EGZIL U HRVATSKOJ Bora Ćosić rodio se 1932. u Zagrebu, a u Hrvatskoj je živio i za vrijeme Domovinskog rata te je u njoj objavio više knjiga i pisao za Feral Tribune Poznati srpski pisac i esejist Bora Ćosić (74), najpoznatiji po knjigama “Uloga moje porodice u svjetskoj povijesti” i “Dnevnik apatrida”, te po iznimno oštrim kritikama Miloševićeva režima i velikosrpske politike, gostovao je prošlog tjedna na trećem festivalu Književnost uživo, koji su organizirali Hrvatski P.E.N. Centar i Hrvatsko društvo pisaca. U Vili Arko u Zagrebu nastupilo je 25 pisaca iz cijelog svijeta, a Ćosić je svojom karizmom principijelnog kroničara događaja u bivšoj Jugoslaviji privukao veliku pozornost. Objavio je 50-ak knjiga, ukupan broj ovisi o verzijama, a već 12 godina živi u Berlinu gdje također objavljuje knjige, kao i u Hrvatskoj, pa ne voli svrstavanje ni u jednu nacionalnu književnost. Ćosić je rođen u Zagrebu, u Zvonimirovoj ulici, u obitelji trgovačkog pomoćnika Lazara Ćosića, a Beograd je napustio 1991. zbog neslaganja s Miloševićevom politikom. Preselio se u Rovinj, koji je bio poznat po srpskoj intelektualnoj i umjetničkoj enklavi, a zatim je definitivno napustio balkansku regiju i nastanio se u Berlinu kojim je fasciniran. U međuvremenu mu je umrla supruga Lola Vlatković, poznata prevoditeljica, u Beogradu mu se rodila unuka, a Ćosić, unatoč godinama, djeluje čilo i upravo priprema dvije nove knjige - o Njemačkoj i memoare o nekadašnjem životu u Beogradu.

'Mjesta rođenja i smrti slučajna'

NACIONAL: Kako se danas osjećate u Zagrebu, gradu u kojem ste rođeni, primjećujete li neke demokratske promjene?

- Ne bih počeo s demokracaijom jer to može loše završiti. Radije bih počeo s rođenjem jer mi je to puno važnije. Moja kratka biografija u tri reda glasi: rođen sam u Zagrebu, umro u Beogradu, a živim u Berlinu. Mjesta rođenja i smrti su slučajna, no gradovi rođenja ostaju u čovjekovom srcu i nekom djeliću njegova tijela. No, nemam velikog sentimenta prema takvim mjestima. Zagreb je za mene ona Zvonimirova ulica u kojoj sam rođen, puno više od ovog današnjeg grada, koji više ne sliči na onaj grad mog rođenja. Kao što ni Beograd više ne sliči na grad mog života i tamošnje smrti. Volim biti u takvom gradu u kojem me neka fasada ili arhitektonski stil podsjeti na nešto primordijalno, nešto što čovjek nosi u genima, ali pritom ne dajem tome neku veliku težinu. O tome razmišljam i razgovaram kao o nekoj književnoj formi. I život je književna forma pa tako i samo rođenje.

NACIONAL: Kako vas je Berlin prihvatio i jeste li mu se morali prilagođavati?

- Moram priznati da sam u Berlinu bio dosta mažen. Stigao sam u poznim godinama, a imao sam prestižnu stipendiju i ugovor s berlinskim izdavačem što mi je omogućavalo pristojan život. Kad sam stigao, prvo sam primijetio ljubaznost i osmijeh. U Srbiji su svi smrknuti, a u Hrvatskoj polukiseli. I u Njemačkoj ima ozbiljnih lica, ali to su uglavnom oni koji su živjeli u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, primjerice, čuvarice u muzejima su sigurno iz DDR-a, jer su stalno smrknute. Njemačka je čarobna sredina, a Berlin je nadmašio sva moja očekivanja. Naime, o njemačkoj naciji u Srbiji postoje jake predrasude, koje se svode na fašizam, dok ih kao ljude određuju kao jako krut i utilitaran narod, koji često gleda vrlo usko na stvari. To je pogrešno. Tokom tih 12 godina shvatio sam da je Njemačka nacija koja ide sporo, sigurno, ogromnim koracima i s golemim energetskim kapitalom - svi ljudi su prave hidrocentrale. Sve pozive dobivam šest mjeseci unaprijed što zvuči optimistično jer pokazuje da oni računaju kako ćemo još biti živi. U Srbiji je sve puno nekih vradžbina tipa "ako Bog da", a u Njemačkoj nema ni traga takvom determinizmu. Naravno, i u Njemačkoj ima osrednjih ljudi, kao i drugdje, ali čini se kao da su tu koncentrirane stotine i tisuće genijalnih ljudi, evo, samo u mojoj ulici u Berlinu živi nekoliko važnih ljudi iz kulture.

Berlin nadmašio sva očekivanja

NACIONAL: Družite li se s njima?

- Najviše se družim s mađarskim piscem Imrom Kertesom, koji stanuje preko puta mene. Iako znam samo nekoliko riječi mađarskog, to nas ne sprečava u komunikaciji. Inače se puno družim s mađarskim piscima, primjerice, Peterom Esterházyjem, čak i s mlađima, kao što je László Darvasi. Imam prijatelje i među drugim nacijama i drugim profesijama, pa tako i među Nijemcima s istoka. Istočna Njemačka krije u sebi gomilu sjajnih pojava i ličnosti, primjerice, imali su odlične pjesnike i snimali su zanimljive filmove, koji su kod nas uglavnom bili nepoznati. Danas ih gledam s velikim zanimanjem i u njima otkrivam posebnosti tadašnjeg stila života - vidim ruinirane fasade, ljude kako se uglavnom voze biciklima, špediterska kola u drugoj polovici 20. stoljeća...

Mladi u demokratskom pluralizmu

NACIONAL: Vaši literarni počeci vezani su uz nadrealizam. Možete li usporediti to vrijeme s današnjom književnom situacijom?

- Već kao mlad pisac objavio sam nevjerojatno puno knjiga, a sve su bile potpuno šašave, primjerice, “Kuća lopova”, “Svi su smrtni” i “Anđeo je došao po svoje”. Ti moji prvi romani bili su napisani protiv struje. Imao sam sreću što su moji duhovni roditelji bili poznati nadrealisti Marko Ristić, Duško Matić, Oskar Davičo, Aleksandar Vučo..., a mi mladi, Borislav Radović, Jovan Vava Hristić i ja bili smo njihovi mezimci. Situacija je bila gora nego danas: vladao je ždanovizam, a Branko Ćopić je žario i palio - iako je bio simpatičan čovjek, imao je posve primitivan ukus u književnosti, a mi smo osjećali otpor i išli kontra struje, kao mali divlji kozlići. U današnjem demokratskom pluralizmu mladi ljudi nemaju ljudski poticaj kakav smo mi imali i ne osjećaju otpor prema vodećoj struji. Čovjek mora živjeti u otporu. Američki pisac William Faulkner je rekao kako čovjek mora biti u stalnoj agresivnoj napetosti protiv svega, osobito u ovom turbulentnom vremenu, jer ga ta stvaralačka konvulzija tjera da se izrazi.

NACIONAL: Spomenuli ste Imru Kertesa. Kaže se da ste vas dvojica najprevođeniji pisci na Zapadu iz ove regije i da imate golem utjecaj na tamošnje prilike. Znate li kakva je recepcija vaših djela na Zapadu?

- Otkako živim u Njemačkoj totalno sam promijenio svoj habitus. Dok sam živio u Srbiji, rijetko sam prihvaćao pozive za književne večeri, bio sam autističan. Uvijek sam samo pisao, gomilao te silne knjige i ništa me drugo nije zanimalo, čak sam sve ostalo omalovažavao. Bio sam žrtva našeg provincijalnog duha. U Berlinu sam promijenio svoje ponašanje - putovao sam Njemačkom i govorio istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji. No morate znati da je svaka zemlja u određenom trenutku u modi, najčešće za vrijeme krvoprolića, pa i recepcija nečijeg djela nije nužno vezana samo uz kvalitetu nego i uz kontekst, zanimljivost regije, političku situaciju, okolnosti... Iako sam čitao u gotovo svim njemačkim gradovima pred 50 do 300 ljudi, što i nije neka velika publika, mislim da sam utjecajniji kao novinski kolumnist.

Kusturica - slava na tuđem jadu

Pišem za brojne novine, koje imaju milijunsku tiražu, primjerice, za varšavski list Rzeczpospolita, zatim za švicarski Neue Zürcher Zeitung pa njemački Berliner Zeitung i naravno za Lettere International, koji mi je posebno drag jer u njemu možete objaviti i 40 stranica. Tekstove ne pišem na njemačkom nego na srpskom, a zatim ih moje vjerne prevoditeljice odmah prevode tako da se mogu objaviti istog dana. To ljudi zapamte više nego knjige, osobito ako nisu bestselleri. Moje knjige nisu bestselleri, čak me to ne zanima. Teme Imre Kertesa poput holokausta imaju veliku težinu u Njemačkoj jer su Nijemci na to jako osjetljivi. No, neki, poput redatelja Emira Kusturice, imaju negativan utjecaj jer emitiraju pogrešnu sliku o bivšoj Jugoslaviji, osobito njegovi filmovi o Romima. To je manufaktura koja se temelji na tuđem jadu. Osim toga, njegovi stavovi za Miloševića u Njemačkoj ne mogu proći, kao ni slični stavovi velikog pisca Petera Handkea. Usput, mislim da je Makavejev radio bolje filmove od Kusturice.

NACIONAL: Kako ocjenjujete trenutačnu intelektualnu klimu u Beogradu? Jesu li demokratske promjene zaista vidljive ili je riječ o farsi?

- U toku 15 godina u Beogradu sam bio samo dvaput - 1998. i prošle godine, a sada ću ga posjetiti treći puta jer su me pozvali na proslavu 50. godišnjice Ateljea 212 u kojem je svojedobno postavljen komad nastao po mom romanu “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji”. Prvi put sam bio kada je u izdanju B92 nekim čudom objavljeno šest mojih knjiga. Na promociji u kinu Rex bilo je 250 ljudi. Ta mala enklava je taj moj Beograd, koji ima dva milijuna ljudi. Također postoji mala enklava Borke Pavičević u Centru za dekontaminaciju, koja broji stotinjak ljudi. Zato idem u Beograd s nekom zebnjom.

'Nema nacionalnih književnosti'

Mislim da su moji najbliži prijatelji, koji imaju najveću intelektualnu težinu poput Radomira Konstantinovića, pisca “Filozofije palanke”, te oni pravi borci kao što su “partizanke” Nataša Kandžić, Biljana Kovačević i Sonja Biserko, izgubili dah. Ne zbog straha, iako im se neprekidno prijeti bombama, nego zato što ne vide nikakvu perspektivu. Evo, izglasan je negativan Ustav, doduše s malim postotkom, u kojem stoji da je Kosovo Srbija. To je besmislica jednaka onoj kad bi netko rekao da je Austrija Njemačka.

NACIONAL: Kako se dogodilo da ste se početkom rata 1991. našli u Rovinju?

- U Rovinju imam kuću što je tada za mene bila sretna okolnost. U Rovinju ljetujem već 50 godina, a tu sam kuću napravio 30-ak godina prije početka rata u bivšoj zemlji. Rovinj su nekada i Beograđani i Zagrepčani, osobito slikari i pjesnici te drugi ljudi iz kulture, smatrali svojim drugim domom. Moja pokojna žena Lola i ja otišli smo iz Beograda u Rovinj u ljetnoj odjeći već 1991. godine, za vrijeme rata u Hrvatskoj, što za mene nije bilo baš jednostavno. Naime, moja etnička slika pokazuje da sam tri četvrtine pravoslavac, a jednu četvrtinu vučem podrijetlo iz Austrije odakle je bila moja baka. Nisam siguran kako bih se proveo u Zadru, Zagrebu ili Makarskoj, no u Istri je to bilo moguće. Tih sam godinu dana živio gotovo ilegalno, bez ikakvih papira, iako sam bio u vlastitoj kući i mada sam trebao po sili zakona kao rođeni Zagrepčanin odmah dobiti papire. No, nisam ih ni tražio. Tada su moji prijatelji iz PEN-a zatražili za mene papire i odmah sam ih dobio. U Beogradu sam ostavio apsolutno sve i tek sam poslije sedam, osam godina dobio natrag svoje knjige, slike, kapute...

NACIONAL: Objavljujete u Njemačkoj, Hrvatskoj i Srbiji. Osjećate li potrebu da svoju literaturu svrstavate unutar određene nacionalne književnosti?

- Nipošto. Mislim da nema nacionalnih književnosti, osim narodne književnosti, pa su tako srpske narodne pjesme i bugarštica dio srpske odnosno hrvatske narodne književnosti. Pisci samo pišu na određenim jezicima, recimo, Thomas Mann piše na njemačkom jeziku, ali to ne znači da automatski izražava tipični njemački duh. Kao što znamo duh Thomasa Manna bio je u jednom razdoblju zapravo nenjemački duh, a najbolje je izrazio duh građanske Njemačke. NACIONAL: Pratite li literaturu mladih hrvatskih i srpskih autora? I kako ocjenjujete njihovu književnost? - Pratim ih vrlo redovito, a često se i osobno viđamo po raznim književnim festivalima u Frankfurtu i Leipzigu. Naša kuća u Berlinu nalik je na ranžirni kolodvor - svatko tko dođe u grad, prođe kroz naš stan. Osim toga, jedna od mojih prevoditeljica Alida Bremer jako se brine o mladim piscima, recimo, o Edi Popoviću, tako da sam ih upoznao. Iako u Srbiji ima dva i pol puta više stanovnika, ima mnogo manje novih, mladih autora što je također znak društvene depresije. Jedan moj prijatelj u Berlinu, inače švedski pisac, kaže mi da je vrlo čudno što su pisci iz ove regije veliki tradicionalisti i što nemaju ničeg eksplozivnog, znači, nisu moderni. Pjesme Irene Vrkljan još su uvijek nešto najčudnije napisano u hrvatskoj poeziji. Mladi pisci su daroviti, ali pišu jako tradicionalno, orijentirani su stvarnosti, a ne mašti.

Kada sve ljudi umiru

NACIONAL: Možete li sumirati svoj život i reći koji su vam trenuci bili najljepši, a što vas je najviše dotuklo?

- Znate što, za sada se ne mislim sumirati jer se ne osjećam toliko staro, iako imam puno godina. Moja oba djeda doživjeli su više od 90 godina pa prema tome imam vremena za sumiranje. Mislim da ne moram biti nezadovoljan, radim stvari koje ljude vesele, pa to onda veseli i mene. A najgori su trenuci kad vam netko umre. Oko mene je puno ljudi umrlo, iz obitelji, bliski prijatelji, a umru i neki koji zapravo nisu umrli nego su otišli od vas, ili ste vi otišli od njih. To je kao u ljubavi: kad se dvoje ljudi raziđu, tada umru jedno za drugo.

--

Neumoran pisac

Bora Ćosić napustio je Beograd 1991. i doselio se u Hrvatsku, a zadnjih 12 godina živi u Berlinu gdje je objavio desetak knjiga. Autor je 50-ak knjiga, ali neumorno piše i dalje. U Njemačkoj dovršava memoare o svojem životu u Beogradu te knjigu o bivšem DDR-u kojim često putuje u zadnje vrijeme. Zadnjih godina objavljuje i poeziju i dosad je objavio pet zbirki, od toga dvije u Hrvatskoj - "Irenina soba" posvećenu Ireni Vrkljan i "Mrtvi", nazvanu po jednoj priči Jamesa Joycea. Piše i puno, kako sam kaže, kvazifilozofskih tekstova u stilu Petera Sloterdijka i Jacquesa Derridaa, "stvarajući od teme igru koja je posebno zanimljiva kada se u nju umiješaju politika i ideologija".

Biografija

Rođen 1932. u Zagrebu

• 1937. seli se u Beograd
• apsolvirao filozofiju na beogradskom sveučilištu, radio u novinama, uređivao Danas i Rok,
• objavio 50-ak knjiga proze, eseja i pripovijedaka, za "Ulogu moje porodice u svjetskoj revoluciji" 1969. dobio NIN-ovu, Sterijinu i Nolitovu nagradu
• autor scenarija za filmove "Desant na Drvar" i "Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji"
• 1991. napušta Beograd i seli se u Hrvatsku gdje surađuje s Feral Tribuneom
• živi u Berlinu te objavljuje kolumne u najpoznatijim njemačkim, švicarskim i poljskim novinama
• na Leipziškom sajmu knjiga dobio Nagradu za europsko razumijevanje

email to: Nina Ožegović