, koji je persona non grata svugdje, kojem je i dalje blokirana imovina i koji se i dalje povlači po sudu tražeći pravicu. Ne samo da je tamo neće naći, već je upravo to mjesto ono koje koriste “njegovi ortaci”, koji su danas bogataši i veliki “poduzetnici”, da ga do kraja unište. Njegov slučaj na Trgovačkom sudu u Dubrovniku je za rubriku “Vjerovali ili ne”. Nakon što se čekalo da se potvrdi novi mandat starom šefu suda, koji je potpuno u rukama Baračevih bivših “ortaka” i služi za lokalne političke egzekucije, Barač je već sljedeći tjedan izgubio spor u kojem ga tuži Banka za povrat kredita Željka Petrovića. Javna je tajna da je upravo lokalni badža Željko Petrović bio izvršitelj prljavih poslova za Pašalićevu Dubrovačku koaliciju. Za vrijeme Barača dobio je kredit od milijun DEM, koji je vraćao dok je Barač bio direktor Banke.

Kada je Barač smijenjen, smanjene su Petroviću kamate, i prestao je vraćati kredit. I umjesto da njega Uprava banke, koja je također bila pod kontrolom te kriminalne skupine, ganja da vrati novac, Banka tuži Barača da vrati Petrovićev kredit. I dok se Petrović, za koga se sumnja da je iz javnobilježničkog ureda Anice Hukelj ukrao sporne ortačke ugovore, mirno šeće Dubrovnikom i izigrava velikog poduzentika, Sud prije desetak dana donosi presudu po kojoj Barač mora platiti milijun eura Petrovićeva kredita! Pritom sudac Barača nije htio ni saslušati. Istodobno sutkinja u Zadru, izvan svake zakonske norme, presuđuje da Barač ne može dobiti milijun kuna odštete zbog nelegalne smjene što sud u Dubrovniku odmah koristi u Petrovićevu predmetu. Je li to pravna država, je li to pravosuđe na koje se običan čovjek može osloniti? Svakako nije i zato se ne smije šutjeti. Jer ovo što se danas dogodilo Baraču, sutra se može dogoditi i Sanaderu i Mesiću, i svakom koji nije po političkoj volji moćnika. Nadam se samo da i iznad suda u Dubrovniku postoji sud s poštenim sucima, koji će, ako ništa drugo bar saslušati Barača. Bar to taj čovjek, koji je umnogome utjecao na pozitivan razvoj cijeloga društva u zadnjih deset godina, zaslužuje. Zato, dosta je šutnje. Bez poštenog pravosuđa ova zemlja nema budućnosti.email to:Ivo Pukanic