Čakovečki brazilci - Nogometni klub Međimurje je uz Dinamo klub s najviše stranih nogometaša, a u momčadi trenutačno igraju četiri Brazilca. Andre Silva Batista, Cicero Paulo Pereira Lima, Francisco de Assis de Jesus i Ricardo Valter da Costa su među najboljim igračima kluba U Brazilu postoji čak pet milijuna registriranih nogometaša, kojima je želja da jednog dana budu nogometni profesionalci. Upravo to je razlog da sve više mladih Brazilaca i drugih stranaca dolazi u Europu i Hrvatsku kako bi potpisali svoje prve profesionalne ugovore. Iako mnogi od njih nikada nisu čuli za Hrvatsku, a većina ne zna gdje se ona nalazi, ipak teški životni uvjeti i želja za boljim životom glavni su razlozi zašto dolaze igrati u Hrvatsku nogometnu ligu. Najbolji primjer kolika je velika želja Brazilaca da uspiju u profesionalnom nogometu je i Nogometni klub Međimurje u Čakovcu. U gradu koji je od Zagreba udaljen malo više od 100 kilometara i koji s okolnim naseljima jedva broji 35.000 stanovnika igraju čak četvorica brazilskih nogometaša. Andre Silva Batista, Cicero Paulo Pereira Lima, Francisco de Assis de Jesus i Ricardo Valter da Costa trenutačno su najveće zvijezde čakovečkog kluba, pa unatoč tome što im NK Međimurje nije bio prvi hrvatski klub, niz okolnosti doveo je do toga da sada igraju zajedno u istom klubu i u gradu koji je potpuna suprotnost uvjetima i načinu života u Brazilu.

“Ja sam iz Ria, a razlika između Čakovca i Ria je golema. Način života, klima, socijalni status potpuno su drukčiji i u početku sam imao dosta problema s navikavanjem na ovako malen grad i prihvaćanje hrvatskog načina života. U Hrvatsku sam došao zaraditi novac za sebe i svojoj obitelji osigurati bolju budućnost. Kad sam dolazio bio sam vrlo mlad, pa nisam baš imao previše izbora, ali mislim da nisam pogriješio što sam izabrao upravo Hrvatsku kao svoju prvu europsku destinaciju. Moj prvi klub u Hrvatskoj bio je Osijek, a nakon nekih neugodnih iskustava došao sam u Čakovec i ovdje mi je jako dobro”, rekao je Batista na vrlo dobrom hrvatskom jeziku.

Jezik je učio putem sapunica gdje je pokušavao pratiti prijevod, a danas je vrlo sretan što je prema njegovim riječima uspio naučiti jedan od najtežih jezika na svijetu. “Na početku se nikako nisam uspio priviknuti na klimu, na ljude, ni na što. Nostalgija za Brazilom je bila prevelika. Ali ipak ja sam profesionalac i kad mi je bilo teško mislio sam na svoju obitelj u Brazilu i puno lakše sam podnosio hladnoću i sve razlike između Hrvatske i Brazila”, rekao je Batista.

Cicero Paulo Pereira, kojeg suigrači zovu Lima, imao je slične motive kao Batista, ali za njega najveći problem predstavlja zimska stanka u prvenstvu kada za vrijeme božićnih blagdana na mjesec dana odlazi u Brazil.

“Kada nakon godinu dana iz Hrvatske dođem u Brazil ne želim se više vratiti”, kaže Lima. Njegova karijera bila je znatno drukčija od Batistine, pa iako je u Brazilu igrao u prvoj ligi za klub Sao Paolo, u Hrvatskoj je igrao i u četvrtoj ligi. “Igrao sam u Šibeniku, Puli, Makarskoj, Gošku i jedino mi je bilo važno da igram u klubovima koji su na moru i gdje je klima slična onoj u Brazilu”, rekao je Lima.

Ipak nakon što je prošao sve hrvatske lige odlučio je prihvatiti poziv iz Čakovca, gdje se pridružio svom prijatelju Batisti, koji mu je bio velika pomoć u klubu, a jezik je svladao igrajući u ostalim hrvatskim klubovima. “Najveći šok doživio sam kada sam došao u Čakovec i vidio snijeg. Sva sreća da je Andre bio tu jer da njega nije bilo prvim avionom bih pobjegao u Brazil”, rekao je Lima.

On i Batista nisu imali nikakvih neugodnosti u Hrvatskoj i gdje god su igrali navijači su ih vrlo brzo prihvatili. Za razliku od njih dvojice de Jesus uopće ne govori hrvatski, dok je da Costa već vrlo dobro svladao jezik. Stoga su nam Batista i Lima bili prevoditelji i pomogli nam da uspijemo saznati koji su bili njihovi razlozi dolaska u Hrvatsku.

Da Costa je trenutačno ozlijeđen i jedine njegove rečenice bile su da je u Europu došao igrati kako bi zaradio novac i na taj način pomogao svojoj obitelji. “Za Hrvatsku sam prvi put čuo nakon što je hrvatska reprezentacija ostvarila izvrstan rezultat na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine. Imao sam želju igrati bilo gdje u Europi i nakon što mi je menadžer predložio da dođem u Hrvatsku prihvatio sam ponudu”, rekao je da Costa. De Jesus je cijelo vrijeme šutio jer ne razumije ni riječi hrvatskog, ali uspio je razumjeti pitanje koliko mu je godina i kako mu se sviđa Hrvatska. “U Hrvatskoj mi je za sada jako lijepo. Ne mogu se ni na što požaliti, iako mi je jako hladno”, rekao je de Jesus.

Još uvijek nije vidio snijeg, a njegovi suigrači ga zezaju da najgore tek dolazi. “U Hrvatsku sam došao sa 17. godina jer sam u Brazilu živio na rubu egzistencije i znao sam da samo nogometom mogu pomoći svojoj obitelji.” De Jesus trenutačno živi s Limom koji mu pomaže da se snađe u Čakovcu i koji mu pokušava pomoći da se što prije privikne na Hrvatsku.

Batista u Čakovcu živi sa suprugom koja je Brazilka, koja je prihvatila njegov način života i koja je zbog njega napustila obitelj u Brazilu. Lima također ima suprugu, a ona bi u Čakovec trebala doći tijekom zimske stanke kada će sva četvorica brazilskih nogometaša otići u Brazil svojim obiteljima te se u Hrvatsku vratiti početkom priprema za proljetni dio sezone.

Osim što su međusobno nerazdvojni, međimurski Brazilci se druže i sa svojim sunarodnjacima iz Dinama s kojima dva do tri puta mjesečno organiziraju brazilske večeri, gdje sviraju i pjevaju brazilske pjesme i plešu sambu. “To su najljepši dani kada se svi okupimo i napravimo feštu sličnu onima kakve imamo u Brazilu. U jako smo dobrim odnosima sa svim Dinamovim Brazilcima i kada se nađemo pričamo o danima u Brazilu, o našim obiteljima i o svemu vezanom za Brazil”, kaže Batista. Sva četvorica su veliki vjernici, poput većine brazilskog stanovništva, a na pitanje odlaze li u crkvu Lima je rekao: “Molimo se svake nedjelje u svojim domovima. Iako smo jako dobro naučili hrvatski jezik teško je na misi razumjeti svećenikove riječi. Vjera nam puno znači i baš u molitvama nalazimo snagu da budemo još bolji i jednog dana zaigramo u nekom od europskih klubova iz Portugala, Španjolske ili Italije.”

IZ BRAZILA U OSIJEK Brazilac David Junior Lopes u Osijek je došao prije godinu dana, a odrastao je u siromašnoj četvrti grada Maringa Parane, koji ima 350 tisuća stanovnikaBrazilski igrač David Junior Lopes u nogometnom klubu Osijek igra od prošlog ljeta. Njegova priča slična je priči većine nogometaša koji iz Brazila dolaze igrati nogomet u Europu. Ovaj 25-godišnjak odrastao je u siromašnoj četvrti grada Maringa Parane koji broji 350 tisuća stanovnika i jedini izlaz iz siromaštva vidio je u nogometu te je počeo trenirati u lokalnom klubu Atleticu Paranemensi. Nakon juniorske karijere u tom klubu otišao je u Europu gdje je 2003. potpisao prvi profesionalni ugovor za portugalski prvoligaš Porto koji je u to vrijeme trenirao proslavljeni trener Jose Mourinho. Nakon godinu dana provedenih u drugoj ekipi tog kluba, vratio se u Maringu Parane odakle ga je hrvatski menadžer Božidar Slišković doveo u Osijek.

Kako u Osijeku zarađuje nešto manje nego je zarađivao u Portugalu ili Brazilu, Lopesu bi nogometni klub Osijek trebao biti samo klub iz kojeg će se prodati negdje u Europu jer prema njegovim riječima karijeru bi želio nastaviti u Engleskoj. Prepreka za igranje u Engleskoj mogla bi mu biti radna dozvola koju mogu dobiti igrači samo ako imaju dovoljan broj nastupa za svoju reprezentaciju kroz sezonu u kojoj nastupaju.

Stoga Lopes ne odbija i pomisao o eventualnom hrvatskom državljanstvu i nastupu za hrvatsku reprezentaciju. Pri tome kao primjere navodi Dinamove igrače Eduarda da Silvu koji već ima hrvatsko državljanstvo, i Oleiltona Araujo dos Santosa, poznatijeg kao Etto koji će uskoro dobiti državljanstvo.

Priznaje da do prije deset godina nije ni čuo za Hrvatsku: “Nakon što je Hrvatska 1998. osvojila treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj, svi su u Brazilu počeli upoznavati vašu zemlju. Danas je ona hit i puno mojih prijatelja nogometaša iz Brazila želi doći u Hrvatsku i nastupati u Hrvatskoj nogometnoj ligi”.

Lopes tvrdi kako mu je kao i svim brazilskim nogometašima trebalo neko vrijeme da se privikne na europski nogomet: “U Brazilu je poimanje nogometa puno drukčije nego u Europi i puno je razigraniji od europskog koji je discipliniraniji i hladniji. U Brazilu nogomet doživljavaju kao sambu, a i mentalitet je drukčiji. To mi ipak nije smetalo da se naviknem na europski nogomet.” Nostalgiju s vremena na vrijeme osjeća jer mu nedostaju majka, otac i tri sestre.

Nedavno su prilikom susreta Osijeka i Šibenika, osječki igrači u znak potpore svojem pritvorenom predsjedniku Branimiru Glavašu izišli s majicama na kojima je pisalo “Drži se nepokoreni grade”. Među njima je bio i Lopes koji za predsjednika svoga kluba, osumnjičenog za ratne zločine, oprezno bira riječi: “Teško mi je govoriti o ovoj situaciji budući da sam stranac. Moj stav je da je on dobar čovjek koji je obranio svoju zemlju i smatrao sam da u znak potpore trebam nositi majicu kao i moji suigrači. Nitko me nije tjerao na taj čin.”

Jednu od najtužnijih životnih i nogometnih priča ispričao nam je Patrice Kwedi, igrač Šibenika i nogometaš koji je u Hrvatsku stigao 2001. godine. Prve nogometne dane u Hrvatskoj proveo je u Sesvetama gdje je trenirao prvih mjesec dana, da bi ga nakon toga Zdravko Mamić doveo u juniore Dinama.

“Nisam imao nikakvu vezu u Kamerunu i morao sam prihvatiti bilo kakvu ponudu. U Kamerunu sam igrao nogomet samo da se probijem u životu i da jednoga dana budem profesionalac. Nakon dolaska u Hrvatsku bilo mi je teško, ali malo-pomalo stekao sam prijatelje i danas sam sretan što sam došao u hrvatski nogomet”, kaže Kwedi.

Njegova tužna životna priča počela je 1999. godine kada mu je nakon nekoliko godina bolesti umro otac, a već nekoliko dana nakon dolaska u Hrvatsku umrla mu je i majka. “Bili su to najteži trenutci u mom životu.

Roditelji su mi bili velika podrška i bez njih moj život je postao drukčiji. Danas sam ponosan što sam imao roditelje koji su mi govorili da moram hodati uzdignute glave i da se moram boriti za svoje ciljeve”, rekao je Kwedi.

Nakon što je u Dinamu igrao vrlo dobro, došlo je do promjena u klubu, a on je s Eduardom da Silvom, Antom Tomićem i još nekolicinom Dinamovih juniora poslan na posudbu u zaprešićki Inter. Prema njegovim riječima bilo mu je to vrlo lijepo razdoblje života jer je s Interom ušao u prvu ligu, a on i da Silva bili su jedni od najboljih igrača u klubu.

“S Eduardom sam dugo vremena bio najbolji prijatelj, živjeli smo skupa i moram reći da mi je on puno pomogao. Iako danas više nismo tako dobri on će zbog svega što je učinio za mene imati posebno mjesto u mom životu”, kaže Kwedi. Nakon Intera vratio se u Dinamo, ali kako nije dobio pravu priliku otišao je u Pomorac gdje je igrao pola sezone. Nakon Pomorca Kwedi je otišao u Švedsku i Dansku na godinu dana, a nakon toga se ponovo vratio u Hrvatsku. “Nakon Skandinavije došao sam ponovo u Dinamo, ali trenerima nisam bio potreban, pa sam odlučio otići u Karlovac. Nakon Karlovca sam otišao u Novalju i sada nakon mnogo seljakanja evo me u Šibeniku”, rekao je Kwedi. Smatra da mu je mijenjanje sredina pomoglo da bude bolji čovjek, a poznanstva koja je stekao ne želi promijeniti ni za kakav novac.

Nikada nije imao problema zbog svog podrijetla i boje kože i gdje god je došao navijači su ga vrlo brzo prihvatili. Kwedi je oženjen Zagrepčankom Petrom, koja s njim živi u Šibeniku, a za četiri mjeseca trebali bi postati i roditelji jer je Petra u 5. mjesecu trudnoće.

“Vjenčani kum i najbolji prijatelj mi je Mathias Chago, iako trenutačno ne igra siguran sam da će jednog dana, baš poput Eduarda biti jedan od najboljih nogometaša u Europi. Oni su uz Petru i moga mlađeg brata najvažniji ljudi u mom životu. Ipak ne smijem zaboraviti Zdravka Mamića kojeg smatram svojim drugim ocem. Kada mi je bilo najteže uvijek je bio uz mene i danas brine o mojoj karijeri te me svaki dan zove i raspituje se kako mi je u Šibeniku”, kaže Kwedi.

Za razliku od manjih klubova Međimurja, Osijeka i Šibenika klubovi poput Dinama, Hajduka i Rijeke uvijek su dovodili strance koji su trebali pomoći klubu ostvariti što bolji rezultat i to prije svega u europskim kup natjecanjima. Zbog financijskih uvjeta ti klubovi su mogli dovoditi i neke iskusnije starije strane igrače, ali i davati više novca za pojačanja iz Brazila, Kameruna, Urugvaja, Njemačke, Slovačke, Mađarske itd.
Najbolji primjer su Dinamo i Hajduk koji se već godinama, pored svojih mladih nogometaša, sve više okreću svjetskom tržištu i pokušavaju pronaći igrače koji su dovoljno dobri da igraju za njih.

Iako je Uprava Dinama dugoročno planirala da u momčadi igraju samo mladi nogometaši iz njihove nogometne škole, shvatila je da za dobar europski rezultat momčadi treba nekoliko stranih igrača koji će pomoći klubu da ostvari još bolje međunarodne rezultate. Nakon nekoliko igrača koji se nisu uspjeli nametnuti i nisu bili dovoljno dobri za Dinamo, u klubu su odlučili kupovati mlade i neafirmirane igrače koji bi u godinama koje dolaze trebali biti nosioci Dinamove igre.

U Dinamu igraju četiri Brazilca, jedan Kamerunac i jedan Nijemac. Prvi Dinamov Brazilac Eduardo da Silva u Zagreb je iz Rio de Janeira došao još 1999., s nepunih 17 godina. Od tada ne samo da je proglašen jednim od najboljih igrača Hrvatske nogometne lige, nego je dobio hrvatsko državljanstvo, ušao u reprezentaciju, oženio se Hrvaticom te dobio kćer Lorenu Eduardu.

Prošle se godine Eduardu u Dinamu pridružio i 24-godišnji Etto, punim imenom Oleilton Araujo dos Santos, koji je došao iz gradića Valentea u jednoj od siromašnijih brazilskih država Bahiji. Taj je skromni Brazilac sve do 19. godine nogomet igrao isključivo iz hobija, radeći u automehaničarskoj radionici.

“Nogomet sam igrao s prijateljima, iz hobija, i nisam ni razmišljao o tome da postanem profesionalni igrač. Jednom me prilikom vidio kako igram skaut, lovac na talente, i pozvao u klub Fluminense. Tada sam imao 19 godina i, iako je igranje nogometa jedna od rijetkih profesija koja siromašnim Brazilcima može omogućiti veću zaradu, nisam želio promijeniti posao. Ljudi u mom gradu drukčije razmišljaju - zadovoljni su što imaju hrane koliko im treba i krov nad glavom i ne maštaju o velikom novcu. No, mama mi je rekla: ‘Idi, ne budi lud!’ I otišao sam”, rekao je Etto.

Nakon da Silve i Ettoa u Dinamo je došao i Carlos koji je u početku imao problema na prilagodbu u Zagrebu i Hrvatskoj, ali koji se s vremenom probio i do prvog Dinamova sastava. Osim njih trojice u Dinamu je bio i omaleni Brazilac Junior, ali nikako se nije uspio izboriti za mjesto u najboljoj momčadi, a nakon odlaska na posudbu u Kopar i nezadvoljstva odlučio se vratiti u Brazil. Posljednji Brazilac koji je došao u Dinamo je 21-godišnji Costa Anderson iz Rio de Janeira. U klub je stigao na početku ove godine iz brazilskog prvoligaškog kluba Vasco da Gama za koji je igrao 11 godina. S obzirom na njegovu visoku cijenu i dobru plaću, od tog se napadača mnogo očekivalo, ali on još uvijek nije uspio pokazati koliko je ustvari dobar. Costa Anderson trenutačno je najskuplji igrač kluba.

Veliki broj Brazilaca u jednom klubu bio je razlog da su se i neki brazilski mediji raspisali o zagrebačkom klubu i hrvatskom nogometu, koji na račun odličnog rezultata hrvatske reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1998. nazivaju “kreativnim i agilnim”.

Osim Brazilaca u Dinamu igra Kamerunac Mathias Chago. On je dvadesettrogodišnji nogometaš koji je u Hrvatsku stigao prije četiri godine i nakon kratkog boravka u Dinamovim juniorima, zaigrao je u drugoj ligi za Metalac iz Osijeka. Kao i većini stranaca koji su došli u Hrvatsku problem mu je bio jezik, ali dok su mu se drugi smijali Chago je učio hrvatski i danas ga govori vrlo dobro.

Koliko se dobro snašao pokazuje i činjenica da je vrlo brzo nakon svog dolaska pronašao i djevojku Mašu s kojom ima i kćer Melisu. Za Hrvatsku je Chago prvi put čuo 1998. godine kada je reprezentacija osvojila brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu. “Čuo sam i znao za Bobana, Prosinečkog i Šukera, ali nisam znao gdje je Hrvatska. Menadžer me je doveo i u početku mi je bilo užasno, ali ljudi su me vrlo brzo prihvatili i danas uistinu uživam u Hrvatskoj i Zagrebu”, kaže Chago.

Kako bi mogli konkurirati Dinamu, i u drugom vodećem klubu u Hrvatskoj, Hajduku, odlučili su se za neke strance koji bi trebali pridonijeti boljim igrama. U Hajduku je već treću godinu Urugvajac Pablo Munhoz. Splićani i Torcida zovu ga Munja. Munhozu je taj nadimak drag.

„Jedini sam Urugvajac u Hrvatskoj nogometnoj ligi. To bi se uskoro moglo promijeniti. U Hrvatskoj igra jako puno Brazilaca, čak i u Drugoj ligi, ali nakon velike pobjede hrvatske nogometne reprezentacije nad Engleskom, sve više me prijatelja nogometaša zove i traži angažman u Hrvatskoj. Kad netko tako suvereno dobije Engleze, koji ni jedanput ne uspiju šutirati, nije čudno što rejting hrvatskog nogometa u svijetu raste. Osim što sam napadač, u Hajduku sam i prevoditelj. Prilično dobro sam naučio hrvatski jezik, a osim španjolskog govorim i portugalski”, rekao je Munhoz. U početku mu je u Splitu bilo dosta teško. Njegov menadžer je kontaktirao s Igorom Štimcem koji je vidio njegove nastupe u Urugvaju i u urugvajskoj reprezentaciji i pozvao ga je da dođe: “Nisam uopće znao gdje idem. Nisam dobro ni znao gdje je Hrvatska. Znao sam za velike hrvatske nogometaše, za hrvatske uspjehe na Svjetskom prvenstvu 1998. godine. U početku je bilo teško, jer ne znam jezik, običaje, kulturu. Sada me svi u Splitu znaju, vidim puno dodirnih točaka između Hrvatske i Urugvaja i cijele Latinske Amerike, i nekad mislim da igram u Urugvaju, a ne na Poljudu. Puno ljudi govori španjolski, uključivo i trenera Zorana Vulića, Vlatka Đolongu, sportskog direktora Tomislava Ercega, Juricu Vučka”, kaže Munhoz.

Nogomet je počeo igrati u Defensor Sportingu iz Montevidea. To je nakon Penerola i Nacionala treći po bogatstvu i snazi urugvajski klub. Munhoz ima i 12 nastupa za reprezentaciju, a za reprezentaciju ne igra otkad je došao u Hrvatsku. Svima je bilo čudno kad je odlazio igrati u Hrvatsku jer prema njegovim riječima većina urugvajskih nogometaša odlaze u Europu igrati u Španjolsku, Portugal, Italiju.

“U Splitu živim lijepo. Ljeto, sunce, more, divota jedna. Sve dok ne dođe zima. A, kada zapuše bura, bježim, skrivam se, grijem se. Ja sam obiteljski čovjek. Imam dvadesetčetiri godine, oženjen sam, nemam djece. Uglavnom vrijeme provodim doma, ispred televizora. Volim mir, uživam gledati nogomet. Imam dosta prijatelja, posjećujemo se. Do sljedećeg ljeta sam u Splitu. Poslije ćemo vidjeti. Da nisam već igrao za Urugvaj, kada bi mi netko ponudio, uzeo bih hrvatsko državljanstvo i čekao poziv za nastup u hrvatskoj reprezentaciji. Ni Eduardo da Silva nije odmah bio prihvaćen, ni oduševljeno dočekan, pa se sve promijenilo”, rekao je Munhoz.

Osim Munhoza, koji se već vrlo dobro snašao, u Hajduku igra i jedan Mađar Miklos Gaal, koji je u klub došao početkom ove sezone.

“Ne znam dobro niti jednu hrvatsku riječ. Za nas Mađare to je vrlo težak jezik. Ali, doista sam želio igrati u velikom hrvatskom klubu. Tri mjeseca sam u Splitu i odlučio sam početi učiti jezik. Prošlu sezonu igrao sam u portugalskom Maritimu s Madeire. To je bilo zanimljivo 'atlantsko' iskustvo. Sada sam topli Altantik odlučio zamijeniti Mediteranom. I ne izgleda mi loše. U klubu je odlično, dobro se osjećam. Lakše je kada je Munja uz mene. Odlično govori portugalski i vrlo je inteligentan. Potječem iz grada Kesthe na Balatonu. Igrao sam u mjesnom klubu, odatle sam otišao u Szombathely, na samoj granici s Austrijom. Nisam ostao dugo, tražili su me da zaigram u prvoligašu iz Pecsa. Ubrzo se za mene zainteresirao Uipest iz Budimpešte. I nakon Maritima, evo me u Splitu, puno bliže Mađarskoj”, rekao je Gaal. Za Split i za Hajduk te navijačku skupinu Torcida čuo je i u Mađarskoj. Ali, Torcida je za njega poseban doživljaj. Nije isto čuti o Torcidi i Hajdukovim utakmicama, i tu ludu atmosferu doživjeti na terenu.

“Vi ovdje u Dalmaciji, u Splitu, imate poseban mentalitet. Mi Mađari smo puno suzdržaniji. Ovdje u Splitu imate veliku nogometnu tradiciju i lijepo je igrati u klubu koji je poznat u cijeloj Europi. Sretan sam u Hajduku, jer želim i mogu igrati još bolje. Odlično je da smo svi profesionalci ovdje ravnopravno tretirani”, rekao je Gaal.

Nogometni klub Rijeka također ima svoje strance i dok je Slovak Peter Lerant u Rijeci već treću godinu, Španjolac Toñito u Rijeku je došao početkom listopada 2006. godine. Ovaj 29-godišnji Španjolac potpisao je jednogodišnji ugovor s Rijekom nakon što je dvije sezone igrao u drugoj španjolskoj ligi u Tenerife. Toñito osim španjolskog ne govori ni jedan drugi jezik i najveći problem mu predstavlja komunikacija sa suigračima.

“Dosta mi je teško, jer osim Danijela Šarića nitko ne govori španjolski. Sa suigračima se sporazumijevam rukama i nogama. Ali dobro je dok funkcioniramo kao momčad jer na terenu nije bitno tko kojim jezikom govori.” Toñito je prvi Šanjolac u HNL-u, a prije odlaska u Rijeku igrao je i za portugalsku Boavistu i Sporting Lisabon gdje je proveo četiri godine te je s dobio priliku da s istoimenim klubom zaigra u Ligi prvaka i Kupu Uefa.

Unatoč tome što je početkom sezone imao ponuda da igra u Portugalu i Španjolskoj odlučio se za Hrvatsku jer voli mijenjati svoja prebivališta i mjesta te klubve u kojima igra. “Nigdje se ne volim predugo zadržavati, pa vrlo često mijenjam klubove i gradove, pa eto došao je red i na Rijeku. Imao sam neke ponude iz Španjolske, ali smatram da je Rijeka u ovom trenutku najbolji izbor za mene.” Ugovor s Rijekom potpisao je na godinu dana, a o daljnoj suradnji odlučit će nakon što odigra cijelu sezonu.

“Nisam želio odmah potpisati na tri godine jer bi to, u neku ruku, bio veliki rizik za mene i za klub. Ne znam kako ću se dalje razvijati, kako će se moja supruga i dvije kćeri priviknuti na život u Hrvatskoj. Godinu dana je dovoljno da vidim kako stvari stoje i hoću li uspjeti opravdati klupska očekivanja. Iako sam tek kratko vrijeme ovdje jako sam zadovoljan. Atmosfera u klubu je odlična, suigrači su me prihvatili i u Rijeci se zaista osjećam jako dobro”, rekao je Toñito.

Peter Lerant je Slovak koji u Rijeci igra već treću sezonu. U Hrvatsku je došao prije dvije godine iz Švicarske iz Luzerna na nagovor svojih prijatelja koji su mu o Nogometnom klubu Rijeka pričali sve najbolje. “Kako nisam nigdje igrao odlučio sam doći u Rijeku, iako nisam baš najbolje poznavao hrvatski nogomet. Jezik mi nije bio problem jer su slovački i hrvatski vrlo slični, jedino sam se trebao priviknuti na grad i ekipu”, rekao je Lerant.

Lerant je igrao i u A reprezentaciji Slovačke za koju je nastupio tri puta, a igrao je i za slovačku reprezentaciju na Olimpijskim igrama u Australiji u Sydneyju. Jedan je od rijetkih nogometaša koji igraju u Hrvatskoj nogometnoj ligi i koji ima veliko međunarodno iskustvo. Sa 21 godinom igrao je u Bayeru iz Leverkusena, da bi kasnije nastupao u Austriji, Grčkoj i Švicarskoj iz koje je i došao u Rijeku.

“Najviše mi se svidjelo u Grčkoj koja me je oduševila zbog svoje klime i načina na koji gledatelji tamo prihvaćaju nogomet. U svakom gradu u kojem sam igrao imao sam puno prijatelja, pa i nakon što završim nogometnu karijeru uvijek ću se vraćati u sredine u kojima sam trenirao i za čije sam klubove nastupao”, kaže Lerant.

OKVIRI

Prvi stranci u HNL-u

Prvi stranci u hrvatskim klubovima bili su nogometaši koji su igrali u Dinamu, Južnoamerikanci Hernan Medford i Ricardo Gonzales, koji su u klubu bili još dok je Dinamo igrao jugoslavensku ligu. Prvi stranac u prvoj Hrvatskoj nogometnoj ligi bio je Mađar Peter Vigh koji je također nastupao za Dinamo i koji je u maksimirski klub došao 1991. Dinamo je klub u kojem je do sada igralo najviše stranaca. Mnogi su dovedeni kao velika pojačanja, ali je uprava nakon samo godine dana shvatila da ti igrači nisu dovoljno dobri za njihov klub.

Tako su u Dinamu svojedobno igrali Japanac Kazuyoshi Miura, Litavac Grazvidas Mikulenas, Šveđanin Ricardo Teberio, Norvežanin Nikolai Rasmussen te Čileanac Munoz Navarro Juan Carlos. Primjer Dinama kasnije su slijedili i ostali hrvatski klubovi. Tako su u Hajduku igrali Liberijac Anthony Topkah, koji se nije istaknuo, ali je zato njegov sunarodnjak Mass Sarr postao ljubimac splitske publike i nogometaš od kojeg su u Hajduku puno očekivali.
Rijeka je uglavnom dovodila igrače iz zemalja bivše Jugoslavije, ali svojedobno je u Rijeci igrao i Kamerunac Yves Belle Belle. Osim njega od stranaca su u Rijeci igrala i dvojica Japanaca Nobuyuki Zaizen i Hiroshi Matsura, ali nisu bili dovoljno dobri za riječki klub.

U Hrvatskoj je igrao i jedan Amerikanac, Christopher Greer u Cibaliji. U drugoj ligi najviše stranaca igra u Nogometnom klubu Imotski.

U klubu su Kamerunac Gadfroid Emmanuel Mahi Ebem, te Brazilci Vaner Lopes, Renato Alves, Pinheiro te Fabio dos Santos. U ostalim klubovima druge hrvatske lige nema toliko stranca, ali oni su trenutačno ponajbolji igrači svojih klubova. U Solinu igraju Brazilci Flavio Junior i Marlon Rogerio Schwantes dok u Naftašu iz Ivanića igra Korejac Jeong Young Lee.

'Želimo samo kvalitetne strance'

Novi trener Dinama Branko Ivanković kaže: “Postoji nekoliko igrača koji su svojom kvalitetom popravili status hrvatskih klubova i donijeli pomake u igri ne samo kluba nego i pojedinih igrača. Isto tako bilo je i jako puno igrača koji uopće nisu opravdali očekivanja i nisu pridonijeli boljim rezultatima svoga kluba.” Strani nogometaši bi prije svega trebali donijeti kvalitetu i profesionalizam te stvarati kod naših igrača navike koje su donijeli iz nekih drugih liga. Činjenica da je sve više igrača koji se u klubove dovode sa 14, 15 ili 16 godina je pokazatelj da je nogomet vrlo rizičan posao jer talent tih mladih igrača ne mora značiti da će oni jednog dana biti vrhunski nogometaši”, rekao je Ivanković. Bivši trener Osijeka Ivo Šušak je rekao da se slaže s praksom dovođenja stranaca u hrvatski nogomet, ali je naglasio da se zalaže za dovođenje samo kvalitetnih stranaca. “Ne bi bilo pošteno ni ljudski onemgućavati stranim nogometašima da igraju u hrvatskim klubovima.

U nekim klubovima u Europi oni su podigli igru ne samo svojih klubova nego i reprezentacije. Nažalost hrvatski klubovi nisu u mogućnosti da dovode skupa pojačanja, pa se uglavnom dovode igrači sumnjive kvalitete i to može samo štetiti hrvatskom nogometu”, rekao je Šušak. Hajdukov trener Zoran Vulić osvrnuo se na svoje strance Munhoza i Gaala te je spomenuo da je vrlo teško govoriti o svim strancima u HNL-u jer njihova kvaliteta varira od vrlo dobrih do jako loših igrača.

Miklos Gaal i Pablo Munhoz, Mađar i Urugvajac, iako dolaze iz različitih dijelova svijeta, postali su vrlo dobri prijatelji “Svim stranim nogometašima, pa tako i Hajdukovu igraču Munhozu bila je potrebna adaptacija na hrvatski nogomet. Hrvatska liga je dosta specifična, pa je i jednom Jensu Nowotnyju potrebno vrijeme za prilagodbu jer dok je u Njemačkoj igrao i pred četrdeset tisuća ljudi, u nekim utakmicama HNL-a igra pred nekoliko stotina ljudi što je za njega sigurno čudan osjećaj. Jesam za dovođenje stranaca, ali samo onih koji su bolji od naših mladih igrača i koji mogu popraviti igru Hajduka ili bilo kojeg drugog kluba u Hrvatskoj”, rekao je Vulić.

Igrači kao samostalni obrtnici

Novi Zakon o sportu donosi jednu vrlu zanimljivu i vrlo neobičnu situaciju kada je u pitanju izdavanje radnih dozvola za strance koji igraju u hrvatskim nogometnim klubovima. Strani nogometaši koji nastupaju u hrvatskim nogometnim klubovima sada imaju mogućnost da se proglase samostalnim obrtnicima. Oni trebaju službeno pokrenuti vlastiti obrt, čime postaju samostalni sportski obrtnici. Pokretanje vlastitog obrta im omogućuje da se izjednače sa svim obrtnicima i obrtničkim zanimanjima u Hrvatskoj. Prijavom obrta njima prema novom Zakonu više nije potrebna radna nego poslovna dozvola te klubovi više nisu dužni za svakog pojedinog igrača ishoditi radne dozvole već svaki igrač pojedinačno za sebe mora ishoditi poslovnu dozvolu. Do sada je bilo nekih primjedbi o neregularnosti prvenstva jer su neki stranci igrali bez radne dozvole.

Glavni tajnik Hrvatskog nogometnog saveza Zorislav Srebrić objašnjava: “Ugovor se s igračima može potpisati i prije izdavanja radne dozvole, a to i je praksa hrvatskih klubova. Tek nakon potpisa klubovi započinju postupak kako bi igračima osigurali radnu dozvolu.” Prema Zakonu o strancima i pravilniku HNS-a radna dozvola izdaje se najdulje na 2 godine, ovisno o vremenu na koje je potpisan ugovor između igrača i kluba.

email to: Ante Mihić