JOŠKU ETEROVIĆU (63), hrvatskom slikaru koji je u“Nisam napravio prodor kao Vladimir Veličković, ali sam ostvario lijepu parišku karijeru pa u šali kažem da ću postati slavan tek kad umrem”, kaže cijenjeni suvremeni hrvatski slikar pustolovnog života Joško Eterović (63), najpoznatiji po geometrijskom slikarstvu i organskim formama, kojem je prošlog tjedna u riječkoj Galeriji moderne i suvremene umjetnosti otvorena velika retrospektivna izložba pod nazivom “Od prekinute linije do mutacija, 1970. - 2006.”. Kustosica izložbe je Nataša Ivančević, a Eterović je na njoj izložio svoje najvažnije radove iz svih svojih različitih faza tokom 35. godišnje karijere. Izložba odiše silno pozitivnom energijom i optimizmom, najviše zbog svijetlih boja i neobičnog blještavila, a među djelima se ističu geometrijski radovi iz njegova prvog ciklusu “Prekinute linije”, zatim instalacije iz faze “Kvadrata” i “Novog poentilizma”, posebno amblematska instalacija “Tajanstvenik” izrađena od drva, akrila, kamena, inoksa, kristala i ulja, pa do najnovijih djela iz ciklusa “Kamenolom”, “Sol invictus” i “Mutacije”.

Izložba puna pozitivne energije

Joško Eterović je rođen u Splitu, odrastao na Braču, školovao se u Rijeci i Zagrebu, a kao umjetnik se formirao u Parizu početkom sedamdesetih godina gdje je imao prve izložbe i dobio prva velika priznanja. Vrlo je nekonvencionalan i srdačan, a već desetljećima živi između Pariza, Rijeke i Povlja na Braču gdje ima svoju mediteransku bazu gdje puni baterije i crpi inspiraciju. Kaže da je na ovoj retrospektivi izložio mnoge radove koji se nalaze u zbirkama pariških kolekcionara, ali neka, na žalost, nije uspio dopremiti u Rijeku, jer su se vlasnici bojali oštećenja u transportu. Također je najavio svoju još veću retrospektivu, koja će se održati u lipnju iduće godine u Gliptoteci u Zagrebu, koji mu, kaže, sve više nedostaje.

Zajdnička nit i - različitost

NACIONAL: Kako to da ste odlučili organizirati prvu retrospektivnu izložbu baš u Rijeci?

- Jako volim Rijeku, grad u kojem sam se školovao, a mislim da i Rijeka voli mene. Tu se osjećam vrlo ugodno, imam svoj atelje u središtu grada, Zagreb nije daleko, a kad se završi nova cesta moći ću do Splita stići za par sati. Ova izložba sjedinjava radove kroz sve moje različite faze - one nastale na početku moje karijere u Parizu do slika, instalacija i skulptura koje sam kasnije stvarao u Rijeci, Zagrebu i na Braču. Ovaj izložbeni prostor u Galeriji moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci jako je lijep i posjetitelj može jednim pogledom obuhvatiti većinu radova te zamijetiti da sam, usprkos fazama i mijenama, ipak uvijek slijedio jednu nit, a istodobno bio različit.

Slikarski medij- intimističan

NACIONAL: Jeste li oduvijek znali da ćete postati slikar?

- Mislim da se čovjek rodi sa željom da slika i da zatim pronađe put na kojem će tu želju ostvariti. Moj put je bio indirektan: završio sam gimnaziju u Rijeci, a zatim sam u Zagrebu studirao ekonomiju, no fakultetu sam pristupio vrlo ležerno. U međuvremenu je moj otac počeo graditi kuću na Braču i ja sam mu pomagao tako da sam više bio na moru nego u Zagrebu. Zatim sam prodao tu kuću, zaradio nešto novca i otišao u Pariz. U životu su me zanimale tri stvari - slikarstvo, film i muzika, a toga nije bilo u izobilju u to vrijeme u socijalističkoj Jugoslaviji. Budući da sam već od 15. godine slikao apstraktne slike, vapio sam za izložbama i umjetnošću. Čim sam stigao u Pariz otišao sam na koncert tada slavnog Adamoa u koncertnu dvoranu Olimpyia, a zatim sam upisao ambiciozni tečaj francuskog jezika na Sorbonni od pet sati dnevno. No nisam se mogao osloboditi svoje navike iz gimnazije da izostajem s nastave pa sam jezik naučio i bez škole. Zatim sam se bacio na razgledavanje galerija i muzeja. Pariz je bio otkriće za mene.

NACIONAL: Kako ste zapravo početkom sedamdesetih stigli do Pariza i u tom gradu kulture počeli svoju umjetničku karijeru?

- Stigao sam vlakom, jer se aviona i liftova jako bojim. Avion koristim jedino za prekooceanske letove, iako preferiram brod. Nabavio sam stan i počeo sam slikati. No, budući da jako volim film prvo sam se motao oko filma i ubrzo sam postao pomoćnik, a zatim i asistent poznatog francuskog redatelja Jean-Pierrea Mockija. Radio sam i u Španjolskoj, gdje je bilo fantastično; tamo su u to vrijeme snimale Fay Dunaway i Brigitte Bardot, dolazili su ljudi iz cijelog svijeta, restorani su bili puni, bilo je uzbudljivo. No, trajalo je kratko, samo par mjeseci. Ubrzo sam shvatio da film ipak nije za mene jer mi je bio bliži intimističniji slikarski medij. Povukao sam se u atelje i počeo intenzivno slikati, a 1970. godine napravio sam svoju prvu samostalnu izložbu u maloj Galerie de Beaune. Tri godine kasnije imao sam prvu veliku izložbu u poznatoj Galerie Daniel Gervis na kojoj sam izložio radove iz ciklusa “Prekinuta linija”. Okupilo se jako puno ljudi, a kritičari su objavili pozitivne recenzije, od Le Monda do Art Pressa, pa tu izložbu smatram početkom moje pariške karijere. Kasnije sam dva puta samostalno izlagao na FIAC-u, Salonu suvremene umjetnosti u Parizu i tada mi je čestitao i tadašnji ministar kulture Jacques Lang.

Pariz se ne miješa u privatni život

NACIONAL: Pripadate generaciji ‘68-aša i u skladu s tadašnjim stilom života vodili ste jako pustolovan i uzbudljiv život. Kako se to vrijeme prelamalo na vašem identitetu?

- Stigao sam u Pariz 1969. godine, znači, nakon završetka studentskih demonstracija, no grad je još uvijek bio iznimno živ iNOĆNI ŽIVOT 'Život se nastavljao i noću', kaže Eterović o burnim večerima koje je u svojoj kući provodio sa svojim prijateljima iz cijelog svijeta privlačio je mlade ljude sa svih kontinenata, koji su unosili različiti duh i silnu energiju, koja se osjećala na svakom koraku. Volim Pariz jer je to grad koji se ne miješa u vaš privatni život. Život je bio u svakom pogledu uzbudljiv, osjećao se snažan seksualni naboj, a ljudi nisu imali predrasude i težili su slobodnom životu. Takav duh počeo je stagnirati tek s prvom naftnom krizom koja je izazvala i prvu financijsku krizu pa se taj uzburkani život malo smirio.

NACIONAL: Pariz je u to vrijeme bio veliki kulturni centar i stjecište ljudi iz raznih dijelova svijeta. Koliko vam je bio poticajan?

- Jako, jer su se u Parizu mogle vidjeti iznimno zanimljive izložbe, od klasika do suvremenih francuskih, američkih, talijanskih i njemačkih slikara. No, na mene je jako utjecala izložba suvremenog američkog umjetnika Barnetta Newmana, koju sam prethodno vidio u Tate Gallery u Londonu. Njegovo sam slikarstvo odmah snažno doživio, jer sam u njegovim radovima pronašao odsjaj pejzaža svog djetinjstva na Mediteranu i to mi je bio golemi poticaj.

NACIONAL: Jeste li se u Parizu družili s poznatim slikarima?

- Inače se ne družim sa slikarima, a oni se generalno međusobno puno ne druže. Slikari su opsjednuti sobom i ako se nađu na okupu uglavnom se događa da onaj koji je elokventniji priča o svom radu i tako nameće sebe kao temu svima ostalima. Zato se puno više volim družiti s ljudima izvan moje profesije. No, volim komunicirati s likovnim kritičarima i s nekima od njim prijateljujem godinama, primjerice, već 15 godina družim se s čuvenim francuskim kritičarem Dominiqueom Narronom. Razgovarajući s njima uvijek otkrijem neku novu misao ili ideju, koja može biti jako poticajna. Kontaktiram i sa svojim galeristom Danielom Gervisom, no ni on ne može puno učiniti ako umjetnik nije originalan. Zato se mi umjetnici ne smijemo uspavati jer tada nećemo ništa napraviti. Trebamo aktivno živjeti punim plućima.

NACIONAL: Jeste li pokušali proboj u Americi?

- Jesam, ali sam odustao. Howard Gilman, bogati vlasnik tvornice papira i kolekcionar umjetnina, vidio je moje radove kod poznatog talijanskog kolekcionara i pozvao me je u New York rekavši mi da bih u Americi mogao ostvariti zapaženu karijeru. Našao mi je galeriju, no pošto je u to vrijeme početkom osamdesetih godina vladala velika opasnost od side, odlučio sam se vratiti u Pariz, koji mi se činio sigurnijim gradom. Naime, s obzirom na svoj hedonizam, zaključio sam da New York nije za mene.

Završena akademija i talent nisu isto

NACIONAL: Kad ste se 1978. godine predstavili prvom izložbom u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu dobili ste loše kritike. Kako to danas objašnjavate?

- Predstavio sam se s radovima koje sam prije nekoliko godina izložio u pariškoj Galerie Daniel Gervis kada su francuski kritičari jako pohvalno ocijenili moj rad. To je bila izvanredna izložba, a vrijeme je pokazalo da hrvatski kritičari nisu bili u pravu. Zagreb danas voli moje slike i više ne dobivam negativne kritike. U to vrijeme možda sam bio previše jak, ili su ti golemi fomati 2,40 x 2,40 metra, posve neuobičajeni za to doba, ljude živcirali i djelovali na njih poput razornih bombi. Tada su bili aktualniji drukčiji likovni trendovi. No, umjetnost je sve - slika, video, performance, instalacija i skulptura.

NACIONAL: Je li vam ikada predstavljalo barijeru to što niste završili likovnu akademiju?

- Ne, u inozemstvu to nije nikakav problem. Jedino se u Hrvatskoj završena akademija poistovjećuje s talentom, no na zapadu to nije slučaj. Mene nitko nikada tokom cijele moje karijere nije ni pitao jesam li završio akademiju nego su samo gledali moju radove i na temelju njih mi nudili izložbe. Osim toga, mnogi slavni slikari, primjerice, Francis Bacon, nisu završili likovne akademije. Uspjeh nikada nije vezan uz formalno umjetničko obrazovanje nego uz talent i rad.

Svi pariški trendovi

NACIONAL: Koji su danas aktualni likovni trendovi u Parizu?

- U Parizu je uvijek sve u trendu. Jedini je preduvjet kvaliteta. Ako netko napravi dobru izložbu figurativnog kiparstva, koju kritičari podrže, taj autor će biti katapultiran u sam vrh i postat će trend. Ako nakon njega publika i kritika podrže autora koji promovira organsko slikarstvo tada će i on biti u trendu. Naravno, “nosi” se jako videoumjetnost, performansi i drugi oblici suvremene umjetnosti, no od najnovijih trendova jako je aktualan polivalentan umjetnički pristup u radu. Tako mnogi slikari rade i skulpture, snimaju videofilmove, rade instalacije i performanse, a publika to prihvaća s velikim odobravanjem. Kao da su se izbrisale granice između slikara i kipara, miješaju se žanrovi i metode. Evo, i ja sam izložio sve, od slika do skulptura i instalacija, jedino mi nedostaju videofilmovi, no namjerno ih nisam snimio kako bih izbjegao utjecaj kompletne mode.

Pomanjkanje erosa

NACIONAL: Možete li živjeti od svog slikarstva?

- Slikari su često prisiljeni da rade još neki posao, primjerice, da predaju na akademiji ili da nađu ženu koja dobro zarađuje. A ja uspijevam lebdjeti. Moram priznati da publika voli moju umjetnost.

NACIONAL: Znalci tvrde da ste odličan domaćin i da su se u vašoj kući na Braču godinama tokom ljeta okupljali ljudi iz cijelog svijeta?

- To je kuća u kojoj se tri, četiri mjeseca tokom ljeta jednostavno - živjelo. Istina je da su me posjećivali mnogi prijatelji iz cijelog svijeta, a osobito iz Francuske. A kad su već došli na Brač, nisu mogli ići rano spavati - život se nastavljao i noću. Znalo se tu naći mnogo zanimljivih ljudi, primjerice, svojedobno je dolazio današnji ministar kulture Božo Biškupić, pa Branko Mikulić, kritičar Vlado Bužančić, mnogi slikari i fotografi, primjerice, moja gošća je bila i fotografkinja Marija Braut, koja je izjavila dok me je slikala da “izlučujem crnilo”. Kuća je jako jednostavna i minimalistički dizajnirana, a projektirao ju je arhitekt Tomislav Bužančić. Na zidovima visi puno mojih slika, a izložio sam samo dvije svoje skulpture - loptu s ove izložbe, a druga je bila izložena na Triennalu keramike u Gliptoteci. Nisam ju htio transportirati do Rijeke jer ću u istom prostoru u lipnju iduće godine imati još veću izložbu.

NACIONAL: Možete li usporediti uzbudljive sedamdesete u Parizu i današnji život u sjeni surovog kapitalizma i globalizacije?

- Baš sam nedavno bio na nekoj večeri u Parizu s mladim ljudima i iznenadio sam se kako je to druženje imalo snažan intelektualan prizvuk. Oni su uglavnom diskutirali o svemu, a ja sam stekao dojam da su mlade generacije puno mirnije i racionalnije od moje. Čini mi se da erotika više nije toliko prisutna ni u Parizu, a kamoli u Zagrebu i u Rijeci kao u mojoj mladosti. Čak i u tom “Big Brotheru” nema nimalo erotike, a po strukturi tog programa mislim da bi eros trebao biti ključan. Mislim da današnjem vremenu strašno manjkaju eros i erotski naboj. To su ključni pokretači života i kreativnosti. Barem meni.

OKVIRI

Organske forme i novi materijali Dok su prve Eterovićeve slike iz 70-ih bile uglavnom geometrijske, zadnjih desetak godina zaokupljaju ga organske forme i novi materijali - akril, plastika, inox, ogledala i špekule. No cijelo je vrijeme dosljedan u istraživanju boja koje je ponio iz mladosti: bjeline bračkoga kamena, plavo-zelenkaste boje mora i žestokog mediteranskog kolorita. Vila za 3 mil. eura Doista ekskluzivnu kuću Joška Eterovića na Braču projektirao je arhitekt Tomislav Bužančić u minimalističkom stilu, a slikar ju je ukrasio mnogim svojim slikama i s dvije skulpture. Svake bi godine Eterović napustio Pariz na četiri mjeseca i ondje, u odabranom društvu bliskih hrvatskih i francuskih prijatelja i kolega, "jednostavno živio", kako sam kaže. Nacional neslužbeno doznaje da je kuća na prodaju za 3 milijuna eura.

email to:Nina Ožegović