Objavljeno u Nacionalu br. 572, 2006-10-30

Autor: Damir Radić

FILM

Krtica protiv krtice

'POKOJNICI' Martina Scorsesea remake je hongkonškog hita 'Pakleni poslovi'

S velikim zakašnjenjem u nas je prošle godine prikazan hongkonški gangstersko-policijski triler “Pakleni poslovi” Waia Keunga Laua i Siua Faia Maka, veliki istočnoazijski hit koji je smjesta polučio prequel i sequel (u nas objavljeni na DVD-u), i koji je brzo stekao kultno sljedbeništvo i zaintrigirao američke producente. No poput podosta drugih istočnoazijskih filmova silne reputacije, i ovaj je ponešto precijenjen. Njegova temeljna postavka o mafijaškoj krtici ubačenoj u policijske redove i policijskoj u mafijaške doista je sjajna i nudila je brojne (u znatnoj mjeri iskorištene) mogućnosti u problematiziranju individualnog i skupnog identiteta kroz metodu tzv. zrcalnih odraza, a istovremeno je oplemenila žanr (akcijskog) trilera, iscrpljen hollywoodskom konfekcijom. Međutim, film je imao i ozbiljne nedostatke koje su njegovi poklonici ignorirali.

Predani žanrovski i dramaturški preciznom tematiziranju binarnog labirinta u kojem su se protagonisti zatekli, razlaganju misaone lucidnosti i hitrosti što ih jedine mogu održati u složenoj i sveobuhvatnoj igri obmane i sačuvati im živote, “Pakleni poslovi” propustili su opsežniju elaboraciju likova, a pogotovo intrigantnog odnosa mafijaške krtice i njegove družice, odnosa koji je snažno najavljen, a onda negdje zagubljen. Martin Scorsese u svojoj je verziji, uz suradnju scenarista Williama Monahana (napisao vrijedan predložak za Scottovo “Kraljevstvo nebesko”), učinio dvije bitne stvari: sastavio je znatno širu i profiliraniju paletu likova maksimalno ih razigravši (odlične epizode odigrali su Alec Baldwin, Martin Sheen i posebno sjajni Mark Wahlberg), te je radnju uvjerljivo premjestio u američko podneblje, preciznije Boston. Također, odmah je shvatio koliko je važna ljubavna komponenta priče pa ne samo da je više pozornosti posvetio odnosu mafijaške krtice (uvijek pouzdani Matt Damon) i njegove izabranice psihijatrice (krasna i glumački iznimno uvjerljiva američka Ukrajinka Vera Farmiga), nego ga je usložnio stvarajući ljubavni trokut čiji je treći član policijska krtica (blago preglumljeni, ali neosporno korektni Leonardo DiCaprio). Dvojica mladih muškaraca dječačkih fizionomija ne znaju jedan za drugoga, pa tako i jedini ženski lik filma unosi u njega jednu tajnu, i to onu najzanimljiviju - erotsku. Pritom je posebno zanimljivo koliko je afirmirana i naizgled samosvjesna psihijatrica, obrazovana, mlada, moderna, sofisticirana i vrlo privlačna žena, emocionalno ranjiva i s kakvom je suverenošću obojica dječaka pridobivaju u svoje emocionalne svjetove. Scorsese je implicitnom ménage à trois relacijom lijepo naznačio složenost erotskih muško-ženskih odnosa u kojima se isprepliću figure djevojčice-majke (ili starije sestre) i dječaka-očeva (ili starije braće), a tijek filma će donijeti i dobro znanu spoznaju o ženama zaljubljiva srca, no naposljetku moćna razuma koji se nepokolebljivo oslanja na vrijednosti superega, nemilosrdno dokidajući emocije čiji (muški) ljubavni izvor nije u skladu s moralnim zahtjevima društvene zajednice. Takva slojevitost, odnosno sugestija slojevitosti na presudnom erotskom planu u hongkonškom izvorniku nije prisutna, ali možda se i varamo: možda hongkoški film ima pritajen homoerotski interes koji se iz heterocentrične perspektive slabije razaznaje. Jer, nije li očita napetost između likova koje utjelovljuju Andy Lau i Tony Leung zapravo i erotski obilježena?

Takve napetosti u Scorseseovu filmu nema. Dok su Lau i Leung u fino prožimajućem kontrastu sofisticiranog i ogrubjelog, dopadljivog i lukavog muškarca-dječaka te lijepog i grozničavog “pravog” muškarca, Damon i DiCaprio od iste su vrste (koliko god se potonji nabildao i uvukao u kožu tough guya), a između njih nema nikakve “kemije”. Nenad Polimac je čak ustvrdio da je zapravo riječ o jednoj osobi rascijepljenoj na dva lika, pa iako čovjek može biti erotski zaljubljen i u sebe sama, Scorsese se nije okupirao takvom mogućnošću, promoviravši namjesto latentnog homoerotizma i potencijalnog autoerotizma eksplicitno (i vrsno) problematiziranje heteroerotske tematike. Scorseseov je film, međutim, opterećen onim čime Lauov i Makov nije morao biti - moralnom ispravnošću. Doista je neuvjerljivo da tako prepreden i beskrupulozan lik poput Damonova treba moralno ispravan razlog da ubije mafijaškog bossa, kojem Scorsese zbog toga prišiva i status FBI-eva doušnika što neće prezati da i vlastitu krticu otkuca ako bude potrebno; no čak i unatoč tom “dobrom” razlogu, boss će biti ubijen tek kad prvi zapuca na junaka koji želi izbrisati prošlost i postati ispravan. Međutim, gangsterska krtica po hollywoodskim je kriterijima posijala suviše zla na putu izgradnje sebe kao novog čovjeka, da bi se mogla izvući nekažnjena.

Upravo ta kazna u samoj završnici, koliko god dramaturški bila dobro pripremljena i imala unutarnju logiku, snižava ukupan dojam podilaženjem zadanim moralnim standardima koje se u visokobudžetnoj A produkciji ne smije, osim iznimno, dovoditi u pitanje. A kako je Martin Scorsese došao u poziciju da ne bude iznimka nego discipliniran dio sistema, zanimljivo je pitanje. Bilo kako bilo, “Pokojni”, kako glasi hrvatski prijevod američke verzije, najbolji su, uz “Avijatičara”, film koji je Scorsese snimio nakon sredine 80-ih i “Casina”. No dok je “Avijatičar” relativno ziheraška produkcija, “Pokojni” imaju dozu dojmljivog pomaka i zahtjevnijih iskoraka, besprijekorno su režirani, a dijalozi su im povremeno urnebesni. Svakako pogledati.

Pitanjima identiteta, (ne)­mo­g­u­ć­nošću razlikovanja istine i laži, fikcije i zbilje, (ne)­mogućnostima prekoračenja rodnih i seksualnih granica, tankom linijom između prijateljstva i ljubavi - bavi se zadnji film uglednog kanadskog sineasta armenskog podrijetla Atoma Egoyana, tvorca osebujnih filmova poput “Exotice”, “Slatke budućnosti” i “Felicijina putovanja”. “Dobro čuvane laži”, kako glasi hrvatski prijevod u izvorniku odgovarajuće dvosmislena naslova (“Where the Truth Lies” što doslovno znači gdje leži istina, ali igra riječi dopušta i značenje - gdje istina laže), dijelom motiva preklapa se s “Pokojnima”, no prije svega ta adaptacija debitantskog romana Ruperta Holmesa, inače autora brojnih pjesama i broadwayskih mjuzikala, skladno se uklapa u stalne Egoyanove tematske i oblikovne preokupacije. Naime u većini filmova Egoyan se bavio usamljenicima, nerijetko pomaknutima, koji kriju ili pokušavaju razriješiti neku enigmu, i uvijek su ga više od žanrovskih mogućnosti koje su mu zapletene priče nudile (riječ je obično o svojevrsnim detektivskim trilerima) zanimala psihička stanja njegovih likova i njihove više ili manje složene interakcije (pa bi se valjda svi njegovi filmovi žanrovski mogli odrediti kao drame s kriminalističkim elementima i više ili manje izraženim art touchom). Drukčije nije ni s “Dobro čuvanim lažima”, iako pozamašan budžet (najveći s kojim je ikad radio) i glumačke zvijezde (uz Boba Hoskinsa iz “Felicijina putovanja” najveće s kojima je ikad radio) donose i dašak Hollywooda (Alison Lohman i Kevin Bacon, a i Britanac Colin Firth ima itekakvog hollywoodskog iskustva).

Miješajući dvije osnovne vremenske razine - kraj 50-ih i početak 70-ih godina, i nekoliko pripovjedačkih perspektiva, Egoyan je sklopio vrlo složenu, povremeno i nepotrebno kompliciranu priču o mladoj novinarki (Lohman) koja po­kušava razriješiti tajnu smrti mlade hotelske spremačice i novinarske aspirantice koja se zbila prije 15 godina i s kojom je povezan tada slavan zabavljački par (Bacon i Firth). S jedne strane film imponira slojevitošću karaktera, odnosa i naracijskog oblikovanja, s druge ostavlja dojam pretjerane tromosti u odvijanju radnje, a i sam mu je rasplet - koliko god zanimljiv u otkrivanju pritajene moći kojom je sredovječan i neugledan muškarac dokinuo ambicije mlade i privlačne djevojke - nekako prejednostavan, pomalo i stereotipan. I prije znan kao autor fina erotskog dara, Egoyan ga ovdje raskošno manifestira (lynchovski proonirički lezbijski prizori prava su poslastica), čime ionako zanimljiv film dobiva adut više. POKOJNI The Departed, am. gang. triler, 2006. R: Martin Scorsese Gl: Matt Damon, Leonardo DiCaprio, Jack Nicholson, Vera Farmiga ocjena: 3 i pol (tri i pol) zvjezdice DOBRO ČUVANE LAŽI Where the Truth Lies, kan.-brit. krim. drama, 2005. R: Atom Egoyan Gl: Alison Lohman, Kevin Bacon, Colin Firth, David Hayman ocjena: 3 i pol (tri i pol) zvjezdiceemail to:Damir Radic

Vezane vijesti

Martin Scorsese oskarovac u borbi za svjetsku filmsku baštinu

Martin Scorsese oskarovac u borbi za svjetsku filmsku baštinu

Prije dva tjedna jedan od najpoznatijih svjetskih redatelja, 64-godišnji Martin Scorsese, objavio je početak rada World Cinema Foundationa,… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika