Početkom novog tisućljeća meksički redateljsko-scenaristički tandem Alejandro González Iñárritu - Guillermo Arriaga fascinirao je filmski svijet impresivnim debijem “Pasja ljubav”. Većina kritičara isticala je “tarantinovsku” narativnu strukturu, međutim odmah je bilo jasno da Iñárritu i Arriaga s Tarantinom nemaju nikakve veze. Na stranu što je kompozicija “Pasje ljubavi” ipak bila ponešto drukčija od onih Tarantinovih, nego su surov naturalizam i sofisticirana morbidna ironija meksičkih autora otkrivali sasvim drukčiji autorski svijet i senzibilitet od onog razigrana američkog filmofila za kojeg izvanfikcijska zbilja, kad je umjetnička kreacija u pitanju, uglavnom nije postojala. Tu udaljenost autorskih poetika kasniji su Tarantinovi, odnosno Iñárrituovi i Arriagini radovi, samo potvrđivali.

Dok Tarantino umjetničkom djelu pristupa nadovezujući se na tradiciju manirizma-baroka-postmodernizma, dakle primarno kao ultimativno autonomnom prostoru nesputane igre neizbrojivim narativnim i stilskim filmskim mogućnostima posijanima kroz povijest ne samo filma nego i ostalih narativnih umjetnosti, Iñárritu i Arriaga pod umjetničkom vrsnoćom podrazumijevaju sintezu oblikovne superiornosti i relevantnog referiranja na izvanumjetničku zbilju, što podjednako znači interes za izricanje istine o mikrosvijetu individue i makrosvijetu okružja u kojem ona obitava. Drugim riječima, meksički filmaši nastavljaju se na tradiciju realizma, naturalističkog modernizma i egzistencijalizma. “Pasja ljubav” i njihov najnoviji uradak “Babel” reprezentativni su primjerci naturalističkog modernizma s egzistencijalističkim primjesama (pri čemu je prvi film implicitnije, a drugi eksplicitnije angažiran), a “21 gram” egzistencijalizma u modernističko-naturalističkom ključu. Zanimljivo je pritom da utjecaj koji Iñárritu i Arriaga ostvaruju širom filmskoga globusa nije manji od onog koji je nešto ranije polučivao Tarantino. Filmovi poput “Te divne splitske noći” Arsena Ostojića ili “Vrata raja” marokanske braće Noury izravno su proizašli iz “Pasje ljubavi”.

BRAD PITT u 'Babelu', potpuno lišen glamuroznostiIpak, nisu svi dijelili oduševljenje narativnom i značenjskom zahtjevnošću Iñárrituovih i Arriaginih filmova. No čini se kao da je većina čekala “Babel” da bi “precijenjenim” Meksikancima očitala lekciju. Kritičari “Babelu” uglavnom predbacuju “preiskonstruiranost” zbivanja kojima se bavi i likove koji navodno nemaju unutarnju autonomiju nego su tek marionete na koncu autora-demijurga. Oni otvoreniji ne skrivaju i da ih iritira navodni antiamerikanizam. Dakako, takvi prigovori posve su promašeni. Iñárritu i Arriaga majstori su harmoničnog povezivanja globalnog i pojedinačnog, pa njihovi likovi nikad nisu tipizirane posljedice društvenih okolnosti, nego reljefni karakteri (koliko god malo prostora imali na raspolaganju) koji sebe iskazuju u ekstraordinarnim, često graničnim situacijama, u kojima su se zatekli što vlastitim, što društvenim, što “kozmičkim” zaslugama. Upravo stoga što im likovi nisu očiti reprezenti “društvenog tipa” nego suvereno individualizirane osobe, Iñárrituove i Arriagine složene i više ili manje precizne narativne konstrukcije koje redovno sadrže tri do četiri međusobno povezana fabularna niza (ali svaki put povezana na drukčiji način) ostavljaju dojam autentičnosti a ne artificijelnosti.

Tome dakako pridonosi i bogata značenjska tekstura njihovih filmova među kojima “Babel” sasvim sigurno nije (negativna) iznimka. A to što netko skretanje pozornosti na bahatost američke politike i samih američkih građana smatra antiamerikanizmom doista nije problem filma i njegovih autora, nego onih koji su posve nesvjesni činjenice da je sramotno neprincipijelna i eklatantno imperijalistička američka politika, koju u znatnoj mjeri podržavaju američki građani, danas dosegla kulminaciju i da je zbog promijenjenih globalnih političkih prilika sve manje onih koji u Americi vide svjetionik slobodnog svijeta; upravo suprotno - gledaju u njoj arogantog ugnjetavača. Takav pogled nije uvijek pravedan, ali dovoljno često ima dobre razloge.

U “Babelu” Iñárritu i Arriaga začinju četiri fabularna niza, od kojih onaj situiran u ambijent japanskog velegrada stoji u kontrapunktu s preostala tri smještena u pustošne predjele Maroka i pograničnog područja Meksika i SAD-a. Moglo bi se reći da japanska priča u odnosu na ostale tri funkcionira kao Ivanovo evanđelje spram preostala tri. Koncepcija poetičnosti i metafizičkih sugestija japanskog segmenta naspram “suhog” realizma marokanskog i meksičko-američkog kao da se ugleda na kontrapunktalni obrazac prognostičkog mističnog spiritualizma Ivanova evanđelja u opoziciji prema “suhoći” tzv. sinoptičkih evanđelja Mateja, Marka i Luke. S tom razlikom da japanska priča u “Babelu” sadrži izrazit (nimfetni) erotizam i kao takva divna je posveta specifičnom erotskom vidu japanske kulture.

Vječnoj vezi erosa i thanatosa ovaj je put katalizator jedna japanska puška koja je opalila u marokanskoj pustoši na autobus sa zapadnjačkim turistima, prouzročivši na drugom kraju svijeta suočenje delikatne američke djece sa znojnim, prašnjavim i strastvenim Meksikom, što umalo završi fatalno. Puška je opalila kao kompenzacija za (incestuoznu) seksualnu uskratu i ponovo se pokazalo da sve, pa i teorija kaosa, počiva na (zapretenim) seksualnim odnosno erotskim energijama. Prepričano, zvuči jednostavno, možda i shematski, ali kad su Iñárritu i Arriaga u pitanju, onda je jednostavna početna shema samo predtekst za slojevito tkanje priče, likova i značenja, tkanje superiorno oblikovano “ručnim radom” koji i jednog Brada Pitta potpuno lišava glamura. Posebno je dojmljivo kako je Iñárritu kao režiser suvereno ovladao različitim kulturama i podnebljima crpeći iz svakog maksimalnu sugestivnost, pokazujući kako istodobno silna različitost i dubinska srodnost obilježavaju ovaj svijet. Doista, “Babel” je ostvaraj koji se ne smije propustiti.

Borat kao predstavnik radikalno DrugogNe sjećam se kad je neki film dočekan s takvom gledateljskom i kritičarskom euforijom kao “Borat” britansko-američkog komičara Sache Barona Cohena, poznatijeg kao Ali G. Iz tv-showa o Ali G-ju proizašao je i lik kazahstanskog novinara Borata kao predstavnika radikalno Drugog koji pobuđuje silnu neugodu u Zapadnjaka što se s njim suočavaju i kod kojih pobuđuje upravo ono čega se užasavaju kod drugih. Temeljna koncepcija filma je ista - drastično regresivni Borat iz drastično regresivnog Kazahstana (inače daleko najveće i uz Turkmenistan najrazvijenije srednjoazijske zemlje) dolazi u Ameriku kako bi snimio dokumentarni film. Ubrzo se zaljubi u Pamelu Anderson pa putuje s istočne na zapadnu američku obalu ne bi li je sreo, te provocira niz anegdota. Uobičajenoj strukturi filma ceste ovdje je pridodan dokumentaristički no-budget stil (najsugestivniji sastojak filma uz fragmente melodije Bregovićeva “Ederlezija”), sadržajno punjen što stvarnim, što aranžiranim dokumentarizmom. Koncepcija apsurdno karikaturalnog ismijavanja Kazahstanaca (Srednjoazijaca, Balkanaca...) koja dubinski zrcali grotesku Amerike i Amerikanaca poprilično je netransparentna: velika većina gledatelja vjerojatno ponajprije uživa u “smiješnom” primitivizmu “egzotičnog divljaka”, nesvjesna da je dubinska meta zapravo Amerika. Štoviše, čini se da je Cohen primarno igrao na prvu loptu, a da je dubinsku kritiku Amerike često koristio tek kao alibi, nepogrešivo se oslanjajući na usku kastu “upućenih” koja će je promptno uočiti i promovirati ga u sofisticiranog subverzivca. Velik je problem filma sam Borat, protagonist sveden na plošnu karikaturu čija je jedina funkcija izazivanje provokacije i navodne subverzije. Problema ne bi bilo, ili bi bili znatno manji, da su naslovni lik i situacije u kojima se zatječe urnebesno duhoviti. Na žalost, “Borat” jednostavno nije “prokleto smiješan” film kao što tvrde njegovi zagovornici. A što se tiče provokativnosti i subverzivnosti, rekao bih da jako zaostaje za davnom Romerovom “Noći živih mrtvaca” i još davnijim Langovim “Zakonom linča”, gdje je samozadovoljnim Amerikancima bez pardona sasut u lice njihov fašistoidni potencijal.

BABEL
Babel, am.-meks.-marok. drama, 2006.
R: Alejandro González Iñárritu
Gl: Brad Pitt, Cate Blanchett, Rinko Kikuchi, Adriana Barraza
ocjena: četiri (4) zvjezdice

BORAT
Borat: Cultural Learnings of America for Make Benefit Glorious Nation od Kazakhstan, am. komedija, 2006.
R: Larry Charles
Gl: Sacha Baron Cohen, Ken Davitian ocjena: tri (3) zvjezdice

email to: Damir Radić