Objavljeno u Nacionalu br. 579, 2006-12-19

Autor: Sina Karli

EKSKLUZIVNO: JURIJ AGABEKOV

Mag svjetla s tri domovine

Jurij Agabekov napustio je Zagreb 1958. i preselio se u Švicarsku gdje je postao vlasnik jedne od najtraženijih tvrtki za osvjetljavanje monumentalnih zgrada

MAJSTOR RASVJETE Jurij Agabekov, švicarski poduzetnik,MAJSTOR RASVJETE Jurij Agabekov, švicarski poduzetnik,Agabekov Lighting Company International - jedna je od najuspješnijih privatnih kompanija na svijetu koja se bavi rasvjetom interijera i eksterijera monumentalnih spomenika kulture, zgrada, privatnih kuća i dućana. Čovjek koji ju je osnovao 1967. u Ženevi, gdje joj je i danas sjedište, bio je proteklih dana u središtu pozornosti jer je osvijetlio portal zagrebačke katedrale, a uskoro će i cijela katedrala zasjati u novom svjetlu. To je Jurij Agabekov, Zagrepčanin po ocu, koji je imao dramatično djetinjstvo u Rusiji i mladost u bivšoj Jugoslaviji i koji se nakon uspješne poslovne karijere u Švicarskoj sve češće vraća u Hrvatsku. Osvijetlio je niz čuvenih zgrada, a prvi prestižni posao, koji mu je otvorio sva vrata, bilo je osvjetljenje Louvrea u Parizu prije desetak godina. Sa 70-godišnjim biznismenom nevjerojatne prošlosti razgovarala sam u njegovu elegantnom zagrebačkom stanu u koji, sa suprugom Brankom, često dolazi. Iako u početku pomalo teško, otkrio je kako je njegov otac Ladislav Žerjavić dobio ime Agabekov i otišao u Rusiju te kako je kao priučeni zagrebački električar postao inovator i uspješan biznismen u Švicarskoj.

NACIONAL: Portal zagrebačke katedrale u punom je sjaju od četvrtka poslije podne. Tko vas je u ime Crkve angažirao za taj posao i kad se nastavljaju radovi na osvjetljenju cijele katedrale?
- Završeno je osvjetljavanje portala, što je u ovome trenutku bilo najvažnije, ali napravio sam i projekt za cijelu katedralu koji je prihvaćen. Naša obiteljska prijateljica scenografkinja Latica Ivanišević slučajno je prije mjesec dana spomenula moje ime pred prokustosom zagrebačke katedrale gospodinom Mijom Gabrićem. Moja supruga i ja bili smo tada u Zagrebu jer sam slavio rođendan i Latica je pomagala mojoj supruzi Branki u pripremama. Gospodin Gabrić je znao za mene i što radim pa je poručio da mu se javim zbog osvjetljavanja katedrale. Javio sam mu se i u sljedećih mjesec dana napravio sam idejni, umjetnički projekt koji je Kaptol prihvatio. Slijedila je proba i sve je završeno na vrijeme. Na svečanom otvorenju u četvrtak poslije podne kojemu su prisustvovali mnogi uzvanici, nadbiskup Bozanić bio je oduševljen i predvodio je procesiju pred katedralom a potom je služena i svečana misa.

Žarulje duga života

NACIONAL: Koliko stoji takav projekt?
- Zasad to ne mogu reći jer još nisam napravio cjelokupni račun. No to nije naročito skupo, jer to su rasvjetna tijela koja se izrađuju u mojoj tvornici i koja postavljaju moji ljudi.

NACIONAL: Gdje se nalazi vaš proizvodni pogon?
- Sve je u Ženevi, a svi metalni dijelovi proizvode se u mjestu Bien, 150 kilometara od Ženeve. Vlasnik sam svih teških i velikih strojeva za formiranje metala. Aluminijski profili proizvode se u najvećoj švicarskoj tvornici Menciken. Kao što vidite, sve je sto posto made in Switzerland, do čega puno držim. Svaki projekt osmišljavam i realiziram s vlastitim rasvjetnim elementima. Tvornica u Ženevi je robotizirana a u njoj radi 17 ljudi. Svoje proizvode izvozim širom svijeta, u čak osamdeset zemalja u kojima imam i svoja predstavništva.

NACIONAL: O čemu ovisi hoće li nakon portala doći do osvjetljavanja kompletne katedrale?
- O tome smo se već dogovorili ovih dana, jer su svi jako zadovoljni portalom i žele da se jednako kvalitetno osvijetli i cijela katedrala.

NACIONAL: Pa, kakva su to svjetla, po čemu su specifična?
- Sve što danas postoji u industriji rasvjetnih tijela, u kompanijama kao što su Phillips, General Electric, Silvania, Osram te mnogobrjnim drugim proizvođačima rasvjetnih tijela - sve su to rasvjetna tijela linearnih standardnih dimenzija. Nitko zasad ne proizvodi elemente prema željenim dimenzijama objekta koji želite osvijetliti, pa da se ti elementi naprosto režu. Izmislio sam i patentirao izolaciju vodiča koji se može rezati na svaku dimenziju. Od takvog vodiča mogu napraviti stotine raznih rasvjetnih tijela za vanjsko i unutarnje osvjetljavanje. Sve se temelji na jako dugom vijeku žarulja koje su napunjene plinom ksenonom. Taj plin produljuje život žarulje i do 20 tisuća sati i daje specifičnu boju poput svijeće. No osim toga, s obzirom na razvoj nove tehnologije, napravio sam novi izum koji se zove AGA-LED (electronic luminicent dioda). Takve rasvjetne jedinice služe da se mogu zamijeniti ksenon žarulje u mojim rasvjetnim tijelima a da se ne diraju postojeće instalacije niti rasvjetna tijela.

NACIONAL: Otkad se bavite tim poslom?
- Iz Zagreba sam otišao 1958. godine. Kad sam došao u Ženevu, od nečega sam morao živjeti. Bio sam radioamater, a bio sam i priučeni električar. Učio sam zanat i radio kod mog bratića u Zagrebu Radoslava Žerjavića. Stoga kad su me u Ženevi pitali što znam raditi, rekao sam da sam električar.


NACIONAL: Zašto baš Ženeva?
- U posjet me pozvala jedna osoba koja me simpatizirala. Iako sam otišao kao turist, znao sam da se neću vratiti. Tamo sam išao sa svojim ruskim pasošem, nisam nikad bio jugoslavenski državljanin.

NACIONAL: Ispričajte mi priču o svom ruskom podrijetlu, o ocu Ladislavu Žerjaviću.
- Moj otac Ladislav Žerjavić pripada nekadašnjoj mladoj zagrebačkoj radničkoj generaciji u kojoj su bili Pavle Gregorić, braća Cvijić i mnogi drugi. Sve se to može naći u knjigama. Oni su zapravo stvarali radničku partiju, borili se za radnička prava. Otac je za vrijeme Prvog svjetskog rata bio u zarobljeništvu s Titom kao austrougarski vojnik, bili su u istom puku. Poslije su zajedno bili i u logoru u Omsku. Nakon povratka iz zarobljeništva s idejama koje je stekao za vrijeme Oktobarske revolucije, pridružio se u Zagrebu osnivanju legalne Komunističke partije uz već spomenute drugove Gregorića i Cvijiće. Budući da je radio kod Singera, na dan Lenjinove smrti istaknuo je na zgradi Singera na Jelačić placu crnu zastavu. Policija ga je željela uhititi i njegovi kolege su mu sugerirali da napusti zemlju i da se javi u centar Kominterne koji je bio u Aga Gasse u Beču. Tu je 1921. godine dobio pasoš i novo ime - Agabekov. S ruskim pasošem ušao je u Rusiju i tamo je ostao 35 godina. Oženio se Ruskinjom, mojom majkom Galinom. Rodio sam se 1936. u mjestu Pokrovka u Ukrajini. Brak mojih roditelja nije se održao. S ocem sam 1941. godine otputovao u Sibir i tu smo proveli ratne godine. Tata je radio za vojnu prehrambenu industriju Sovjetskog Saveza. Godine 1946. s ocem sam se vratio u Jugoslaviju, u Beograd na Titov poziv da se iza rata stvori nova Jugoslavija. Majka je ostala u Rusiji. To je cijeli roman ali o tome ne želim pričati.

Otac na društveno-popravnom radu

NACIONAL: U Rusiji se rodila i vaša sestra. Gdje je ona danas?
- Živi u Kijevu i ponekad me posjećuje u Ženevi. Majku sam prvi put vidio kad mi je bilo 40 godina kad me posjetila u Ženevi.

NACIONAL: Što je otac radio u Beogradu?
- Bio je direktor tvornice šećera na Čukarici, a ja sam išao u školu. Živjeli smo u velikom stanu i sve je bilo dobro do 1951. godine kad su tatu naprosto uhapsili i odveli 21. siječnja 1951. na dan Lenjinove smrti. Gdje je, i da je živ, saznao sam dvije i pol godine kasnije kad mi se prvi put javio s Golog otoka - šest mjeseci prije nego što su ga oslobodili. Svi koji imalo poznaju jugoslavensku prošlost znaju kakva su to vremena bila i moram priznati da o tome nerado govorim. To je naravno bio progon ljudi koji su imali veze s Rusijom. Mom ocu nikad nisu sudili, odveli su ga na, kako se to zvalo, društveno popravni rad na Golom otoku. Bio je u Petrovoj rupi, što je najgora vrsta tamnice. Te tri godine bio sam prepušten sam sebi, s 14 godina. Ubrzo su me izbacili iz stana i bio sam na ulici. Uzeli su me prijatelji i dali mi sobicu u kojoj sam dočekao očev povratak u prosincu 1953. godine.

NACIONAL: Što je bilo kad se otac vratio?
- Radili smo u polju i otac i ja. Povratnici s Golog otoka nisu mogli dobiti posao niti penziju. Očev prijatelj, novi direktor tvornice šećera, rekao je da može pomoći samo tako da nam dopusti da bacamo umjetno gnojivo na poljima šećerne repe. To smo i radili od veljače do svibnja i tako preživjeli u drvenoj kućici koju smo sami sagradili u polju, nedaleko mjesta Kovaćica, poznatom po naivnim slikarima.

NACIONAL: Zašto ste se vi i otac odlučili preseliti u Zagreb?
- Tata je nakon mnogo truda uspio dobiti penziju i htio se vratiti u svoju domovinu, u Zagreb. Dobili smo sobicu u Adžijinoj ulici broj 2. Bila je to zapravo “veš kuhinja” na zadnjem katu zgrade u kojoj je bilo još stanara. Iz te sobice sam 1958. otišao u Švicarsku s dvadeset jednom godinom. Tata je bio jako poduzetan i živio je do 1960. Sahranjen je na Mirogoju.

NACIONAL: Gdje ste radili kad ste došli u Ženevu?
- Zaboravio sam reći da sam odlično igrao košarku. U Beogradu sam igrao u Mladosti i sjećam se utakmice u kojoj je mojS MICHELOM HALPÉRINOM, predsjednikom Velikog vijeća Ženevskog kantona, na proslavi rođendana u ŽeneviS MICHELOM HALPÉRINOM, predsjednikom Velikog vijeća Ženevskog kantona, na proslavi rođendana u Ženevi protivnik bio Novosel na juniorskom prvenstvu Jugoslavije. Košarka mi je pomogla i u Ženevi. Igrao sam za klub u kojemu su mi pomogli da nađem posao. Radio sam osam godina kao električar i učio francuski. Potom sam otvorio vlastitu firmu, ali nisam išao u elektriku nego u rasvjetu. Prvo sam se bavio rasvjetom interijera, jer trebalo je skupiti novac i angažirati ljude da rade sa mnom. Zastupao sam jednu nizozemsku tvrtku i dobio ekskluzivno pravo da prodajem rasvjetna tijela. Ti ljudi su vidjeli da meni "radi kliker" pa sam za njih počeo raditi dizajn. To mi je dalo sigurnost i počeo sam “izmišljavati” razne stvari. Moji prvi patenti datiraju još iz 1969. godine kad sam izmislio linearni nosač žarulja. Od tada imam pedesetak patenata raznih vrsta - to su japanski, američki, engleski patenti jer sam radio po cijelom svijetu.

Patenti na svim stranama svijeta

NACIONAL: Koji je bio vaš prvi značajan posao?
- Prvi koji mi je otvorio svjetska vrata bio je Louvre. Moj predstavnik u Parizu javio mi je 1993. godine da je objavljen natječaj za osvjetljavanje Louvrea. Mitterrand je želio da se posebno osvijetle i stari dio muzeja i piramida. Sve velike tvrtke su se natjecale jer je vrlo prestižno dobiti Louvre. U to doba Jacques Chirac je bio gradonačelnik Pariza a Jack Lang ministar kulture i oni su stajali iza svih projekata. Kad su vidjeli maketu mog projekta osvjetljenja Louvrea, odmah su upitali čiji je to rad jer im se jako svidio. Predstavnici francuske nacionalne kompanije EDF došli su do mene u Ženevu i potpisali smo ugovor o suradnji - samo zato da bi tako stekli pravo da s mojom robom osvijetle Louvre. Time su i meni i sebi otvorili svjetska vrata. Sklopili smo ugovor na deset godina koji se produljuje, a obuhvaća poslove osvjetljavanja svih monumentalnih građevima u Francuskoj. Nakon Louvrea osvijetlili smo Académie française, sve pariške mostove, Collège de France, Place Stanislas u Nancyju.

NACIONAL: Istodobno ste radili rasvjetu na mnogobrojnim monumentalnim spomenicima i zgradama širom svijeta. Gdje sve?
- Tražili su me u Sjednjenim Državama, Meksiku, Španjolskoj. Osvjetljavao sam i izvana i iznutra zgrade parlamenta, spomenike, katedrale. Primjerice: St. Paul’s Chatedral u Londonu, zgradu parlamenta u Ciudad de Méxicu, National War Memorial na groblju Arlington u Washingtonu, katedrale u Mallorci i Barceloni, sve nacionalne banke u Grčkoj i još mnogo drugih građevina.

NACIONAL: Pretpostavljam da putujete s timom vaših stručnjaka?
- Ne, uvijek idem sam, iako sada idu i moji predstavnici. Rade specifikacije ali me pitaju za savjet. Ništa ne mogu napraviti bez moje robe, tu nemam konkurencije. Ima ljudi koji me pokušavaju imitirati, ali bezuspješno, jer postoji jedna tajna. Riječ je o izolaciji vodiča. To vam je kao coca-cola. Nitko nije uspio napraviti takav napitak a mnogi su pokušali.

NACIONAL: Portal katedrale nije prvi posao u Hrvatskoj. Osvijetlili ste Palaču Sponza u Dubrovniku.
- Volio bih reći nešto o Dubrovniku. Čini se da je u tom gradu rasvjeta politička stvar. Osvijetlili smo Palaču Sponza, naravno imali smo sve dozvole. Doveo sam u Dubrovnik i Éléctricité de France i radili smo besplatno. Bila je to 1994. godina, još se osjećao rat. Došli su razni političari i ambasadori na otvorenje, svi su bili oduševljeni. No ubrzo je postavljen drugi gradonačelnik i taj je, zamislite, jednostavno sve skinuo i bacio.

NACIONAL: Što je sada kad je gradonačelnica Dubravka Šuica?
- Sada je odnos drukčiji. Gospođa Šuica nas kontaktira, želi da sudjelujemo na natječajima za osvjetljavanje cjelokupne stare jezgre grada i zidina. Nisam niti znao da su u Dubrovniku objavili natječaj, nego sam prošlo ljeto dobio pozivno pismo i izabran među kandidate. Potom su javili da je moja studija u redu ali da nisam naveo koliko će to stajati. Pitam se na temelju čega ako nije priložena dokumentacija što se želi. To je totalni kaos. Mi smo spremni i imamo kapacitete za takav posao: EDF je radio Veneciju, Prag, São Paulo, da spomenem samo neke metropole, a osvjetljava Pariz već 150 godina.

Osvijetljene i hrvatske vile i palače

NACIONAL: Osim velikih spomenika, osvjetljavali ste i privatne kuće u Hrvatskoj.
- Radio sam rasvjetu za vilu gospodina Todorića u Medveji i za palaču Kulmer u Šestinama, no o detaljima ne bih govorio jer nemam za to dopuštenje.

NACIONAL: Čujem da je i Hrvatska narodna banka zainteresirana da osvijetlite njihov kompleks čije je uređenje pri kraju.
- Jako ih zanima da se osvijetli fasada, već sam dobio disketu prema kojoj ću napraviti studiju. Sreo sam se sa zamjenikom guvernera oko suradnje.

NACIONAL: Nerado spominjete cijene, no možete li otkriti koji je to red veličina. Kolika je cijena osvjetljavanja jednog objekta?
- To naravno ovisi o veličini. To može biti od 20 do 100 tisuća eura. Nerijetko uz privatnu kuću ili vilu osvjetljavam i vrtove. Velike građevine, jasno, više koštaju. Louvre je stajao milijun eura.

Rusko-hrvatsko-švicarska veza

NACIONAL: Kojim ste poznatijim osobama opremali kuće?
- Radio sam vilu u St. Moritzu poznatom arhitektu Fosteru, potom velike hotele u tom mjestu, radio sam u Ženevi na vilama svih privatnih bankara ali neću navoditi imena. Nedavno sam osvijetlio unutra i vani novu zgradu Cartiera na pet katova na Avenue de la Paix, Place Vendôme u Parizu koja izgleda prekrasno.

NACIONAL: Gdje vi živite u Ženevi?
- U ne osobito velikoj, ali lijepoj obiteljskoj kući koju smo Branka i ja kupili 1980. godine

NACIONAL: Vaša supruga je Zagrepčanka ali niste se upoznali u Zagrebu
- Sreli smo se u Ženevi. Branka je radila na BBC-ju u Londonu. Moj prijatelj Dragan Babić koji je radio na televiziji htio je SUPRUŽNICI AGABEKOV na proslavi u zagrebačkoj katedrali prošlog četvrtkaSUPRUŽNICI AGABEKOV na proslavi u zagrebačkoj katedrali prošlog četvrtkasnimati emisiju o meni kao uspješnom biznismenu jugoslavenskog podrijetla, ali nije znao francuski pa je zamolio Branku koja je profesorica jezika da dođe u Ženevu da mu pomogne. Čim sam ugledao Branku, znao sam da je to žena mog života. Odmah sam je počeo predstavljati kao zaručnicu iako se činilo da je to šala. Nisam se uopće šalio. Imamo dva sina, Ladislava i Ivana, 31 i 29 godina. Prvi je završio povijest i filozofiju i radi sa mnom i mojom suprugom u našoj kompaniji, a drugi pravo, i radi u poznatoj revizorskoj kući kao senior jurist.

NACIONAL: Kad se kaže Agabekov, svi misle da ste Rus. Imate li i sad rusko državljanstvo?
- Ruskog sam podrijetla, ruski nisam zaboravio iako se ne krećem u ruskoj sredini, jer je nisam ni mogao stvoriti budući da sam kao desetogodišnjak napustio Sovjetski Savez. Sad sam švicarski državljanin kao i cijela moja obitelj. No osjećam se i Hrvatom jer nikad nisam prekinuo veze s Hrvatskom pogotovo otkad sam se oženio. Branka je živjela i školovala se u Zagrebu iako je Primorka iz Crikvenice.

NACIONAL: Često dolazite u Zagreb gdje imate puno prijatelja. Kad ste došli prvi put nakon odlaska u Švicarsku 1958. godine?
- Prvi sam put došao 1972. godine nakon što smo se Branka i ja vjenčali u Ženevi. Od tada stalno dolazimo. Imamo kuću blizu Crikvenice gdje svi jako volimo boraviti. Stekao sam poznanstva, mnoga i zahvaljujući mojoj Branki koja ima široki krug prijatelja u Zagrebu. U posljednje doba češće dolazim i zbog poslova u Hrvatskoj.

Sin - ponosan na oca

NACIONAL: Jeste li ikad poželjeli vratiti očevo prezime?
- Mislim da ću to učiniti tako da ću biti Agabekov Žerjavić ili obratno. Ne bih sada napustio prezime Agabekov jer sam s njime napravio poslovnu karijeru i moja firma nosi to ime. Vezan sam sentimentalno za to ime zbog oca kojega sam neizmjerno volio. Ponosan sam na to kakav je on bio čovjek.

NACIONAL: Što biste danas rekli kako ste kao mlad čovjek s dvije domovine, nakon obiteljske drame uspjeli u Švicarskoj, koja je postala vaša treća domovina?
- U toj nesreći kad sam ostao sam i uspio ostati pošten, želja za opstankom me očito natjerala da se snađem. Bio sam vrijedan i spreman nešto učiniti od sebe. Pomogao mi je i izumiteljski dar -”kliker” za inovacije.

NACIONAL: Postoji li zanimanje velikih industrija da im prodate svoje patente?
- Jako sam im zanimljiv i predlažu mi razne oblike suradnje - joint ventures. No ne namjeravam ući u sustav drugih kompanija. Svoju malu poslovnu tajnu oko izolacije vodiča neću zasad nikome odati kao ni Coca-Cola i Gavrilović.

Spomenici
'Osvijetlio sam i Picassovu Guernicu, tapiseriju u njegovu atelieru u Parizu gdje sam upoznao i njegovu kćer. Potom sve vitrine poznatih svjetskih marki poput Rolexa, Diora, Chanela, Louis Vuittona, Bucherera. Kad sam osvjetljavao kneževsku palaču u Monaku, upoznao sam i princa Reiniera,' kaže Jurij Agabekov.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika