Objavljeno u Nacionalu br. 577, 2006-12-04

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Prijetnja glađu, prijetnja komom, out

Poznata je stvar da dobrota može čovjeka upropastiti, o čemu bi mogao zadnjih dana razmisliti i Stipe Mesić, koji je - kako se pokazuje - iz zatvora svojedobno ukazom pustio neizlječivoga ubojicu prije isteka kazne. Odlukom Mesićeve komisije za pomilovanja stanoviti Perica Majstorović - u zatvoru zbog višestrukih ubojstava - oslobođen je 2000. godine, i nedavno ponovno uhapšen, zbog ubojstva dakako (Slavice Medanić). Predsjednik se najčešće brani da je njegov potpis na odluku komisije samo formalna stvar, no situacije pokazuju da bi taj potpis trebao biti sve prije negoli formalnost. Komisije mogu reagirati prema čudnim procjenama, i predsjednik ih ne smije verificirati bez osobnoga uvida u predmet, jer ovdje se - kako vidimo - može raditi o životu i smrti nedužnih ljudi.

Pitanje života i smrti nametnuto je kao kriterij pravnoga postupka i u slučaju Glavaš. Razloga za tugu ima možda legendarni gladujući aktivist Josip Kokić, mačka s mnogo života, kojem je uskraćena mogućnost da - solidarizirajući se s Glavašem - već dvadeseti put umre od gladi za pravednu stvar, ali sam Glavaš postigao je nekakvu taktičku pobjedu. Tražio je obranu sa slobode, i nju je na kraju dobio, da ne bi pao u komu. Kad neutralan promatrač razmišlja o Glavaševoj prijetnji komom, na pamet mu po asocijativnoj liniji pada i Čedomir Vučković, ubijen u Glavaševom dvorištu prinudnim gutanjem sumporne kiseline. Po okrutnosti načina na koji je ubijen, kao i po besmislenosti tog ubojstva, pokojni Vučković pretvorio se u posthumnu paradigmu svih likvidiranih osječkih Srba tijekom rata. Glavašu nije lako, ali Vučković je prošao neusporedivo teži teror, s fatalnim ishodom. Simpatije prema Glavašu, koje se kod nekih sljedbenika javljaju zbog njegove muke, tendeciozno potiskuju činjenice zbog kojih je on pod istragom.

Da ne bude zabune, i potpisnik ovih redaka suglasan je - s humanoga stajališta - s njegovim privremenim oslobađanjem. Gospodina Glavaša ne treba honorirati aureolom mučenika. Kalkulirajući da režim ne može politički preživjeti njegovu smrt u pritvoru, i da će se oko njegove muke postupno akumulirati simpatije javnosti, Glavaš je zaigrao va banque i u finalu prisilio pravosuđe na ustupak. Privremeno se prekida istraga u Zagrebu, traži se i prekidanje istrage u Osijeku (zbog bacanja vezanih ljudi u Dravu). Naglasak je, međutim, na riječi “privremeno”. Glavaš nije oslobođen optužbi; omogućeno mu je da se vrati u psihofizičko stanje u kojem će moći aktivno sudjelovati u izvođenju dokaza i protudokaza. Optužnica je hibernirana, ali ona će se reaktivirati.

Kakvi nas eksperimenti čekaju kad dođe do toga? Hoće li Glavaš ponovno započeti štrajk glađu, pa makar i ne bio u pritvoru, kako bi i dalje profitirao na stvaranju dojma da se protiv njega vodi nepravedan postupak? Na kraju svega, hoće li štrajkati glađu i ako ga osude na dugogodišnju kaznu? Ni tada za režim ne bi bilo dobro da umre u zatvoru. Želi se ovdje reći da je Glavaševim puštanjem doista stvoren presedan koji prema potrebi može prijeći u obrazac. Kad netko preko štrajka glađu jednom ostvari cilj, može se naviknuti na tu metodu, a mogu je početi primjenjivati i drugi. Štrajk glađu kod nekih ljudi djeluje kao oblik autoterapije i ima gotovo adiktivan učinak (gorespomenuti J. Kokić klinički je primjer te patologije).

Motivi za štrajk glađu mogu se i tematski proširiti do opasnih granica. Bilo kakav kriminalac, a ne samo politički eksponirana osoba, može štrajkom glađu ucijeniti državu i zatražiti prekid svoje istrage ili robije, i nitko mu - nakon Glavaševa puštanja - ne može na to uputiti ni jednu primjedbu. To su, međutim, hipotetske stvari. Za Ivu Sanadera bilo bi u svakom slučaju korisno da u javnosti prokomentira razloge i okolnosti Glavaševoga privremenoga oslobađanja. Na Vladu i pravosuđe izvršen je u povodu Glavaša neviđen pritisak. Vladimiru Šeksu stizali su potpisi, peticije i delegacije. Žene branitelja, udovice branitelja, majke branitelja, branitelji, skupine akademika, forumi, državotvorni intelektualci, hrvatska crkva. Neki ljudi u toj crkvi ne mogu prihvatiti spoznaju da se Hrvata može osuditi za ratni zločin, i pokrenuli su za Glavaπa kampanju spasa. I brojni drugi. Televizijske rasprave i analize. Što ćemo s Glavaševom mogućnošću da padne u komu? Ima li netko lijek?

U javnosti se iz dana u dan sve više govorilo o Glavašu i njegovome stanju, a sve manje o zločinima za koje je osumnjičen. Prijetnja komom i pritisak urodili su plodom, i na premijeru je sad da objasni situaciju s političko-psihološkoga aspekta, a na državnim službama da kažu što će biti s Glavaševim procesom. Za Sanadera bi bilo najkorisnije da nastupi jednostavno i iskreno. Odlučili smo, dame i gospodo, Glavaša pustiti zbog njegovoga objektivnoga i subjektivnoga zdravstvenoga stanja; postupak možda nije u skladu sa slovom zakona, ali zato je u skladu s našim poimanjem etike, i za njega preuzimamo odgovornost. Odluka o puštanju zadržat će elemente etičke vjerodostojnosti Vlade, međutim, samo ako se ne pretvori u paravan za odgađanje istrage ad infinitum. Glavaševi odvjetnici i saveznici nesumnjivo teže za takvom varijantom, čak je i sugeriraju državi: da se istraga po automatizmu izgubi u bespućima povijesne zbiljnosti. Dođe li do toga, Glavaš će pobijediti i u elementima koji sa štrajkom glađu nemaju nikakve ni pravne ni etičke veze.

STUPAC TJEDNA

Mesić i Sanader; Simbolične kazne za fatalan nemar

Na Mesića se u zoni stranačke politike nešto galamilo u zadnje vrijeme, kako je abolirao Ivu Sanadera u aferi krađe glasova na hadezeovskom kongresu. A što bi Mesić trebao učiniti? Napasti Sanadera zbog potpuno nedokazane prijevare koja se dogodila prije pet godina, i reći mu, “Ivo, vraćaj mandat Pašaliću“? Fascinantni su ti istjerivači pravde na krivome mjestu, koji bi htjeli da predsjednik države u njihovo ime vodi rat protiv premijera, i to zbog stranačke procedure u kojoj je s vlasti eliminiran najopskurniji lik u modernoj hrvatskoj povijesti. Glavaš i kompanija tvrde da su se u HDZ-u krali glasovi, jer taj HDZ im više ne odgovara, i sad bi Mesić zbog toga morao Sanaderu pokazati svoje ljutito lice. Ma nemojte...
* * *
Prije sedam godina petogodišnja djevojčica Doris Orešković utopila se u dječjem bazenu u Stubičkim Toplicama, jer su ljudi koji upravljaju bazenom otvorili ispusni ventil ne gledajući ima li u njemu djece. Nakon što se proces vukao sedam godina, taj zločinački nemar kažnjen je - na Županijskome sudu u Zlataru - simbolično, u rasponu od dvanaest mjeseci do uvjetne. Da ih je USKOK pronašao kako su - zbog podmićivanja - nekoga besplatno pustili u bazen, gore bi prošli.

Vezane vijesti

Drmić se nagodio s USKOK-om

Drmić se nagodio s USKOK-om

Suđenje za pokušaj podmićivanja neimenovanih sudaca Vrhovnog suda kako bi se promijenila presuda za ratni zločin Branimiru Glavašu svest će se samo… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika