U Zagrebu je u Klovićevim dvorima u nedjelju otvorena izložba na kojoj su prvi put prikazana remek-djela najboljih hrvatskih slikara nastala od 1880. do 1945. koja su do sada bila skrivena u privatnim kolekcijama. Riječ je o izložbi koja predstavlja stotinjak djela Bukovca, Račića, Čikoša Sesije, Vidovića, Medovića, Kraljevića, Becića, Babića, Trepšea, Hermana i brojnih drugih majstora, a koja su dosad bile poznata samo uskom krugu stručnjaka jer kolekcionari, u strahu od krađe, dopuštaju pogled na svoje umjetnine samo malobrojnima.

Autor umjetničke koncepcije izložbe, ravnatelj Moderne galerije Igor Zidić, kustosica izložbe Petra Senjanović i suorganizator izložbe, kolekcionar Žarko Deči, omogućili su tako uvid u tajni svijet slika koji ne otkriva samo umjetnine milijunske vrijednosti, nego predstavlja i pravu malu povijest modernog hrvatskog slikarstva. A koliko takve slike vrijede i u kojoj se diskreciji njima trguje govori slučaj koji se dogodio ovoga mjeseca: Zagrepčanka koja je naslijedila sliku Miroslava Kraljevića prodala ju je u roku od tri dana bez ikakvih problema i dobila za nju 100.000 eura.

Kupnjom i prodajom slika Deči se počeo baviti nakon završenog Pravnog fakulteta u Zagrebu i jednogodišnje karijere suca na zagrebačkom Prekršajnom sudu, jer ga je, kako kaže, “oduševio poseban osjećaj kada u tvoje vlasništvo dođe baš ona slika koju želiš imati doma i u kojoj želiš uživati”. Najveći utjecaj na njegovo shvaćanje prodaje i kupnje umjetnina imao je jedan od najpoznatijih zagrebačkih kolekcionara Jozo Dujmić, koji mu je govorio da se greške u stvaranju vlastite zbirke najbolje pamte kad te “opale” po vlastitom džepu.

U Dujmićevoj je kolekciji tako jednom uočio vrijednu sliku Ignjata Joba. “Rekao sam mu da je slika predivna i pitao koliko ju je platio. Rekao mi je da je dao 30 posto više no što ona zaista košta. Na pitanje zašto je toliko dao za nju odgovorio je: ‘Kad dođeš u moje godine, a još uvijek nisi uspio doći do baš te jedne slike koja ti nedostaje da zaokružiš kolekciju koju stvaraš cijeli život, cijena nije bitna.’” Par godina kasnije i sam se našao u sličnoj situaciji. Htio je kupiti sliku “Četiri akta u prirodi” Omera Mujadžića, jednu od autorovih najboljih slika, ali kolekcionar je nije htio prodati. “Ta je slika tada vrijedila 7 tisuća njemačkih maraka, a par godina kasnije došao sam do jedne Bukovčeve slike vrijedne 12 tisuća DM, jedne od slabijih iz njegova opusa. Sjetio sam se da je supruga tog kolekcionara iz Cavtata, odakle je i Bukovac, te da u njihovoj kolekciji nisam vidio ni jednu Bukovčevu sliku. Kupio sam sliku i s njom otišao kod tog čovjeka. Supruga je odmah reagirala i nagovorila ga da zamijeni tu, jednu od najboljih Mujadžićevih slika, za tog osrednjeg Bukovca. Par godina kasnije, taj kolekcionar mi je rekao da se osjeća prevarenim”, kaže Deči.

Jedan kolekcionar je, kako kaže Igor Zidić, i njega zarazio umjetnošću. “Mene je u moju struku uveo privatni kolekcionar, sin slikara Emanuela Vidovića, kirurg Slaven Vidović. Njegova kolekcija bila je neprocjenjiva. Poslije sam saznao da je počeo studirati slikarstvo u Pragu kod Vlahe Bukovca, ali kako je u obitelji bilo devetero djece, a otac slikar, imali su premalo novca za život i on je napustio studij slikarstva i upisao medicinu. No, to je odustajanje kompenzirao sjajnom kolekcijom slika i knjiga o slikarstvu. Osim golemog broja očevih slika, gvaševa i ulja na platnu imao je od Dobrovića, Kršinića, Murtića i Stančića, Paraća, Mišu, Kaštelančića, čak je imao i mladoga Ljubu Ivančića. Kroz njegove priče vidio sam da je za kolekcionarstvo bitno veliko znanje, ali i ljubav”, kaže Zidić.

Još jednu predivnu zbirku, otkriva Zidić, vidio je na zidovima običnog brodogradilišnog radnika, Ede Bakovića: “Bio je to čovjek s najfinijim instinktom za slikarstvo, iako ga ‘pravi’ kolekcionari nisu uzimali ozbiljno. On je bez greške od dva Plančića znao koji je original, a upoznao sam i sveučilišnih profesora koji su puno toga znali, a nisu to mogli prepoznati. Sve o slikarstvu i umjetnosti naučio je sam.” Baković je nakon 2. svjetskog rata slike dobivao tako da bi slikarima u zamjenu za njihova umjetnička djela popravljao vodovod ili mjesecima radio popravke na kućama.
Jedna od najvećih hrvatskih kolekcija, smatra Zidić, u posljednjih 20 godina bila je ona doktora Franje Kajfeža, a malo ljudi zna da je i Meštrović imao sjajnu kolekciju. Kolekcionarstvo je strast, dodaje Zidić, a kako su u tu strast uložene znatne količine novca, većina vlasnika zbirki umjetnina ne žele da se njihove kolekcionarske strasti nađu na uvidu javnosti zbog straha od krađe. I novinarke Nacionala osjetile su što znači strah kolekcionara. Jedan poslovni čovjek, koji ima sedam Kraljevićevih platna, rezolutno je odbio razgovor, a dvojica kolekcionara na dogovoreni sastanak nisu došli i tek su ih preko posrednika uspjele dogovoriti da se jave s nepoznatog telefona. Jedan je od njih, zastupljen na izložbi slikom vrijednom nekoliko stotina tisuća eura, zagrebački liječnik koji kaže: “Ova vremena su ružna pa se morate paziti s kim dolazite u kontakt, jer vas već samo raspitivanje za neku sliku može dovesti u potencijalno opasnu situaciju. Tražeći neku sliku dajete drugima informaciju o tome što imate, s obzirom da su zbirke uglavnom zatvorene cjeline. Prije nekoliko godina imao sam provalu, ali lopovi su ukrali samo videorekorder, nisu ni znali kamo su ušli i što ih okružuje. Zato je anonimnost važna”.

On svoje slike kupuje uz pomoć savjetnika i galerista i smatra da je uvijek dobro kupovati manje, ali kvalitetnije i bolje. Ako želi kupiti neku sliku, to će priopćiti samo ljudima od povjerenja, a to je vrlo uski krug ljudi. “U kolekcionarskim krugovima se zna tko ima kakvu umjetninu, ali poseban je ‘gušt’ i otkriti neku novu sliku kou je netko naslijedio i rješava je se.” No nije strah od krađa jedini razlog zbog kojeg je želio ostati anoniman. Svijet kolekcionara, smatra, počiva na maloj vrsti misterije, a kad bi bilo sve potpuno otvoreno, taj svijet ne bi bio toliko zanimljiv.

Kolekcionarske priče nekad se čine doista nevjerojatnim. Tako je slika Mate Celestina Medovića “Bonaca”, također izložena u Klovićevim dvorima, kupljena od obitelji koja ju je tretirala kao komad pokućstva. Njezin vlasnik bio je poznati arheolog, a naslijedila su je njegova djeca. U seljenju je slika pala na pod, radnik koji je selio stvari gazio je po njoj i ona se poderala po cijeloj dužini od 50 cm. Na kraju ju je kolekcionar slučajno našao u oglasima, pod oglasom prodaje se oštećena slika.

U Klovićevim dvorima istovremeno traje i izložba Oskara Hermana, a kako je taj slikar uvršten i na novu izložbu, kustosica Jasmina Bavoljak povezala nas je s vlasnikom Hermanove slike, književnikom Pajom Kanižajem. Na novoj izloži nalaze se i njegovi "Lopoči" Slave Raškaj. U svojoj bogatoj zbirci, Kanižaj ima djela Vidovića, Stančića, Bukovca, Medovića, Šulentića, Murtića, Dulčića, Glihe i Pulitike, a mnoga je od njih dobio razmjenjujući ih za nekad vrlo skupe slike naivaca. “Bukovčevu sliku ‘Sramežljiva’ donio sam iz Beograda, a kasnije sam je našao u popisu njegovih izgubljenih radova. Iz Milana sam dobio Stančićeve ‘Kartaše’, koji su inače njegova poznata tema, no ovi moji su jedini među kojima je autor naslikao i sebe. Danas ta slika daleko više vrijedi nego što sam ja za nju dao”, dodaje.

Zanimljiva je i priča o tome kako je došao do jedne slike Ferde Kovačevića: “Znajući da skupljam slike, nazvala me jedna gospođa, za koju sam naknadno saznao da je bila nećakinja Vladka Mačeka. Ona je željela da slika koju je prodavala dođe u prave ruke. Ta slika nije me posebno zanimala, ali sam kod nje primjetio Ferdu Kovačevića. Kupio sam ipak od nje sliku koju je prodavala i zamolio je da meni prvome javi kad bude prodavala Ferdu. Ona je rekla da tu sliku uopće ne namjerava prodavati jer ju je sam slikar poklonio njenom stricu Vladku Mačeku, no nakon godinu ili dvije me nazvala.” Za autoportret Frana Šimunovića, koji danas jako dobro kotira i za njega je zainteresirana Moderna galerija, Kanižaj kaže da ga je kupio kao srećku i objašnjava: “Taj autoportret bio je zamotan, bez potpisa, a u sredini su bile i dvije rupe od čavla. Tadašnji vlasnici kupili su na Akademiji nekakvu škrinju koju su skinuli s tavana i u njoj je bila ta slika. Slikar je tada još bio živ pa sam ga nazvao i on se slike sjetio. Zatim sam sliku dao restaurirati i on mi ju je potpisao”. Jednom je u Splitu kupio sliku na kojoj je bio potpisan Fagioni, što je bilo prezime Bukovčeva djeda. Kad je od stručnjaka tražio potvrdu radi li se zbilja o Bukovcu, ona mu je rekla da ima ne samo Bukovca, nego i Medovića. Naime, Bukovac je na njoj naslikao Medovića.
Kanižaj vrijednost zbirke ne zna, rijetko kad nešto prodaje, eventualno koju sliku zamijeni. “’Lopoče’ Slave Raškaj skinuo bih sa zida jedino da se radi o zdravlju mog sina, čak ni za svoje zdravlje ne bih. Uz neke slike sam više vezan. Kad su mi slike na izložbi, ja sam izvan sebe, jedva čekam da se vrate. Baš ti ‘Lopoči’ sada su u Klovićevim dvorima, ali bili su cijelo ljeto u Pragu i to mi je bilo gadno.” Krađe se pak Kanižaj ne boji. “Radoičićev ‘Anđeo’ visi na vratima terase i čuva zbirku, ali imam i alarme. No sve su moje slike poznate, fotografirane i reproducirane, pa da ih netko ukrade, ne bi ih imao kome prodati”, kaže Kanižaj.

Poslovni čovjek, suvlasnik poznate tvrtke čije su slike također u Klovićevim dvorima, nije nam htio otkriti identitet jer ne želi da se zna da u svom stanu ima 20 slika svih značajnih hrvatskih slikara do 1945.. Mnoge slike iz svoje zbirke našao je neočekivano: “Neke vrhunske slike našao sam na potpuno banalan i blesav način, preko oglasnika. Jednom sam slučajno kod prijateljevog prijatelja vidio sliku na zidu koju sam želio za svoju kolekciju, a on nije znao što ima pa mi ju je prodao”. Sliku Marijana Trepšea “Žena s mačkom”, kaže, vidio je prije 10 godina na zidu čovjeka koji se kasnije bavio prodajom slika, ali u to vrijeme nije znao o kakvoj se vrijednosti radi. Tada ju je platio 5 tisuća maraka, a danas vrijedi 15 tisuća eura.

Nad kolekcionarima uvijek lebdi i bauk krivotvorina. Budući da se tržište odvija u poluilegalnim uvjetima, lako je postati žrtva prevaranata, o čemu Deči kaže: “Jednom sam bio pozvan u stan jedne starije gospođe koja je prodavala sliku Miljenka Stančića. Cijelo je vrijeme govorila da je dugo ima i vikala cijenu. Shvatio sam da nešto ne štima u toj situaciji. Kraj te slike visjela je jedna potpuno bezvrijedna slika i ja sam joj rekao da bih kupio i tu sliku po istoj cijeni kao i Stančićevu. Gospođa je nakratko otišla iz sobe i kad se vratila, rekla je da pristaje. Ja sam u međuvremenu malo podignuo Stančićevu sliku od zida i vidio da okvir slike ne odgovara otisku na zidu, da je tu visjela prije neka druga slika. Kad se gospođa vratila u sobu, pitao sam je je li slika tu oduvijek stajala. Odgovorila je da jest i ja sam pobjegao”. Drugi nam je galerist, koji nas je također zamolio da ostane anoniman, ispričao kako je jedno vrijedno djelo platio 17 tisuća eura, a s vlasnikom je otišao i kod javnog bilježnika da ovjeri ugovor. No, poslije je u novinama pročitao da je to djelo bilo ukradeno i morao se javiti policiji gdje je saznao da je identitet prodavača bio lažan.

Branko Roglić, poduzetnik i bliski suradnik Stipe Mesića, jedan je od 50 najbogatijih Hrvata, a imetak mu se procjenjuje na 32 milijuna eura. On umjetnine skuplja od sedamnaeste godine života i za sada ih u svojoj kolekciji ima pet stotina. Kao jednu od najdražih izdvaja sliku “Gradska kavana” iz 1942. Antuna Motike. Ljubav za slikarstvom razvio je družeći se s majčinim rođakom, samozatajnim makarskim slikarom Antunom Gojakom. “Mnogo vremena provodio sam u njegovu ateljeu. Od njega sam jako puno naučio o likovnoj umjetnosti i doživotno se njome zarazio”, kazao je Roglić, jedan od rijetkih koji je posudio slike za izložbu u Klovićevim dvorima i pristao da bude potpisan kao vlasnik. “Sve slike su evidentirane i ako ih netko uspije ukrasti, kome je može prodati”, zaključio je.

---

Ljubav i novac
Jedan od 50 najbogatijih Hrvata, poduzetnik Branko Roglić, ima zbirku od 500 umjetnina, a drži ih u svojim stanovima u Hrvatskoj i Sloveniji, koji su dobro zaštićeni alarmima. Slike kupuje iz zadovoljstva, ali to smatra i dobrom investicijom.

Poznati kolekcionari
Među rijetkim poznatim kolekcionarima su ministar kulture Božo Biškupić, čija je impresivna zbirka registrirana i zaštićena, zatim redatelj Petar Selem, koji možda ne posjeduje remek- djela, niti se smatra kolekcionarom, ali izvrsno poznaje umjetnost i vlasnik je nekoliko profinjenih i vrlo kvalitetnih likovnih radova. Predsjednik uprave Adris grupe Ante Vlahović jedan je od najvećih kolekcionara, ali o tome odbija govoriti javno. Poznati skupljač umjetnina je i predsjednik Hrvatske gospodarske komore i predsjednik Uprave Kraša, Nadan Vidošević. Ako je vjerovati kuloarskim pričama, on će svoju kućnu kolekciju umjetnina uskoro prezentirati javnosti.

email to: Miljenka Čogelja