U SVOM LONDONSKOM DOMU Aleksandar Litvinenko kad je 2002. promovirao svoju drugu knjigu u kojoj je optužio Putina za organizaciju terorističkog napada u Moskvi kao povoda za invaziju na ČečenijuU londonskoj bolnici University College Hospital u strašnim mukama navečer u četvrtak, 23. studenoga, umro je Aleksandar Litvinenko, bivši agent moskovskih tajnih službi KGB i FSB, koji je prije šest godina prebjegao u Britaniju i bio jedan od najglasnijih kritičara ruskog predsjednika Vladimira Putina. Britanski su se liječnici od 1. studenoga, kad je doveden u jednu drugu londonsku bolnicu, borili za njegov život, ali nisu uspjeli, jer sve do nekoliko sati prije njegove smrti nisu znali što je uzrok sukcesivnog otkazivanja njegovih unutarnjih organa. Kad je došao u bolnicu, mislili su da je samo pojeo pokvarenu hranu, zatim se počelo sumnjati da je namjerno otrovan, možda talijem, ali se to pokazalo netočnim. Nekoliko sati prije nego što je umro u njegovoj mokraći otkriven je radioaktivni element polonij u smrtonosnoj dozi. Njemu nije bilo spasa otkad mu je netko podmetnuo polonij, jer mu se radioaktivna tvar odmah proširila po cijelom tijelu i iznutra ga uništavala. Čim je 1. studenoga - ili koji dan prije - s hranom ili pićem u tijelo unio polonij, zapravo je već bio osuđen na smrt.

Iako to Britanija još nije službeno obznanila, nedvojbeno je riječ o podmuklom ubojstvu. Litvinenko je posljednjih godina sebi stvarao vrlo moćne neprijatelje, a jedan je bio posebno moćan - ruski predsjednik Putin. S njim se Litvinenko sukobio dvije godine prije nego što je Putin postao predsjednik. Litvinenko se volio prikazivati borcem za demokraciju i pravdu u Rusiji, ali kritičari njegova javnog djelovanja u Britaniji prigovarali su mu da je na plaći odbjeglog ruskog “oligarha“ Borisa Berezovskog, u čijoj je kući s obitelji živio u Londonu i zbog koje se s Putinom prvi put sukobio 1998. Prigovarali su mu i da se diskreditirao nekim optužbama na Putinov račun koje su bile pretjerane, npr. da je ruska tajna služba 11. rujna 2001. sudjelovala u terorističkom napadu na New York i Washington. Pred britanskim istražiteljima iz Novog Scotland Yarda i protuobavještajne službe MI5 sada je težak zadatak da rekonstruiraju ubojstvo Litvinenka te identificiraju ubojicu i njegove nalogodovce.

Aleksandar Litvinenko rodio se 30. kolovoza 1962. u Voronježu u Rusiji. Nakon vojne škole u sovjetskoj vojsci napredovao je do čina potpukovnika, ali je 1988., kad se SSSR već počeo raspadati, prešao u kontraobavještajni odjel tajne službe KGB. Kad se i KGB raspao na inozemnu i unutarnju službu, ostao je u novoj unutarnjoj tajnoj službi FSB. Ušao je u specijalni odjel te službe za borbu protiv organiziranog kriminala 1997.

Tada su u Rusiji jačali novi bogataši, “oligarsi“, a slabila središnja vlast predsjednika Borisa Jeljcina, koji je svoj drugi mandat dobio zahvaljujući upravo njima jer su mu snažno pomogli na izborima u srpnju 1996. Među njima jedan od najmoćnijih bio je Boris Berezovski, koji je početkom 90-ih postao privatni poduzetnik i obogatio se preprodajom automobila i preuzimanjem velikih ruskih automobilskih poduzeća u divljoj privatizaciji. Bio je toliko blizak s Jeljcinom da se o njemu već govorilo kao o “sivoj eminenciji Jeljcinova dvora”. Zbog toga se Berezovski našao na udaru konkurenata, koji su na isti sumnjivi način stekli svoje bogatstvo i imali svoje veze u vrhu vlasti.

Potkraj 1997. netko je Berezovskom postavio eksploziv pod automobil, a na uviđaj je iz FSB-a poslan i Litvinenko, koji ga je tada prvi put upoznao. Brzo su se sprijateljili, a to je postalo poznato potkraj 1998. Iako je bio aktivni pripadnik tajne službe, Litvinenko je tada u Moskvi sazvao konferenciju za novinare i s još nekoliko agenata FSB-a, od kojih su nekima lica bila pokrivena maskama, optužio vlastitu tajnu službu da pokušava ubiti Berezovskoga. Izjavio je da je od nadređenih dobio naredbu da “ubije tog Židova koji je opljačkao pola zemlje”, a kad je to odbio, prijetili su mu fizičkim nasiljem. Optužio je svoju službu da sudjeluje u ubojstvima prominentnih osoba. Jesu li njegove tvrdnje bile točne? Čulo se i da je sve to smislio Berezovski kako bi diskreditirao FSB i spriječio da tajna služba pokrene istragu protiv njega.

Ta tiskovna konferencija bila je vrlo neugodna za Putina, kojeg je predsjednik Jeljcin samo nekoliko mjeseci prije, u srpnju 1998., imenovao šefom FSB-a. FSB je demantirao te tvrdnje, a protiv Litvinenka je podignuta optužnica da je prekoračio svoje ovlasti i oteo nekog biznismena radi ucjene. Izveden je pred sud, ali je oslobođen. Još je jednom optužen i opet se izvukao. Početkom 2000. doznao je da mu se spremaju i treće uhićenje i vrlo teška optužnica.

Putin je u ljeto 1999. postao premijer, a početkom 2000. i predsjednik Rusije. Odmah se sukobio s Berezovskim, koji je tada pobjegao iz Rusije. Doznavši da mu je prijatelj u nevoljama, Berezovski je omogućio Litvnineku da, iako mu je bila oduzeta putovnica, pobjegne iz Rusije. Litvinenko je tako u listopadu 2000. ilegalno iz Rusije prebjegao u Tursku, a potom s danas 41-godišnjom suprugom Marinom i danas 12-godišnjim sinom Anatolijem u London, gdje mu je Berezovski na raspolaganje dao kuću u otmjenoj sjevernoj četvrti Muswell Hill.

NAKON TROVANJA polonijem Litvinenku su redom pootkazivali organi, a kosa mu je otpalaLitvinenko je u Londonu odmah pokrenuo jaku propagandu ofenzivu protiv Putinove vlasti. Posljednjih godina u London se doselilo mnogo Rusa. Bilo je tu i bogataša, koji su uživali u londonskom luksuzu, i intelektualaca, ruskih poslovnih ljudi, disidenata i protivnika Putinova režima, umjetnika, studenata u potrazi za poslom, a i starosjedilaca, ljudi ruskog podrijetla čije su obitelji generacijama živjele u Londonu. Litvinenko je među njima skupljao informacije o najnovijim kretanjima u Rusiji i djelovao kao neka vrsta neovisnog političkog analitičara. Pisao je i knjige. Neposredno nakon bijega u London napisao je “Vizivaju sebja na dopros“ (“Pozivam se na samoispitivanje”), u kojem je iznio svoja iskustva iz FSB-a. Potom je 2002. objavio na engleskom “Blowing up Russia: terror from within“ (“Dizanje Rusije u zrak: teror iznutra”), u kojoj je iznio teške optužbe na račun ruske tajne službe. U njoj je tvrdio kako je tajna služba počinila niz ubojstava i drugih zločina, Najviše je odjeknula njegova optužba da je FSB 1999. izazvao niz eksplozija u stambenim zgradama u Moskvi, u kojima je ubijeno 300 osoba, nakon čega su za njih bili optuženi čečenski teroristi, a to je bio glavni razlog zašto je u jesen 1999. Putin kao premijer pokrenuo drugi rat protiv Čečena, koji traje još i danas.

Potom je napisao i “The Criminal Group from Lubyanka” (“Kriminalna grupa iz Lubjanke”) u kojoj je tvrdio da se vodstvo FSB-a u centralni ruske tajne služne na moskovskom trgu Lubjanka ponašao kao mafijaški klan. Protiv Putina i vodstva ruske tajne službe iznosio je sve teže optužbe, od kojih su neke bile toliko nevjerojatne da su mu rušile kredibilitet, npr. da je FSB bio iza napada na New York i Washington, da FSB trenira pripadnike Al Qaede u kavkaskoj pokrajini Dagestan, čak i da je FSB organizirao čečenski napad na školu u Beslanu u Sjevernoj Osetiji, u kojem su 1. rujna 2004. poginule 344 osobe, od toga 188 djece.

Litvinenko je javno komentirao sve značajne događaje u Rusiji, pa i nedavno ubojstvo Ane Politkovskaje, poznate ruske novinarke i velike kritičarke režima, posebno ruskog ratnog angažmana u Čečeniji. Ubojstvo istaknute ruske novinarke izazvalo je velike prosvjede a Putinov režim našao se na udaru optužbi da je kriv za to ubojstvo. Prosvjedni skup održali su i londonski novinari 17. listopada u klubu “Frontline” pod naslovom “Ubojstvo Ane Politkovskaje - ruske prljave tajne”. Bio je tu, među mnogo Rusa, i Litvinenko. Pri kraju skupa uzeo je riječ:
“Anu Politkovskaju ubio je gospodin Putin, predsjednik Ruske Federacije. Samo jedna osoba u Rusiji može dati ubiti osobu takva ugleda kakav je u Rusiji imala Ana Politkovskaja. Nju nitko ne smije dirnuti ako to ne odobri predsjednik osobno. Ona mu je bila politička protivnica i zato je ubijena.”

Litvinenko je sudjelovao i na drugim prosvjednim skupovima i skupljao informacije o pozadini ubojstva. Talijanski profesor Mario Scaramella, savjetnik povjerenstva talijanskog parlamenta koje istražuje djelovanje ruske tajne službe u Italiji, s kojim se često sastajao, javio mu je e-mailom da će mu pokazati važne dokumente. Sastali su se 1. studenoga na Piccadillyju i Litvinenko ga je pozvao na ručak u japanski restoran Itsu. Scaramella je samo pio vodu, a Litvinenko je naručio sushi i kavu. Pregledao je dokumente koji su - prema Scaramellinim riječima - dokazivali da su u ubojstvo Politkovskaje bili umiješani visoki funkcionari FSB-a, a možda i sam Putin. Litvinenko nije bio osobito impresioniran, jer su to bile poruke iz elektroničke pošte bez zaglavlja i žiga. Scaramella mu je pokazao i jedan dokument na kojem je bila lista ljudi koje ruska tajna služba navodno želi ubiti, na kojoj su bili i Litvinenko i Scaramella. Scaramella je bio vrlo nervozan, a nakon što ih je Litvinenko pogledao, naglo se oprostio i otišao. Litvinenko se predvečer vratio kući i osjetio mučninu. Kao školovani obavještajac, posumnjao je na trovanje pa je sam izazvao povraćanje, a potom otišao u bolnicu, gdje su liječnici dijagnosticirali trovanje hranom. Nakon nekoliko dana izgubio je svu kosu, prestao jesti, počeli su mu otkazivati organi, pa se posumnjalo da je otrovan smrtonosnom dozom talija, a još je živ samo zbog izvrsne tjelesne kondicije. Britanska kontraobavještajna služba MI5 zaključila je da mu je otrov stavljen u kavu i da vjerojatno iza toga stoji FSB. Prva sumnja pala je na Scaramellu, a i na nekim internetskim siteovima tvrdilo se da je on u dobrim odnosima sa zamjenikom direktora FSB-a Viktorom Komogorovom. Scaramella je tu sumnju odbacio na tiskovnoj konferenciji u Rimu, na koju je došao s deset tjelohranitelja. Sumnja je ionako poslije odbačena.

Iako se Litvinenku stanje naglo pogoršavalo, istražiteljima je uspio ispričati što je sve radio kobnog 1. studenoga. Prije sastanka sa Scaramellom, oko 10 sati prije podne, u hotelu Millennium Mayfair blizu američke ambasade u središtu Londona sastao se sa Sergejem Lugovojem, bivšim tjelohraniteljem KGB-a, koji je postao poslovni čovjek i sada upravlja zaštitarskom agencijom u Moskvi. Oni su se nekoć poznavali, a sad je Lugovoj želio obnoviti poznanstvo. Rekao mu je da je u London sa suprugom i sinom došao na nogometnu utakmicu moskovskog CSKA, za koji navija, i Arsenala. Na sastanak je došao s dvojicom kolega, za koje je poslije rekao da su to njegov poslovni partner Dmitrij Kovtun i prijatelj Vjačeslav Sokolenko. Navodno su razgovarali o zajedničkim poslovnim planovima i samo su pili, pri čemu je Litvinenko, prema tvrdnjama Lugovoja, pio samo čaj. Dogovorili su se da će se vidjeti i sutradan, ali je Litvinenko navečer otkazao sastanak jer mu je pozlilo.

Agenti MI5 pošli su tim tragom, ali Lugovoj je odmah javno zanijekao bilo kakvu vezu s trovanjem i izrazio spremnost da dođe na ispitivanje, bilo u Moskvi, bilo u Londonu. Druga dvojica sudionika tog sastanka zasad se nisu oglasila. Navodno je britanska vlada zatražila od ruske da ruski istražitelji ispitaju tu trojicu o cijelom slučaju. Agenti MI5 isprva nisu znali čime je Litvinenko otrovan. Brzo su shvatili da to nije bio talij. Napokon je u mokraći otkriven uzrok njegovih nevolja - radioaktivni polonij 210.

To otkriće, kad je njegovo stanje već bilo sasvim beznadno, nakon što su mu otkazali unutarnji organi, otpala kosa, propao imunološki sustav, te nakon što je doživio prvi srčani udar, jako je pomoglo istražiteljima. Radioaktivnost polonija može se detektirati i u posve maloj količini. I zrno polonija veličine zrna soli u hrani ili piću već je smrtonosno. Budući da je polonij tako jako radioaktivan, istražitelji su provjerili prostora u kojima je Litvinenko boravio 1. studenoga i pronašli tragove radioativnog polonija u pisoarima i u kući obitelji Litvinenko, i u japanskom baru Itsu, ali i u hotelu Millennium Mayfair, što znači da je Litvinenko bio otrovan prije nego što je došao na sastanak sa Scaramellom. Litvinenkovo stanje toliko se pogoršalo da nije uspio istražiteljima otkriti kud se kretao ni s kim se susretao prije 1. studenoga.

Ipak, skupio je snage da optuži onoga koga smatra odgovornim za svoju smrt. Prijatelju je 21. studenoga, dva dana prije smrti, izdiktirao svoju posljednju poruku, u kojoj je nakon raznih zahvala rekao: “Ovo je možda posljednji trenutak da kažem riječ-dvije o osobi koja je odgovorna za ovo moje stanje. Možda ćeš uspjeti ušutkati mene, ali ta šutnja se mora platiti. Pokazao si se barbarom i nasilnikom, gorim od onog što o tebi govore najgori neprijatelji. Pokazao si da nemaš poštovanja prema ljudskom životu, slobodi i ljudskim vrijednostima. Pokazao si da ne zaslužuješ visoku funkciju koju obnašaš, da ne zavrjeđuješ povjerenje civiliziranih muškaraca i žena. Možda ćeš uspjeti ušutkati jednog čovjeka, ali buka prosvjeda iz cijelog svijeta će ječati, gospodine Putine, u tvojim ušima cijelog tvog života. Neka ti Bog oprosti za ono što si učinio, ne samo meni nego i ljubljenoj Rusiji i njenom narodu.”

--

Ubojstvo polonijem 210

Otkriće da je Litvinenko ubijen radioaktivnim polonijem 210 bacilo je novo svjetlo na taj slučaj. Izotop polonij 210 u prirodi je u vrlo malim količinama, ali se može proizvesti u nuklearnom reaktoru, a za to je potrebna tehnologija kakvu imaju samo države, pa tako i Rusija. Polonij 210 toliko je otrovan i radiaktivan da je za čovjeka smrtonosan ako se proguta, udahne ili primi kroz ranu, ali nije opasan ako se čovjek nađe u njegovoj blizini, jer ga štiti koža. Polonij 210 kao otrov mogla je upotrijebiti samo organizacija koja raspolagaže proizvodnom tehnologijom.
Sovjetska tajna služba KGB još od Staljinova doba imala je poseban odjel s kodnim nazivom Kamera, gdje su se pripremali otrovi za likvidacije.

Misteriozna smrt u veži

Rusku novinarku Anu Politkovskaju nepoznati je ubojica 7. listopada ustrijelio u veži njene stambene zgrade, kad se nakon popodnevne kupnje vraćala kući. Ubojica i nalogodavci još nisu otkriveni, kao ni oni koji su je početkom rujna 2004. pokušali otrovati, ali je ona trovanje preživjela. Ana Politkovskaja bila je žestoka kritičarka Putina, a u trenutku smrti pripremala je članak o tome kako proruska čečenska vlast muče zatvorenike.

email to: Maroje Mihovilović