CLIVE OWEN i Julianne Moore u prizoru iz filmaIako jedna od ključnih autorica detektivsko-trilerskih krimića u zadnjih četrdesetak godina, P. D. James tek je u svojoj 86. godini dočekala da jedan njezin roman dobije prestižnu filmsku adaptaciju i preraste, štoviše, u jedan od filmskih događaja godine. Najpoznatija po romanima u kojima detektiv i pjesnik Adam Dalgliesh razriješava zamršene slučajeve nerijetko dovodeći u opasnost vlastiti život, P. D. James s vremenom se počela osjećati skučenom u čvrstim žanrovskim okvirima. Dok je u debitantskom romanu “Prekrijte joj lice“ iz 1962. vjerno slijedila obrasce tradicionalne britanske škole krimića, pokazujući već tu fin osjećaj za stil, kasniji uradci, primjerice “Crna kula“ iz 1975., donijeli su minuciozno elaborirane opise likova i ambijenata, a ta demonstracija stilsko-ugođajne superiornosti povremeno bi dolazila i u diskrepanciju sa žanrovskom funkcionalnošću.

Naposljetku je 1980. romanom “Nevina krv“ iskoračila iz klasično shvaćenog žanra, da bi 1992. polučila svoj vjerojatno najambiciozniji uradak, antiutopiju “The Children of Men“, gdje je kreirala krajnje depresivan svijet budućnosti u kojem je čovječanstvo osuđeno na izumiranje pošto je zavladala opća neplodnost. Nastavljajući se na tradiciju antiutopijskih klasika, roman P. D. James brzo je privukao pažnju filmskih producenata, no trebale su proći godine kako bi projekt ušao u proces realizacije. Ona je pak povjerena istaknutom meksičkom sineastu Alfonsu Cuarónu, tvorcu međusobno poprilično različitih, ali podjednako dojmljivih filmova kao što su “Mala princeza“ (prema dječjem klasiku Hodgson Burnett), “Velika očekivanja“ (osuvremenjena verzija Dickensova klasika), “I tvoju mamu također“ (jedini meksički film u tom nizu i jedini rađen prema izvornom scenariju) te “Harry Potter i zatočenik Azkabana“ (treći i najosebujniji izdanak serijala temeljenog na hitovima Joanne K. Rowling).

Cuarón se u dosadašnjim radovima iskazao kao autor s iznimnim osjećajem za vizualni stil i gradnju ugođaja (većinu filmova, pa i najnoviji, snimio mu je briljantni meksički direktor fotografije Emmanuel Lubezki), ali njegovo se autorstvo ne iscrpljuje u toj dimenziji filmotvorstva. Cuarón je svaku od svojih prestižnih adaptacija oplemenio i vlastitom dozom značenjske intrigantnosti, što je možda najbolje vidljivo u njegovu bavljenju “Harryjem Potterom“, čije je pubertetske protagoniste uveo u osebujno trilerni svijet nadahnut nadrealizmom i prožeo finom erotskom napetošću (za usporedbu, režiser četvrtog “Harryja Pottera“, Mike Newell, protagoniste je, iako su stariji godinu dana nego u Cuarónovu filmu, posve deerotizirao, a svijet djela dominantno mu je bezličan).

Zahvaljući takvoj reputaciji, Cuarónova prilagodba romana P. D. James iščekivala se s nestrpljenjem, a premijerno prikazivanje na festivalu u Veneciji filmu je donijelo dvije manje nagrade, pohvalne kritike i naklonost publike, pri čemu je bilo razvidno da je dio kritičara i gledatelja filmom oduševljen, dok ga drugi dio suzdržano uvažava.
Iako se naslov njegova filma u izvorniku tek neznatno razlikuje od naslova predloška (“Children of Men“ naspram “The Children of Men“), Cuarón i suscenaristi drastično su izmijenili romaneskno polazište. Dok P. D. James u romanu detaljno opisuje ustrojstvo i funkcioniranje diktatorske britanske države u skoroj budućnosti, u tradiciji Huxleyja i Orwella, Cuaróna ono uopće ne zanima (čak nije precizirano formalno državno uređenje), osim jednog segmenta - represije spram imigranata koji u Britaniji, jedinoj svjetskoj državi koja nije potonula u potpuni kaos, traže priliku za kakvu-takvu egzistenciju. Kod P. D. James glavni junak, Theo, oxfordski je doktor filozofije i povjesničar, uz to i bliski rođak diktatorskog vlastodršca, dok je kod Cuaróna običan službenik (doduše s prošlošću aktivista za ljudska prava i očuvanje okoliša) čiji je rođak utjecajni državni umjetnik. Kod spisateljice predvodnica gerilske skupine koja se bori za ravnopravnost imigranata i povratak demokracije djevojka je Julian koja nema zajedničku prošlost s junakom, dok je kod Cuaróna ona njegova bivša supruga. Kod James dotična je predvodnica gerile istovremeno i jedina zatrudnjela žena u zadnjih dvadesetak godina, otkad traje stanje opće neplodnosti, dok Cuarón taj lik razmjerno brzo eliminira da bi uveo novi, mladu crnačku imigranticu Kee koja nosi prvo dijete u posljednja dva desetljeća. Kod James dijete je muškog, kod Cuaróna ženskog roda. Itd.

Uspoređujući roman i film, Cuarónova odluka da ne troši vrijeme na opis ustrojstva i funkcioniranja diktatorske države, koji ionako ne donosi suštinske pomake od paradigme koju su postavili Zamjatin, Huxley i Orwell, potpuno je opravdana. U kontekstu njegova filma jednako je opravdano i prevođenje elitnog intelektualca u prizemljena službenika čija aktivistička prošlost čini uvjerljivim njegovo prerastanje u akcijskog junaka kad za to dođe vrijeme (iako ni jednog trena nije riječ o standardnom junaku hollywoodske akcijske konfekcije, nego o liku koji se u naglašeno realističkom modusu nastavlja na hitchcockovsku tradiciju običnog čovjeka u izvanrednoj situaciji). Odluka pak da se romanesknom liku čudotvorno plodne žene da sasvim novi identitet, zapravo da se lik Julian podijeli na dvije osobe - bjelkinju revolucionarku i crnkinju majku, bila je riskantna, ali isplativa. Umjesto jednog, film tako nudi dva snažna ženska lika (iako onaj prvi koji utjelovljuje Julianne Moore prerano nestaje iz filma s obzirom na “specifičnu težinu“ glumice, čime ponovo asocira na Hitchcocka, preciznije “Psiho“), ali i upućuje logičnu poruku: nositeljica iskre budućnosti čovječanstva ne može biti pripadnica društva, rase i klase koji su svijet doveli do katastrofe; šansa ovaj put pripada potlačenima, ako nikako drugačije, a onda kao onima koji nose novi život.

Uostalom, potlačeni obično žive u većem dosluhu s prirodom pa je i pravedno da im se priroda “oduži“ i nagradi ih plodnošću. Iako, podrijetlo Keeine fertilnosti ostaje posve nejasno. Jer, ona može biti i božji dar, a mlada crnkinja u tom slučaju postaje vrlo neobična “Marija“. Kad je Theo, njezin “Josip“, upita tko je otac djeteta, ona ga začuđeno pogleda i kaže “ja sam djevica“. No trenutak kasnije prasne u smijeh i bez ustezanja prizna da se mnogima podala, pa ne može znati tko je od njih onaj pravi. Doista, Kee je svetica za novo doba, slatka, samosvjesna, nestašna, promiskuitetna doduše, ali ne zbog toga suštinski manje čista i nevina. A dijete koje navješćuje spas čovječanstva za promjenu je ženskog spola, i dobro je da je tako, da nakon Luca Bessona u Alfonsu Cuarónu dobivamo još jednog muškarca koji u ženskom biću vidi nadu i spas.

Film također upozorava da su sve političke opcije dubinski promašene, da iskreni revolucionari gube glavu a ostali se korumpiraju, i da, kako sugerira sama završnica, jedina prava opcija ostaje znanstveni um, ili, ako prihvatimo religiozni aspekt priče, savezništvo vjere i razuma. Ali ta vjera mora biti neortodoksna, bliska čovjeku i njegovoj prirodi, umjesto da neotuđive sastojke ljudske prirode, poput zdrava seksualnog nagona, tumači kao grijeh.

“Djeca čovječanstva“, kako glasi hrvatski prijevod filma (bolje bi bilo “Djeca čovječja“), nisu bez mana, no uglavnom je riječ o sitnim akcijskim neuvjerljivostima. Značajniji je prigovor vezan uz samu završnicu, koja bi bila sugestivnija da je zadnji prizor otprilike pola minute kraći, čime bi se omogućio otvoreniji kraj. No te primjedbe ne utječu na činjenicu kako je riječ o jednom od najboljih filmova ovogodišnje produkcije. Inteligentan spoj angažirane drame i žanrovskog filma s iznimno kreiranim ugođajem (kojem velik doprinos daju divna glazba Johna Tavenera i pjesme Stonesa, Lennona, King Crimsona i Radioheada) te nizom sjajno režiranih prizora (posebno je dojmljiv onaj Keeina razodijevanja i obznanjivanja trudnoće u staji među kravicama, dok je onaj u kojem se protagonisti zateknu u ruiniranoj zgradi kroz koju protrči srna čista poezija) - sve to potvrđuje Alfonsa Cuaróna kao nezaobilazna autora suvremene kinematografije.

DJECA ČOVJEČANSTVA

Children of Men, brit.-am. akc. SF triler-drama, 2006.
R: Alfonso Cuarón Gl: Clive Owen, Claire-Hope Ashitey, Michael Caine, Julianne Moore

ocjena: 4 (četiri) zvjezdice

email to: Damir Radić