Iva Žegura započela je karijeru u studentskom časopisu FAKKAT, a sada je klinička psihologinja s objavljenom knjigom 'Coming Out' Prošlog tjedna iz tiska je izišla prva knjiga u Hrvatskoj koja se bavi fenomenom coming outa, postupka kojim homoseksualne, biseksualne i osobe drugih nestandardnih seksualnih orijentacija objavljuju svoje spolno usmjerenje svojoj okolini i javnosti. O tom, često veoma traumatičnom, trenutku života tih osoba knjigu “Coming out” je napisala klinička psihologinja Iva Žegura, a objavljena je u Biblioteci Kantarion zagrebačke Naklade MD.

Knjiga je na prošlotjednom sajmu knjiga Interliberu već izazvala veliku pozornost - od izdavača smo doznali da su na štand dolazili mnogi zainteresirani kupci, ali je bilo i nekoliko verbalnih homofobičnih ispada na granici fizičkog incidenta.

Iva Žegura se u knjizi osvrće na homoseksualnost sa stručne strane, primjerice na činjenicu da se ona u suvremenoj psihijatriji već desetljećima ne klasificira kao poremećaj. Također, piše i o najnovijim saznanjima o genetičkim te hormonalnim uzrocima homoseksualnosti i drugih nestandardnih spolnih orijentacija, obuhvaćenih kraticom LBGTIQ. Iza te kratice kriju se lezbijke, gay osobe, transseksualci, interseksualci i queer osobe.

Ipak, najzanimljiviji i najživotniji dio knjige su sedam priča autentičnih sugovornika Ive Žegure u kojima opisuju svoja iskustva s coming outom.

Iva Žegura inače je zaposlena kao klinička psihologinja u zagrebačkoj psihijatrijskoj bolnici Vrapče, a prve kontakte s LBGTIQ osobama imala je kao studentica psihologije, u časopisu studenata zagrebačkog Filozofskog fakulteta FAKKAT, kojem su se mnogi takvi studenti obraćali s molbom za pomoć i savjetovanje.

NACIONAL: Naslov vaše knjige je na engleskom. Zar ne postoji hrvatska riječ za coming out?

- Nije to slučajnost. Kod nas se općenito o seksualnosti jako malo priča. Stručna terminologija dolazi, ali proces stvaranja nove riječi traje. Postoji termin izlazak iz sjene, ali kod nas se već uvriježio “coming out”.

NACIONAL: Zašto ste napisali ovu knjigu?

- Dosta rano sam se počela baviti savjetodavnim, suportivnim radom, kroz moje zanimanje kliničkog psihologa. Još za fakultetskih dana znali su nam kolege studenti pokucati na vrata udruge i pitati ima li tu psihologa koji su gay-friendly, znamo li nekakvog psihoterapeuta koji bi mogao pomoći oko coming outa, anksioznosti, depresivnosti i različitih drugih poremećaja koji su katkad bili povezani sa samom seksualnom orijentacijom.

NACIONAL: Koliko je studenata tražilo pomoć u tom razdoblju?

- Znalo je biti razdoblja da ih nije bilo uopće, a katkad bi dolazili gotovo svakodnevno. Najčešće bi dolazili razočarani iz nekih naših poznatih savjetovališta, od privatnih psihoterapeuta, psihijatara, psihologa, liječnika opće prakse. Znali su da smo prijateljski raspoloženi, da smo psiholozi i da se na neki način brinemo o njima. Bilo je dosta psihologa u uredništvu časopisa FAKKAT, pa smo pokrenuli mnoge inicijative i razne programe potpore. Zbog samog procesa rasta i razvoja i razvojnih promjena u adolescenciji mladi su ljudi izloženi stresu. Kod LGBTIQ mladih ljudi uz to idu još i stigmatizacija, tajnovitost, nerazumijevanje, te činjenica da ih njihova obitelj ne prihvaća. Možete li zamisliti kako je nekoj od tih osoba biti izbačen iz roditeljskog doma? Do prije sat vremena su funkcionirali s roditeljima, razgovarali su, imali su podršku, krov nad glavom. Nakon jedne-dviju riječi su u najgorim slučajevima prestajali biti članovi obitelji.

NACIONAL: U kojem se rasponu kreću reakcije okoline kad doznaju da su njihovi članovi obitelji ili kolege nestandardne spolne orijentacije?

- Kreću se u rasponu od krajnje negativnih preko umjerenih do pozitivnih. Ova posljednja situacija je idealna, ali je krajnje rijetka.

NACIONAL: U knjizi dosta pišete o biološkoj osnovi homoseksualnosti. Možete li ukratko reći o čemu je riječ?

- To je veoma složeno, ali ukratko, postoji predisponiranost homoseksualnoj, odnosno heteroseksualnoj ili biseksualnoj orijentaciji. To se protivi shvaćanju koje je dosta uvriježeno u našem društvu, da je socijalna okolina osnovni uzrok pojedinčeve seksualne orijentiranosti, odnosno da se homoseksualac može reprogramirati, odnosno odučiti. U svojoj seksualnoj orijentaciji, čovjek je takav kakav se rodi.

NACIONAL: U knjizi pišete o tome kako mlađe i starije generacije homoseksualaca različito gledaju na obznanjivanje svog spolnog identiteta.

- Razlika je u transparentnosti, u sigurnosti i izgradnji osobnog identiteta. Društvo je danas liberalnije, otvorenije, ipak se danas mnogo više priča o seksualnosti, o seksualnim orijentacijama. Postoji više mjesta kamo mladi mogu otići po savjet i pomoć, postoje različite udruge i organizacije koje se bave LGBTIQ pitanjima, a i mnogi psiholozi i psihijatri u svom procesu obrazovanja dobivaju dovoljno informacija da bi znali da seksualna orijentacija nije nikakav znak patologije sama za sebe.

NACIONAL: Kako dugo se homoseksualnost ne klasificira kao poremećaj?

- Već se dovoljno dugo ne smatra poremećajem, otkako je 1973. izišla verzija III DSM-a, Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja koji objavljuje Američko psihijatrijsko društvo.

NACIONAL: Međutim, kod nas još ima psihijatara poput Vladimira Grudena koji bi liječili homoseksualce?

- Takvih će vjerojatno uvijek biti. Ima ih i u svijetu. To su njegovi osobni stavovi koji su u suprotnosti sa strukom, nekakav njegov identitet kao psihijatra. On je izgradio svoj javni identitet na tome i da sad počne govoriti drugo, ne bi bio vjerodostojan.

NACIONAL: Koje je najbolje vrijeme za LGBTIQ osobe da naprave coming out?

- U trenutku kada se osjećaju sigurne u sebe. Trebaju vjerovati u sebe i za početak naći neku osobu iz svog socijalnog kruga, dakle prijatelja, prijateljicu ili nekakvu stariju osobu koja im je bliska, u koju imaju povjerenja. Trebaju prvo izići njima, ali i potražiti nekog stručnjaka, ako je potrebno, s kojim se mogu posavjetovati i koji ih može pratiti u tom procesu.

NACIONAL: Jedan od anketiranih iz knjige kaže da nije coming out dok nisi rekao roditeljima.

- Kad se netko boji visine, nećete ga odmah izložiti, nego ćete ići korak po korak. Dovest ćete ga na manju visinu, pa sve veću i veću dok se ne počne osjećati opušteno na svim razinama. Tako je i s coming outom, najprije ćete reći onima koji su vam najbliži, zatim ćete ići onima koji su vam također bliski, ali postoji najveći stupanj anksioznosti, odnosno straha da ćete biti odbačeni. To su roditelji, braća i sestre, vaša obitelj i vaša najuža zajednica.

NACIONAL: Kako biste vi ocijenili hrvatsko društvo u odnosu na homoseksualne osobe u posljednjih desetak godina?

- Postignut je značajan napredak. Još uvijek smo u tranziciji kao zemlja, kao društvo, ali i kao osobe, svatko od nas prolazi te procese. Ipak, stanje je sada mnogo bolje.

NACIONAL: Podržavate li inicijative da se uvede institucija homoseksualnog braka, da se istospolnim parovima omogući posvajanje djece?

- Ja sam za to da se istospolno partnerstvo uvede čim prije. Međutim, mislim da posvajanje djece nije na dnevnom redu sve dok društvo ne sagleda dobrobiti istospolnog partnerstva. A kao psiholog mogu reći da bi dijete koje ime dvije mame ili dva tate, recimo zasad u školi, moglo imati velikih problema, zato što bi ga druga djeca mogla jako zadirkivati. S druge strane, sigurna sam da bi u stabilnoj istospolnoj obitelji djetetu moglo biti puno bolje nego u heteroseksualnoj obitelji u kojoj postoji alkoholizam, nasilje i slični problemi, a znamo da je u našem društvu takvih problematičnih obitelji nebrojeno mnogo.

--

Ispovijest iz knjige 'Coming out'
(D. –. gej, 34 god., aktivist)

Da sam gej shvatio sam u 6. razredu osnovne škole. Ostali dečki su pričali o curama, a ja uopće nisam shvaćao što ih to toliko privlači na njima. Onda sam ugledao njega, dvije godine starijeg dečka iz 8. razreda i shvatio da me ne privlače djevojke, već dečki. Meni to nije bilo ništa problematično i sasvim mi je bilo OK, ali dogodilo se da je bilo drugačije nego što bi stvarno “trebalo biti”. Onda sam se odjednom uplašio da ću drugima biti čudan i nisam se to usudio nikome reći. S vremenom je taj strah sve više rastao i počeo sam se zatvarati u sebe jer “biti čudan drugima” više nije bilo jedino što sam mogao očekivati od okoline.

* * *

U osnovnoj školi više sam vremena provodio u učenju i čitanju hrpe knjiga. U ono malo slobodnog vremena što sam si ostavio počeo sam se družiti s muškom ekipom iz ulice. Nogomet i ostali sportovi nisu mi baš išli od ruke i nisam baš uvijek shvaćao njihove nasilne igre. Ocu, koji je godinama igrao nogomet, bilo je previše kada sam umjesto igranja nogometa s dečkima iz ulice izabrao školu klavira i glumio u školskim predstavama. Ni na jednu predstavu nije došao, a redovito mi je prigovarao kada sam vježbao klavir.

O homoseksualnosti tada ništa nisam znao. Nije bilo Interneta, a u medijima se nije o tome govorilo. Ljudi općenito nisu imali lijepo mišljenje o “pederima” i svoje osjećaje sam držao za sebe, kako ne bih bio povrijeđen. Jedini izvor informacija bio je časopis “Bravo” gdje sam doznao da je to sasvim normalno i da su mnoge poznate osobe homoseksualci. No, unatoč tome šutio sam i trpio. A onda su jednog dana stariji dečki u školi “shvatili po mom ponašanju” da sam gej i počeli me vrijeđati. I dečki iz ulice su me počeli provocirati i izbjegavati, a onda i fizički zlostavljati i odjednom više nisam imao puno ljudi s kojima bih pričao i družio se u slobodno vrijeme. Ni dandanas ti isti ljudi ne pričaju sa mnom i kada prolazim ulicom neki jedva da me pozdrave. Iako sam imao želju razgovarati s njima o tome, odustao sam jer mi je ovako lakše.

Maltretiranje u osnovnoj školi je bilo sve gore i gore i jednog dana me grupa starijih učenika dočekala u holu škole i počela udarati sve dok me nisu srušili. Dežurni nastavnik (koji mi srećom nije predavao) nije ih spriječio u tome, već me vrijeđao. Odlazak u školu mi je bio prava noćna mora i obavezno sam svaki dan kasnio na nastavu jer mi je bilo teško krenuti od kuće. Srećom, bio sam jedan od najboljih učenika u školi pa me nikada nisu zapisali. * * * No, mami mi je bilo najteže priznati. Nesretno zaljubljen nisam baš imao volje za jelom pa me zbog toga gnjavila. Nisam više mogao šutjeti i rekao sam joj da nisam zaljubljen u curu nego u dečka. Njena reakcija je bila: “Dobro, a što ćeš jesti?” S vremena na vrijeme je još uhvati želja da sam “normalan” zbog panike kako ću dalje u životu u ovom ludom homofobičnom društvu, no polako je prihvatila da sam gej. Druga ispovijest iz knjige (L. –. lezbijka, 23 god., studentica dizajna) Prva osoba kojoj sam se outala bila je bratova cura. Zapravo, ona je to sama nekako shvatila na temelju naših prijašnjih razgovora i tajanstvenosti mog odnosa. Ranije, dok sam bila s muškarcem, moji prijatelji su odmah znali tko je on i zajedno smo svi izlazili van. Ovo je bilo drugačije, a bratova je cura zbrojila dva i dva. Pitala me direktno. Gledajući me u oči. Nisam joj mogla lagati. Priznala sam da je riječ o curi. Iznenadila me pitanjem, iako mi je nekako laknulo. Reagirala je po mojoj procjeni prihvatljivo. Njezin stav bio je tada i danas isti. Njoj je to što sam lezbijka OK, smatra da svatko može raditi što hoće sve dok druge ne tlači s time. Dodala je komentar kako ona “ne bi mogla živjeti bez kurca” i ipak, nekako se u duši nada da ću ipak biti s nekim pristojnim dečkom. Smatra da je tako jednostavnije. U cijeloj toj priči više me bilo strah da sve ne ispriča mom bratu. On je priča za sebe. Naime, malo je previše razbijačkog duha, nogometaš, popularan i oduvijek je imao potrebnu biti faca u društvu. Tako je svojedobno, nekoliko godina ranije sa skupinom prijatelja prebio dva gej dečka navečer na plaži i obojica su završila na intenzivnoj njezi u bolnici. Jako sam se bojala njegove reakcije. Zamolila sam je da mu ne kaže (nisam joj ispričala priču o toj tučnjavi), ali mu je ipak ubrzo zatim rekla. Ni dandanas mi po tom pitanju nije uputio ni riječi.

* * *

Trenutno se na faksu družim s većinom studenata s moje godine (ima nas oko 50-ak studenata mog smjera) i svi znaju da imam curu. Neki su je čak i upoznali. Nitko nije reagirao ni na kakav neugodan način ili mi nešto rekao protiv naše veze i ljubavi. Neki su čak bili iznenađeni, a čula sam kasnije da je jedan dečko bio jako razočaran tim saznanjem jer sam mu se sviđala. Jedino ne želim da se zna među profesorima. Ne želim da to što sam lezbijka utječe na moje ocjene, kao što ne bih htjela da činjenica da sam lezbijka kasnije utječe na moj profesionalni život.

email to: Marko Ćustić