Dok sam prošlog tjedna gledao Hloverkinu emisiju “Otvoreno”, bilo mi je smiješno slušati Ivića Pašalića. Tragično je da se netko išao s njim obračunavati bombama dovodeći u opasnost cijelu Pašalićevu obitelj. Prioritetan zadatak MUP-a i tajnih službi trebao bi biti što brže pronalaženje počinitelja. Samo će se tako prekinuti sve spekulacije i Pašalićeve politikantske igre.

Taj bombaški napad Pašalić je vrlo vješto iskoristio za obračun sa svojim neprijateljima, ali isto tako i da posebno naglasi kako njega sustavno godinama napadaju a da nikada protiv njega nije podignuta ni optužnica, a kamoli da je za išta proglašen krivim. Tu je potpuno u pravu, samo ima jedan problem koji je zaboravio objasniti. Predistražne i istražne radnje početkom 2000. obavljali su kadrovi koje je on izravno ili posredno postavio i naravno da su oni svaku pravnu radnju protiv Pašalića zaustavljali u samom korijenu. No krenimo redom.

Pašalić je dosad bio tri puta na pola koraka od Remetinca. Prvi put se to dogodilo u “aferi Dubrovačka banka”. Od 1998. pa sve do danas nitko od mjerodavnih nije razgovarao izravno s glavnim svjedokom Nevenom Baračem o ulozi Ivića Pašalića u toj aferi. U emisiji Mirjane Hrge u nedjelju navečer Neven Barač je ponovo direktno optužio Ivića Pašalića da je “peti ortak” znan svim ostalim ortacima koji su potpisali ugovor. Kako sam upravo ja nagovorio Barača na intervju u kojem je sve javno iznio, znam svaki detalj priče o Dubrovačkoj banci. Preko mene je 23. veljače 1998., na dan Baračeve smjene, Miroslav Kutle u društvu Vinka Grubišića zaprijetio Baraču da će završiti u zatvoru te da će ga uništiti ako javno zucne i jednu riječ o aferi i ortačkim ugovorima. Prijetnju je i ostvario.

Drugi dan nakon objavljivanja Baračeva priznanja da je Pašalić peti ortak bivši direktor Dubrovačke banke završio je u zatvoru, izvrgnut neviđenom policijsko-sudskom progonu, a još mu je i danas blokirana imovina i gotovo je na rubu egistencije. Nedugo zatim stradao je i Marko Marčinko, zato što nije htio preuzeti javno na sebe krivnju da je on taj tajni “peti ortak”. Marčinko je kao kaznu za neposluh tajnim ortacima dobio zatvor od šest godina, a Glumina banka i Dubrovačka banka su uništene. A sve samo zato da se spasi koža Iviću Pašaliću. Tu cijenu i danas kroz sanaciju tih banaka plaćaju porezni obveznici. Da se cijela ta stvar htjela istjerati na čistac, istraga je mogla biti gotova u nekoliko dana i Pašalić bi se našao na sudu.

Drugi je slučaj prodaja Večernjeg lista. U taj je kriminal “Doktor” duboko upleo svoje prste, misleći da je sve tragove dobro zamaskirao i prekrio. No, na njegovu žalost, ipak je ostao jedan transkript razgovora između njega i Tuđmana, u kojem on predsjedniku objašnjava, kao veliki medijski strateg, kako su “cijelu stvar oko preuzimanja Večernjeg lista dobro prikrili maglom te sve obavili kroz Zubaka i Nuića”. Koaliciji koja je došla na vlast 2000. godine nije odgovaralo da goni Pašalića zbog toga iz dva razloga. Račanu i SDP-u odgovaralo je da tako kompromitiran čovjek vodi HDZ, jer bi na taj način oni ostali na vlasti idućih dvadeset godina. Drugi je razlog za šutnju bio taj što je SDP, odnosno Slavko Linić, ušao u deal o prodaji Večernjaka Austrijancima. Račan mi je svojedobno rekao da su htjeli hitno prodati Večernjak jer su ih uvjerili da će te dnevne novine propasti ako se ne riješi vlasnička situacija. Nova vlast je oduzela Večernjak Zubaku i Nuiću i prodala ga Styriji. Ako je sve bilo legalno oko Zubaka i Nuića, postavlja se pitanje zašto su im oduzimali novine. Da se išlo dublje istraživati Pašalića, propala bi tada i SDP-ova “magla” oko prodaje Večernjaka.

Treći slučaj je “afera Grupo”. Prema obrascu Dubrovačke banke, Pašalić je ovaj put bio “četvrti tajni ortak poznat ostaloj trojici”. Ista definicija kao i u Dubrovačkoj banci. Ni tu ništa nije napravljeno, a mjerodavnim institucijama predane su stotine stranica ovjerenih dokumenata koji su dokazivali kriminal u medijima. No zbog važnosti aktera koji su bili uključeni i ta je istraga provedena krajnje nestručno a dio policije izravno ju je opstruirao. To su fakti o tome zašto protiv Pašalića nikad nije podignuta optužnica. No još nije kasno. Pogreške se mogu ispraviti.