VJERAN CRTEŽIMA Dušan Džamonja u svojem ateljeu okružen crtežima kojima se bavi od svojih umjetničkih početaka i skulpturama po kojima je slavan"Crtam oduvijek i u toj tehnici stvorio sam trezor svojih ideja za skulpture od kojih još nisam izveo ni deset posto”, izjavio je Dušan Džamonja (78), najveći hrvatski živući kipar, đak Vanje Radauša, Frane Kršinića i Antuna Augustinčića, te dobitnik brojnih nagrada i priznanja, čije se skulpture nalaze u najeminentnijim muzejima svijeta, u povodu velike izložbe “Crteži 2005.-2006.”, koja se otvara idućeg utorka u Domu likovnih umjetnika HDLU-a na Trgu žrtava fašizma. Riječ je o njegovoj prvoj samostalnoj izložbi crteža na kojoj će izložiti više od 70 radova, nastalih tokom zadnje godine, koja će se moći razgledati sve do 31. siječnja iduće godine.

Izloženi crteži, uglavnom tuš i sepija na papiru i kartonu, iako su novijeg datuma svojom prozračnošću i bogatstvom teksture ukazuju na jasnu vezu s cjelokupnim Džamonjinim kiparskim opusom, koji je nastajao više od pet desetljeća. Među njima najviše plijene pažnju veliki formati i manji crteži, nastali kao studije za skulpture i projekte.

Iznenađen vlastitom plodnošću

NACIONAL: U Domu likovnih umjetnika HDLU-a priređujete svoju prvu izložbu crteža. O čemu je riječ?
- Na izložbi ću izložiti više od 70 crteža različitih formata, koji su nastali tokom zadnjih deset mjeseci, znači, nakon što sam otvorio Atelier Džamonja u Jurkovićevoj ulici. Pokazat ću 22 velika crteža veličine 300 x 140 cm, zatim 20 radova 100 x 140 cm i 30-ak manjih, koji su zapravo studije za dva velika formata, ali samostalne likovne vrijednosti. Izložit ću i jednu skulpturu kao maketu u originalnoj veličini, od knaufa, kao model za izvedbu u nekom od trajnih materijala. Ta skulptura je “voditelj” izložbe. Ni sam nisam znao da sam bio toliko plodan, a to se dogodilo zato što sam mogao lijepo sistematizirati vrijeme i kontinuirano raditi u mirnom ritmu, bez stresova. Crteže sam radio s velikom pažnjom, koncentrirano i pod punom kontrolom, a svakom radu je prethodilo nekoliko studija tako da niti jedan nije nastao slučajno. Crtež je takva tehnika u kojoj se ne smije “omanuti” jer nema ni ispravka niti popravka. U početku sam bio slobodniji, ali kasnije sam postajao sve oprezniji pa su i rezultati bili sve sigurniji.

NACIONAL: Napravili ste i neke nove arhitektonske projekte, primjerice za obnovu starog hangara u Vlaškoj. Hoće li se krenuti u obnovu?
- Ne znam, ali kako sada stvari stoje vjerojatno neće, jer grad navodno nema novca - kultura nije prioritet. Taj je objekt ruglo Zagreba, a nalazi se na prekrasnoj lokaciji u središtu grada, no ipak zaštićenoj od prometa, znači, idealnoj za kulturnu instituciju. Taj su objekt razgledali gradonačelnik Milan Bandić i pročelnik za kulturu Duško Ljuština, koji su predložili da se u suradnji s Ministarstvom kulture u tom objektu smjesti 20-ak umjetničkih ateljea. Tako bi u središtu grada nastao novi umjetnički centar, koji bi podigao kvalitetu života i izgleda tog kvarta.

NACIONAL: Vaši spomeničko-arhitektonski projekti dobili su dobre kritike na izložbama u Bruxellesu i Londonu. Što su kritičari zapravo rekli?
- u Belgiji sam izložio neke od svojih najvažnijih projekata, od ekspresivne prostorne kompozicije Spomen kosturnice u Barletti i makete Spomenika žrtvama Auschwitza sastavljene od staklenih lamela što prizivaju smrt i mučenje do projektaU DOMU likovnih umjetnika gdje izlaže svoje crteže Memorijalne grobnice za Dachau, džamije u Rijeci i nebodera od 100 katova. Tada su engleski kritičari najavili moju izložbu u Londonu vrlo pohvalnim riječima, gotovo kao senzaciju, napisavši da moji projekti sadrže primarnu skulpturalnost, znači, da se obujam skulpture povećao do arhitektonskih dimenzija.

Monumentalnost na crtaćem stolu

Za razliku od danas jako uvaženih arhitekata, kao što su Daniel Libeskind, Frank Gehry ili Zaha Hadid, koji rade arhitekturu kao skulpturu, ja radim skulpturu kao arhitekturu i mogu je povećavati do golemih dimenzija, a time postižem monumentalnost još na crtaćem stolu.

NACIONAL: Kada ste osjetili poziv da se bavite kiparstvom?
- Kad sam imao sedam godina uzeo sam sadrenu bistu Fjodora Dostojevskog iz biblioteke svog oca, profesora filozofije i đaka pariške Sorbone, i odlučio je malo “popraviti” kuhinjskim nožem. No, nisam je ni počeo “popravljati”, jer je u tom trenutku u sobu ušao otac. Ja sam se skamenio jer sam se uplašio da ću dobiti batine, no on me je samo pogledao i bez riječi napustio sobu. Kasnije, poslije zajedničkog ručka, kao da je čekao veliki trenutak za objavljivanje istine, rekao je svečanim glasom: “Duško će postati kipar!” I bio je vrlo sretan što je jedno od njegovo šestero djece ispoljilo umjetnički dar. I pogodio je - ja sam sa sedam godina znao da želim biti kipar. No, tek sam s 13 godina došao do gline i napravio sam nekoliko glava, a među njima i Homerovu, koja se jedina sačuvala.

NACIONAL: Zašto baš kipar?
- Ne znam, privlačio me dodir s materijom koja ima tri dimenzije. Mom ocu, koji je bio intelektualac, jako je imponiralo što pokazujem sklonost prema umjetnosti i zato je bdio nad mojim razvojem. Kad god je mogao usmjeravao me je i pomagao, a kako je prijateljevao s mnogim umjetnicima, dolazio sam u kontakt s Višeslavom Aralicom, koji me kasnije upisao kao šesnaestogodišnjaka u Jocićevu večernju umjetničku školu na Kolarčevu univerzitetu u Beogradu gdje sam tehnički savladao crtež. Profesori su mi bili Jovan Bijelić, Petar Lubarda i drugi, a ja sam im bio mezimac. Navečer su me vodili po birtijama tako da sam rano ušao u umjetničko društvo. Već tada sam osjetio veliku predanost umjetnosti i tako je ostalo do danas.

Hrabrost i slobodarski duh

NACIONAL: Vašu karijeru odredio je nastup na Biennalu u Veneciji 1960. gdje ste izložili skulpture od čavala i drva. Kako je reagirala publika na taj novitet?
- Bili su oduševljeni, a tada su mnogi muzeji otkupili moje radove, primjerice, Kolekcija Peggy Guggenheim, Muzej moderne umjetnosti iz New Yorka i drugi. U svemu je veliku ulogu odigrao Oto Bihalji-Merin, veliki poklonik moje umjetnosti, koji je DUŠAN DŽAMONJA sa sinom Fedorom Džamonjom na retrospektivi u Trstuimao petlju da me izabere uz Petra Lubardu, tada veliku jugoslavensku zvijezdu, da izlažem na Biennalu. On je prije Drugog svjetskog rata živio u Njemačkoj, bio je oženjen njemačkom književnicom, ali je pripadao lijevo orijentiranoj kulturnoj eliti predvođenom Andreom Malrauxom s kojim je bio u Španjolskom građanskom ratu. Nakon rata nastanio se u Beogradu gdje je dobio zadatak da promovira umjetnost. Stao je na čelo izdavačke kuće Jugoslavenska revija u kojoj je ubrzo objavio prvu monografiju o jugoslavenskoj umjetnosti tog vremena. Na naslovnu stranicu nije stavio niti sliku niti skulpturu nekog eminentnog umjetnika nego moj crtež, a ja sam tada imao samo 25 godina. Za to je trebalo imati hrabrosti i slobodarskog duha. No, on se nije obazirao na neke konvencije nego je postupio u skladu sa svojim kriterijima.

Dodijeljena pa oduzeta nagrada

Na naslovnicu sljedeće monografije o jugoslavenskoj skulpturi, stavio je moju skulpturu, koja je bila napravljena od čavala i paljenog drveta. To je bila prva skulptura napravljena od tih materijala i u toj tehnici, a odmah ju je otkupio Muzej moderne umjetnosti iz New Yorka, MOMA.

NACIONAL: Tada je izbio skandal s nagradama?
- Kao i na drugim izložbama i na Biennalu u Veneciji vodile su se razne političke igre. Prvog od tri dana žiriranja pronio se glas da će prvu nagradu za slikarstvo dobiti francuski slikar Hans Hartung, a za kiparstvo Džamonja. Rekli su mi da sam je dobio, ali da su mi je oduzeli i dali je čuvenom francuskom slikaru Fotieru, koji je pozvan u Veneciju po preporuci Andrea Malrauxa. Ta je nagrada postala zbog Malrauxa politički problem pa su ga riješili tako da su oduzeli nagradu za skulpturu i dodijelili drugu slikarsku nagradu. No, to nije nimalo umanjilo moju prezentaciju na tom Biennalu. Naime, odano mi je veliko priznanje na filmu, snimljenom u čast stote obljetnice Biennala, koji je započet prikazom moje skulpture. Dakle, bio sam zvijezda, iako nisam dobio nagradu. To mi je otvoreno rekao predsjednik žirija Wili Gromann, direktor Nacionalnog muzeja u Berlinu.

Bruxelles - sreća u miru i umjetnosti

NACIONAL: Koliko vam je nastup na venecijanskom Biennalu pomogao u svjetskoj karijeri?
- Nastup na tom Biennalu svakako mi je otvorio mnoga vrata u svijetu tako da sam lakše nastavio započetu umjetničku aktivnost, no izazvao je i mnoge dileme i pitanja, primjerice, gdje izlagati ili kojeg galeristu izabrati. Veliki poklonik moje umjetnosti bio je poznati engleski slikar i osobenjak Ben Nicholson, kojeg sam kao slikara jako volio. Tri dana je boravio u našem paviljonu na Biennalu u Veneciji i proučavao moj rad. Baš sam u to vrijeme dobio ponudu da potpišem ekskluzivni ugovor s galerijom Marlborought, no on me je odgovorio i predložio da izlažem u njegovoj galeriji u Zürichu. I poslušao sam ga tako da sam već 1961. godine priredio samostalnu izložbu u toj galeriji. Svi radovi su se rasprodali. Uslijedili su i drugi ugovori i angažmani tako da mogu reći da je nastup u Veneciji za svakog umjetnika veliki međunarodni uspjeh. Moj drugi najveći uspjeh bio je kad je bijenalski Centralni paviljon pozvao 20 najznačajnijih svjetskih muzeja da izlože po tri kipa i slike po vlastitom izboru. Tate Gallery je tada, uz Moorea, izložila moju skulpturu. Nakon toga izlagao sam u značajnim galerijama i muzejima u europskim prijestolnicama i Americi, a gotovo sve značajne svjetske kolekcije imaju moje radove.

NACIONAL: Zašto ste zatim potkraj osamdesetih otišli u Belgiju?
- Slučajno. U Zagrebu su me prevarili. Za vrijeme Univerzijade prihvaćena je moja donacija Zagrebu, a objekt na Srednjoškolskom igralištu je osmišljen kao fokus budućeg Muzeja suvremene umjetnosti. Novac nije bio problem, no tadašnji gradonačelnik Zagreba Mato Mikić iza leđa dodijelio Tehnološkom fakultetu. To me jako razočaralo. Tada sam dobio poziv iz Bruxellesa, a ondje sam shvatio da tamo žive značajni kolekcionari. Oni su me uočili i ubrzo xmi je sve izgledalo vrlo idilično i lijepo tako da sam odmah u rezidencijalnom, mirnom centru Bruxellesa kupio kuću od 200 četvornih metara. U Bruxellesu sam ostao punih 13 godina, koje su mi bile najljepše godine u životu. Tu sam imao smiren i umjetnički vrlo plodan život.

NACIONAL: Kako je došlo do vaše velike izložbe na prestižnom Place Vendôme u Parizu gdje ste izložili 20-ak monumentalnih skulptura?
- Jednog dana u Parizu sreo sam svog prijatelja i teoretičara umjetnosti Pierrea Restanyja, koji me pozvao na kavu. Tada mi je ispričao što se zapravo dogodilo oko Olimpijskog odbora za igre u Seulu u Južnoj Koreji. On i direktor MOME iz New Yorka bili su zaduženi za određivanje umjetnika iz Europe, čiji će radovi biti postavljeni na velikoj izložbi u toku Olimpijskih igara i iz bivše Jugoslavije izabrali su Vladimira Veličkovića i mene. U tom odboru je bio i povjesničar umjetnosti Ante Glibota, koji je bio zadužen za zemlje istočne Europe. On je nakon Hrvatskog proljeća bio instaliran u Parizu gdje je vodio Američki centar za kulturu u sklopu kojeg je imao i malu privatnu galeriju u kojoj su izlagali Edo Murtić i Ferdinand Kulmer. I meni je ponudio da će mi prirediti izložbu u tom centru, ali je ta njegova ponuda bila vrlo nepristojna - tražio je da ja pokrijem sve troškove i da mu još dam 50 posto od prodaje. To je nečuveno, to se ne radi nigdje u svijetu! I odbio sam tu ponudu. Međutim, on je na sastanku tog Olimpijskog odbora izjavio da sam ja Restanyja potplatio, znači, oblajao je i mene i njega. Restany je to saznao i maknuli su Veličkovića i mene, a poslali su Murtića i Kulmera. To mi je sve Restany ispričao dodavši još da je Glibota mnogima u Parizu ostao dužan. Kasnije se posvađao i s Murtićem. Tada mi je Restany predložio da napravim izložbu na Place Vendôme u čemu mi je i organizacijski pomogao.

Taština i oprez likovnih kritičara

NACIONAL: Je li vas iznenadilo što nitko od likovnih kritičara ili stručnjaka nije valorizirao vaš Memorijalni spomenik žrtvama Domovinskog rata na Mirogoju?
- Nije me iznenadilo jer su naši likovni kritičari često oportunisti i ne žele se navesti na sklisko tlo pišući nešto što bi im eventualno moglo naškoditi. Mislim da taj spomenik ne mogu negativno ocijeniti, a s druge strane previše su tašti i oprezni.
NACIONAL: Što planirate za proljeće?
- Za sada nemam novih planova, ali sam neizmjerno zadovoljan što je u Rijeci konačno odlučeno da će se iduće godine ipak graditi džamija po mom projektu, ali na drugoj lokaciji. To je važno za mene jer je riječ o vrlo zahtjevnom projektu.

Ljubav prema arhitekturi

"Ljubav prema arhitekturi otkrio sam još na Akademiji na kojoj ju je predavao profesor Neven Šegvić, sjajan pedagog i moj mentor", kaže Džamoja koji godinama radi arhitektonske projekte za muzeje, spomenike, galerije, nebodere i džamije tako da ih ima oko 60, a među njima je i zaštićeni spomenički kompleks njegove kuće s ateljeom i parkom u Vrsaru. Nizom izložbi u inozemstvu nedavno je proslavio 50. godišnjicu svog rada - svoju prvu izložbu priredio je 1954. U Trstu je održao retrospektivnu izložbu u bivšim konjušnicama Scuderie u dvorcu Miramare. U Bruxellesu je izlagao u dva prostora - ispred Palače pravde izložio je velike skulpture, a u Međunarodnom centru za arhitekturu i urbanizam pokazao je svoje arhitektonske projekte. U Londonu je također imao dvije izložbe: u Regent Parku mogle su se razgledati Džamonjine skulpture punih pet mjeseci, a u Kraljevskom institutu arhitekture izložio je arhitektonske projekte.