Piše: Ante Markov,
saborski zastupnik, HSS

Odlazeći u posjet hramu parlamentarne demokracije - londonskom Westminsteru - na poziv konzervativne oporbe u Donjem domu, na vrhuncu hrvatske političke krize oko zahtjeva za aktiviranjem ZERP-a, nisam ni slutio koliko su rasprave u hrvatskom Saboru posve na razini glavnih političkih pitanja o kojima se vodi nesmiljena debata u britanskom Parlamentu. I ne samo da teme o kojima se raspravlja u Saboru ne zaostaju za najktualnijim debatama u europskim parlamentima, nego one posve korespondiraju i s temeljnim europskim pitanjem: kakav model odlučivanja žele članice EU donoseći novi ustav? U zanosu verbalnog vatrometa izazavanog približavanjem izborne godine netko bi pomislio da pretjerujem sa zaključcima nakon dvodnevnog posjeta Londonu i razgovora s drugim čovjekom britanskih konzervativaca Johnom Randallom. Dvije teme - EU i Irak - te jasan stav konzervativaca da u kreiranju svoje politike prvenstveno polaze od obrane načela, posebno nakon velikog uspjeha na lokalnim izborima prije nekoliko mjeseci, uvjerili su me da za uspjeh nije dovoljan samo stil, nužna je sadržajna politika. Promatramo li pitanje aktiviranja ZERP-a unutar debate o prihvaćanju novog europskog ustava, a uvažimo polazište britanskih konzervativaca i njihovu ključnu izbornu parolu da jesu za daljnje jačanje europskog zajedništva u mjeri u kojoj se novim europskim ustavom ne želi nametnuti EU kao superdržava, a Komisija EU kao europska nadvlada, valjalo bi pitati sve parlamentarne aktere u Hrvatskoj da se javno i nedvosmisleno izjasne o aktiviranju ZERP-a.

Nisu li se svi oni koji tijelima EU daju ovlasti koje im ne pripadaju, tretirajući Komisiju, njenog predsjednika i šefa njene delegacije u Zagrebu u slučajevima ZERP-a i Glavaša na viđen način, već svrstali u one koji bi htjeli EU kao naddržavu, a Komisiju EU kao europsku nadvladu?! Ako je tako, prokazivanje političkih i stranačkih suparnika kao euroskeptika, ili onih koji ugrožavaju pravocrtni put RH do punog članstva u EU već 2009., najgori je mogući oblik političke manipulacije. Čini se da je demagogija ovog tipa najveća opasnost za prihvaćanje europskih integracija, jer posve je sigurno da na pretpostavljenom referendumu u Hrvatskoj o prihvaćanju europskog ustava sigurno ne prolazi prijedlog da EU bude naddržava a Komisija europska nadvlada. Samo zbog toga su propali francuski i nizozemski referendum i nikakve naknadne komunikacijske strategije tu ne pomažu. Osim što je program britanskih konzervativaca nedvosmislen u slučaju europskog ustava i EU kao superdržave, on je jednako blizak HSS-u i u zahtjevu za “revolucijom odgovornosti”, što podrazumijeva odgovornost pojedinca i “jakog društva” za svoj položaj i svoju budućnost. Jer nema te države koja može preraspodjelom dovesti do veće pravednosti u društvu. Tek poduzetni pojedinac, koji se odgovorno odnosi spram zahtjeva bolje konkurentnosti u svijetu globaliziranog tržišta može biti temelj jakog društva u kojem država ima ulogu katalizatora.

Preuzimanje odgovornosti za pitanje obrazovanja, zdravstva i stanovanja uvjetovano je političkom decentralizacijom, preuzimanjem odgovornosti od središnje države i njenih tijela na razini lokalne zajednice. Odgovornost za raspolaganje resursima, kao što se vidi, prelazi u ruke onih koji pridonose kako bi se najsvrsishodnije uložilo i raspolagalo sredstvima, bilo da je riječ o mirovinskom, stambenom ili zdravstvenom sustavu. Država se više ne smatra najboljim sredstvom zajednice za rješavanje tih kriznih pitanja. Problem Iraka izravno utječe na ishod političkog nadmetanja u Britaniji, ali to ne znači da oporbeni konzervativci iskorištavaju težak položaj Blairovih novih laburista za dnevnopolitičku borbu. Upravo suprotno, u tako teškim pitanjima vanjske politike nastoji se postići konsenzus o izlaznoj strategiji za britansku vojsku. Umjesto stjecanja jeftinih političkih poena odgovorna politika polazi od obrane načela.

Dolazim do još jedne bitne spoznaje koja me učvršćuje u uvjerenju da svoju sadržajnu politiku moramo centrirati na obrani načela, umjesto da se oslanjamo na magle spin doctora ili neproduktivne, verbalne, ideologijski maskirane iscrpljujuće ratove, a još se manje smijemo dati zastrašiti kojekakvim prijetnjama. Aktiviranje ZERP-a stoga jest dokaz demokratske zrelosti hrvatskog Sabora za europski ustav koji ne predviđa EU kao naddržavu, a Europsku komisiju kao nadvladu. Iskustvo britanskih konzervativaca u napuštanju ideologijskog bojišta u korist jasnog i neupitnog određenja spram dnevnih životnih pitanja najbrojnijeg dijela biračkog tijela usmjerava nas na traženje sadržajnih odgovora u okviru zahtjeva “revolucije odgovornosti”. Pozivanje na apstraktne nacionalne interese ili vraćanje u prošlost ne mogu biti zamjena za izostanak sadržajnog stranačkog djelovanja, pa stoga ne treba tražiti alternative stranačkom sustavu, unatoč svim nedostacima. Ranjivost na populističko-demagogijsku prijetnju moguće je izbjeći, kako to pokazuje kampanja britanskih konzervativaca, okretanjem konkretnim potrebama čovjeka.