Jazz Ciklus LISINSKI & HDS ponovo je doveo europskog glazbenika godine (European Jazz Prize Winner 2006.) i samim time upriličio nesvakidašnji glazbeni događaj u maloj dvorani Lisinski.

Otvoreni životni put

Bo Gustav Stenson, čovjek koji nije imao namjeru niti plan postati profesionalnim (jazz) glazbenikom, nije mogao izbjeći svu silu “slučajnosti” koje su ga srećom i pravilom dovele do samog vrha svjetske jazz scene.
Rođen 1944. u Västeråsu u Švedskoj, gdje je s pet godina počeo svirati klavir. Priča je počela uobičajenom klasičnom pijanističkom školom koja je nakon sedam godina bila upotpunjena sviranjem bluesa i jazza znatiželjnog momka inspiriranog američkim jazz glazbenicima (Bud Powell, Wynton Kelly, Red Garland, Kenny Clarke). Iznimnog osjećaja za ritam nije se ustručavao upotrebljavati bubnjeve 6 godina starijeg brata, prateći na njima jazz izvedbe s kućnog gramofona (Miles Davis, Bud Powell).

Korijeni jazza

Navršivši petnaest godina Stensonovo klasično sviranje ustupa mjesto jazzu, srećom uz punu podršku klasičnog pedagoga, također štovatelja jazz glazbenog izraza. Ne čudi stoga što Bobo i danas rado svira ozbiljnu glazbu (J.S. Bach) kao vječiti izazov, te sa svrhom održavanja čim bolje klavirske tehnike.

1963. godine vođa sastava i tada poznati stockholmski glazbenik Börje Fredriksson poziva nadarenog Stensona da se pridruži ansamblu i pođe na svirke u Stockholm. Upisom na francusko sveučilište Bobo dolazi u Pariz, te ga potom, nakon istovremenog prekida studija i rada zbog prečestih gaža, put navodi u Berlin. U njemačkoj prijestolnici snima svoju prvu ploču s domaćim glazbenicima i ženskim vokalom Inge Brandenburg.
U ranim godinama svira s nizom popularnih američkih jazzera kao što su Sonny Rollins, Stan Getz, i Gary Burton. Nastavak do ulaska u ECM i sviranja s najprestižnijim vođama sastava unutar izdavačke kuće (Stanko, Loyd, Garbarek, Rypdal...) većini nije nepoznat.

Kao što i sam kaže, njegov današnji izraz je vremenom postao točniji, direktniji i jasniji obzirom na oblik i dubinu senzibiliteta koji je sveprisutan u Stensonovoj glazbi. Oblik umirujućeg, introspektivnog i slikovitog improviziranja kojim se bavi danas je poznat i pod nazivom - skandinavski jazz (B. Stenson, J. Garbarek, T. Gustavsen...).

Šarolika glazbena tematika

Tema iz švedskog folklora (Lorens Brolin) na početku, Alban Bergov “Die Nachtigall”, kubanska skladba (El Mayor) Silvia Rodrigeza, crtica iz opusa Astora Piazzolle i Henry Purcella (“Music For A While”) predstavljeni su u puno(krvno)j jazz maniri. Nisu bili zapostavljeni niti američki autori (Tony Williams) i autorske skladbe. Sve to u jednoj večeri, u jednom komadu (dahu), točnije naletu maštovitih improvizacija dobitnika ovogodišnje europske jazz nagrade – Bobo Stenson Tria.

Svjež i zanimljiv zvukovni svijet

Uz perfektnu tehniku, neupitna je gotovo apsolutna Stansonova upućenost u (glasovirski) impresionizam i zvučne tvorbe Debussya, Ravela i Francka. Ovdje ne mislim umanjiti, niti osporiti, uvođenje francuskog impresionizma u jazz Billa Evansa znatno ranije, no kod Stensona je razvijen prepoznatljiv i originalan stil. Također se vidi i stanovit odnos prema pijanizmu Keitha Jarretta i McCoy Tynera, dubini improviziranja Johna Coltranea, a u folk-obradama i senzibilitetu norveškog saksofonista Jana Garbareka.

Ipak, bitno je naglasiti da se Stensonovo sviranje ne prepoznaje kao kolaž izraza gore spomenutih, već kao potpuno autentičan i moderan pristup budnog i otvorenog, no još više samosvjesnog i suptilnog pijanista. Jedino tako i može prenijeti vlastitu percepciju tako široke i raznolike palete skladatelja na čijim temama zasniva svoj uvijek svjež i zanimljiv zvukovni svijet.

Kontrabas

Punu podršku i pratnju ima u ostatku svoga tria. Anders Jormin na kontrabasu i mladi i simpatični udaraljkaš Jan Fält ravnopravno sudjeluju u komunikaciji, prije nego u vlastitoj improvizaciji. Jormin, i sam vođa sastava (snima također za ECM) izvlači iz kontrabasa gotovo sve zvukove gudačkih instrumenata. Pritiščući žice na vrat instrumenta i dižući ih prstom od vrata, dodirujući iste bez pritiska, trzajući jednu ili više njih istovremeno, te upotrebljavajući gudalo stvara dojam čas dubokog kontrabasa, čas violončela, a u ekstremima čak i viol(in)skih instrumenata. U čestim tihim i mirnim pasažima ostavlja duge tonove i suzvuke kako bi se što ljepše stopili s odgovarajućim iz Steinwayova koncertnog klavira pod punom kontrolom vođe tria.

Udaraljke

Jan Fält elastičnim ritmičkim strukturama idealno sudjeluje u svim labirintima zvuka koji stvara skladateljsko-aranžerski dvojac. Grebe krajevima štapića i metlica po činelama i armaturi bubnjeva, škripi dlanovima po zategnutim opnama, plješće, oponaša trzajima kažiprsta iz usne šupljine otvaranje boca, koristi sve moguće zvončiće i razna drvena rebra, savija (splash) činele, te koristi čak i metalnu zaštitnu mrežu kontrolnih zvučnika kao grebalicu. Opisanim šumovima, čas prigušenim, čas praskavim zvukovima, točnim i raznolikim ritmovima, pauzama i odgovarajućim sinkopama udaraljke uglavnom (zauz)imaju izvođačku ulogu. Sve to predstavlja poletno, novo i moderno izražavanje predstojeće udaraljkaške generacije.

Maštovita klavirska tehnika

Imao sam sreću cijeli koncert sjediti u prvom redu, odmah iza pijanista.
Uvjerljiv u vođenju sastava Stenson je neprestano pogledima i grimasama vrlo živo komunicirao s kolegama. Tehnički je potpuno nadišao bilo koji klasični oblik upotrebe lijeve i desne ruke. Svirao je potpuno slobodno mareći jedino za odgovor na vlastiti osjećaj fraze u izvođenju. Naravno da je desna ruka vodila glavnu riječ (Stensonov prepoznatljiv stil), kako u kalvirskoj dionici tako i u cjelokupnom zvuku tria, dok je lijeva potpuno slobodno svirala akorde, ili sudjelovala u svojevrsnim jedno-ili-dvotonskim “repovima” glazbenih oblika desne ruke. Mjestimice je naprosto – stajala nad tipkama.
Daleko od toga da nije bilo i energičnih i temperamentnih akorada s obje ruke, udaraljkaškog sviranja (kubanska skladba) i turbulentnih promjena unutar iznenađujućih improvizacija, no sve vrlo smišljeno, artikulirano i razlučivo. Često sam primjetio razvučene prste za arpeggio (su)zvuk, no nerijetko je zazvučao samo jedan ton. Za više nije osjećao potrebu. Takvi svojevrsni trikovi sigurno su posljedica velikog sviračkog iskustva, neupitne i oštre intuicije, sigurnosti u vlastiti način sviranja, te osjećeja za elementarnu glazbenu estetiku.

Gubitak osjećaja za vrijeme

Jedan i pol sat prošao je munjevito. Izvedbe su bile malo opširnije nego na nosačima zvuka, no siguran sam da upravo zato ljudi i dolaze na jazz koncerte.
Na poziv publike velikim i srdačnim pljeskom trio se predstavio još jednom skladbom, duhovitim i nepromijenjeno šarmantnim improvizacijskim oblicima.