PRVI GLAVAŠEV PROGONITELJ Josip Begović pokrenuo je istragu 2001., kada je na čelu PU osječke zamijenio Glavaševa kuma Dubravka JezerčićaNacional je prošlog tjedna stekao uvid u dokumentaciju koja pokazuje da su indicije o tzv. slučaju selotejp, odnosno o počiniteljima ubojstava nekoliko desetaka srpskih civila 1991. i 1992. godine u Osijeku bile poznate i vladi Ivice Račana 2001. i 2002. Već je tada ondašnji načelnik PU osječko-baranjske Josip Begović u svojoj istrazi otkrio postojanje tzv. killer voda unutar misteriozne Samostalne uskočke satnije, ali i počeo rasvjetljavati ulogu zapovjednika satnije Ivice Krnjaka, kao i Gordane Getoš-Magdić koja svojim pokajničkim iskazom o ubojstvima osječkih Srba najviše tereti Branimira Glavaša.

Premda su ratnih godina Osijekom kružile glasine o tajnim listama za likvidaciju osječkih Srba, a na obalama Drave svakog tjedna bili pronalaženi novi leševi, deset godina nije postojala volja da se istraže ta ubojstva, a situacija se promijenila tek početkom ožujka 2000. kad je s mjesta načelnika PU osječko-baranjske smijenjen Dubravko Jezerčić, Glavašev kum.

Na njegovo mjesto došao je Josip Begović, nekadašnji šef policijske postaje na zagrebačkoj Trešnjevci i dotadašnji glasnogovornik PU zagrebačke. Premda se posljednjih mjeseci u hrvatskoj javnosti stvorila predodžba da je za istraživanje ratnih zločina u Osijeku najzaslužniji Vladimir Faber, koji je na mjesto načelnika PU osječko-baranjske imenovan u svibnju prošle godine, dokumenti do kojih je došao Nacional pokazuju da je upravo Begović u siječnju 2001. odlučio da se počnu istraživati ubojstva stara deset godina. Jedino što su njegovi suradnici u tom trenutku imali bili su obdukcijski nalazi i izvještaji o uviđaju za desetak srpskih civila, od kojih su neki još uvijek bili neidentificirani, ali postojale su i identificirane žrtve: Alija Šabanović, Milutin Kutlić, Bogdan Počuča, Jovica Grubić, Petar Ladnjuk i Milenko Stanar.

U istrazi koju je otvorio načelnik Begović ubrzo su se počele otkrivati informacije koje su već u veljači 2001. policijske istražitelje navele da ispitaju ulogu Gordane Getoš-Magdić u ubojstvima iz 1991. Načelnik Begović svojim je suradnicima dao nalog da prošire istragu i pokušaju doznati što više o njezinoj ulozi u ratnim događanjima, ali samo nekoliko mjeseci poslije, u svibnju 2001., Begović je otišao s mjesta načelnika jer je imenovan pomoćnikom ministra pravosuđa, a na njegovo je mjesto došao njegov dotadašnji zamjenik Marijan Ivić. On je, kao vršitelj dužnosti načelnika, nastavio ono što je započeo njegov nadređeni: i dalje je skupina policijskih istražitelja radila na slučaju tzv. selotejp ubojstava a u istrazi su ispitani deseci građana Osijeka, od nekadašnjih pripadnika HV-a, rodbine ubijenih pa sve do vojnih kuharica. Došlo se do mnoštva informacija. Tako se iz dokumenata kojima raspolažu policija i Državno odvjetništvo može vidjeti da žrtve ubojstava na Dravi u Osijeku nisu bili “srpski snajperisti“, “petokolonaši“ i “špijuni“, nego da su mnogi od tadašnjih stanovnika stradali samo zato što su bili srpske nacionalnosti, a neki od njih i - greškom. Primjer takve žrtve je Bogdan Počuča, brat nekadašnjeg osječkog partijskog čelnika Janka Počuče. Nakon glasina da je na tajnoj listi za likvidaciju i “savjeta“ nekih ljudi da bi se trebao skloniti iz grada, Janko Počuča je u jesen 1991. potajno napustio Osijek i preselio se u Poreč.

Međutim, u Osijeku je ostao njegov brat Bogdan, koji s politikom nije imao nikakve veze, nego je radio kao grafički radnik u tadašnjoj “Štampi“, izdavaču Glasa Slavonije, a sredinom prosinca preselio se u kuću brata Janka koji je prije toga otišao u Poreč. Krajem prosinca po njega su jednog dana došli uniformirani vojnici, a 7. siječnja 1992. leš Bogdana Počuče pronađen je na obali Drave.

IVICU KRNJAKA, zapovjednika Samostalne uskočke satnije, svjedoci su spomenuli istražiteljima krajem 2001.; Vladimir Faber, današnji šef osječke policije, dovršio je istragu Krajem 2001. Ivićevi istražitelji došli su do prvih, šturih informacija o tzv. killer vodu Samostalne uskočke satnije, a sredinom siječnja 2002. jedan je svjedok prvi put pred policijskim istražiteljima potvrdio postojanje killer voda, naveo da su pripadnici tog, četvrtog voda SUS-a bili smješteni u Keršovanijevoj ulici u Osijeku, a spomenuo je i da je Glavaš osobno koordinirao neke akcije koje su provodili Krnjak i njegovi vojnici. Takve informacije proširile su istragu prema Gordani Getoš-Magdić, pa je uskoro i ona dobila poziv na obavijesni razgovor.

Ipak, u međuvremenu je smijenjen i načelnik Ivić, a na njegovo je mjesto došao Vlado Tuličić, koji je bio blizak Glavašu, pa je zbog otvorenog političkog angažmana u Glavaševu pokretu smijenjen u travnju prošle godine, nakon čega je na čelo osječke policije došao Vladimir Faber, koji je nastavio ono što su započeli neki od njegovih prethodnika, te od svih prikupljenih materijala napravio kaznene prijave zbog kojih je Glavašu, Ivici Krnjaku, Gordani Getoš-Magdić i drugim osumnjičenicima bliža budućnost još uvijek vrlo neizvjesna.

A materijali koje su prikupili policijski istražitelji za vrijeme mandata Josipa Begovića tek su u posljednjih godinu dana poslužili sadašnjem načelniku PU osječko-baranjske da sastavi kaznenu prijavu koja je Državnom odvjetništvu poslužila kao temelj za tzv. slučaj selotejp, odnosno podizanje kaznenih prijava protiv Branimira Glavaša, Ivice Krnjaka, Dine Kontića, Tihomira Valentića, Zdravka Dragića i Gordane Getoš-Magdić u vezi s ubojstvima, ranjavanjima i mučenja osječkih civila srpske nacionalnosti. Kao žrtve ubojstava u kaznenoj se prijavi navode Branko Lovrić, Milutin Kutlić, Alija Šabanović, Bogdan Počuča, Jovica Grubić, Petar Ladnjuk, Milenko Stanar i nekoliko do danas neidentificiranih žrtava koje su ubijene i nestale u Osijeku 1991. i 1992. Premda je u ratno doba u Osijeku bilo između 66 i 118 nerazjašnjenih ubojstava, odnosno nestanaka srpskih civila, prema navodima iz kaznene prijave koju je Policijska uprava osječko-baranjska, predvođena načelnikom Vladimirom Faberom, 20. listopada 2006. poslala Županijskom državnom odvjetništvu, Branimira Glavaša i nekolicinu pripadnika tzv. Samostalne uskočke satnije tereti se za desetak slučajeva koji imaju jasan zajednički obrazac, zbog čega su ta ubojstva i dobila naziv “selotejp ubojstva“. Od ljeta 1991. do jeseni 1992. bilo je mnogo ubojstava, ali već u to vrijeme mnogima je bio zanimljiv obrazac po kojem bi neki građanin Osijeka srpske nacionalnosti tajnovito nestao ili bi ga tada nepoznate uniformirane osobe odvele na ispitivanje, a samo nekoliko dana poslije slučajni bi prolaznici leševe tih civila pronalazili na obali Drave nizvodno od osječke Tvrđe. Na tijelima svih žrtava bila su slična obilježja: ruke bi im bile vezane širokim selotejpom smeđe boje, a ljepljivom vrpcom bile su im prekrivena i usta. Na tijelima većine žrtava bili su vidljivi tragovi fizičkog zlostavljanja, a bile su usmrćene iz vatrenog oružja u glavu.

Iz dokumentacije kojom raspolažu policija i Državno odvjetništvo vidljivo je da je za razumijevanje tzv. selotejp ubojstava ključan Radoslav Ratković, bivši djelatnik osječke bolnice koji je i sam trebao biti ubijen, ali je preživio pucanj u glavu i bacanje u Dravu, a nekoliko sati poslije sam je vidio i likvidaciju osječkog liječnika dr. Milutina Kutlića. Ratkovića, koji je preživio pokušaj ubojstva 7. prosinca 1991., trojica uniformiranih muškaraca od rodbine su odveli u nepoznatom smjeru, a što mu se dogodilo te noći, Ratković je ispričao nekoliko godina poslije: “Odvezli su me u podrum dvorišne zgrade u Dubrovačkoj 30 i tukli nekoliko sati, tražeći da priznam s kojim četnicima surađujem. Nisam imao što priznati pa su me oko 20 sati kroz Tvrđu odvezli do Drave. Jedan mi je pucao u lijevi obraz i nogom me gurnuo u rijeku. Metak je prošao kroz jezik i desnu čeljust, ali me nije usmrtio.

Izronio sam pa me osvijetlio baterijom i pucao još jednom, pogodivši me u usta. Metak je izišao kroz gotovo isto mjesto.” Nakon što su egzekutori otišli, Ratković se izvukao na dravski nasip. Tada je neopažen vidio kako ubijaju još jednu žrtvu koju je prepoznao kao doktora Milutina Kutlića s kojim je radio u bolnici. Nešto kasnije pronašli su ga i spasili hrvatski vojnici te ga prebacili u osječku bolnicu, a potom se odselio u Vojvodinu i sve do 2001. nitko nije znao za njegov slučaj. U međuvremenu, Dravom su plutali leševi građana Osijeka. Tako se u dokumentaciji koju su prikupili istražitelji Josipa Begovića navodi da su 8. prosinca 1991. na desnoj obali Drave nizvodno od Tvrđe pronađena čak dva muška leša.

Obojica su na glavama imali krvne podljeve, koji su vjerojatno nastali kao posljedica premlaćivanja, a obojica su ubijeni na isti način - metkom u glavu. Jedan od leševa ostao je neidentificiran, a za drugi je utvrđeno da je riječ o liječniku osječke bolnice Milutinu Kutliću. Kraj željezničkog mosta preko Drave 27. prosinca 1991. nađen je još jedan leš, koji je pokazivao brutalne tragove mučenja: obdukcijom su utvrđeni brojni krvni podljevi po cijelom tijelu, dvostruki prijelom svih rebara, te lom obiju potkoljeničnih kostiju. Usporedbom otisaka prstiju utvrđeno je da je žrtva nepoznatih počinitelja bio Milenko Stanar.

Mučna ubojstva nastavila su se i 1992. godine, pa je 7. veljače Drava na obalu izbacila tijelo 45-godišnjeg Alije Šabanovića, koji je bio usmrćen s četiri metka u glavu. Nekadašnji šef osječkog PTT-a Branko Lovrić odveden je 25. studenoga 1991. iz svoje kuće u Sisačkoj ulici 11. Svjedokinja, koja je u kući živjela kao podstanarka, vidjela je trojicu uniformiranih muškaraca i jednu plavušu kako zvone na Lovrićeva vrata. Pozvali su ga na informativni razgovor, rekavši mu kako će ga za pola sata vratiti kući, ali Lovrić se nikad više nije vratio, a njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. Tek se iz kaznene prijave koju je potkraj listopada ove godine PU osječko-baranjska uputila Državnom odvjetništvu doznalo tko su bili izvršitelji Lovrićeva ubojstva: trojica muškaraca bili su Zdravko Dragić, Tihomir Valentić i Stjepan Bekavac, a misteriozna plavuša bila je Gordana Getoš-Magdić, čiji pokajnički iskaz u ovom trenutku najviše tereti Branimira Glavaša. A u neizvjesnom sudskom postupku protiv njega na vidjelo bi moglo izići i to da je rasvjetljavanje i rješavanje Glavaševa slučaja bilo problematično i za tadašnju SDP-ovu vladu.

email to: Plamenko Cvitić

Fotogalerija